Foto S. Drechsler
Razdjelnici su do sada ugrađeni u približno 104 tisuće kućanstava, a nakon toga je rađena ekonomska studija koja je pokazala da su neisplativi. Apsurd je da obvezu ugradnje spornih razdjelnika vraća isto ministarstvo koje je i naručilo, platilo i objavilo studiju o njihovoj (ne)isplativosti
Goleme kazne
Iako je lanjska studija pokazala da nisu isplativi, Ministarstvo sad radi na izmjenama Zakona o tržištu toplinske energije iz 2013. godine, koje previđaju nastavak ugradnje razdjelnika, istim tim zakonom uvedenih prije pet godina. Kad je studija rađena, valja podsjetiti, Ministarstvo je vodio mostovac Slaven Dobrović, danas je na njegovom čelu HDZ-ov ministar Tomislav Ćorić. Zakon koji Ćorićevo ministarstvo mijenja, i dalje će se zvati Zakon o tržištu toplinske energije, iako tržišta u slučaju centralnog grijanja nema, budući da tvrtke koje to grijanje isporučuju imaju prirodni monopol, u kojem je potencijalnim tržišnim takmacima neisplativo konkurirati s nižim cijenama, i tako preuzeti dio kupaca. Niti jedan potrošač do sada nije promijenio opskrbljivača »centralnog« grijanja, jer konkurenata, kao u slučaju električne energije ili plina, niti nema, pa je nejasno što »tržište« u zakonu i dalje radi, osim što monopolistima omogućava gotovo potpuno slobodno formiranje cijena. Kolike će ovaj put biti pak kazne za one koji razdjelnike ne ugrade, nije poznato. U postojećem zakonu one iznose od 50.000 do 100.000 kuna.
»Ugradnja uređaja za mjerenje toplinske energije, odnosno uređaja za raspodjelu troškova toplinske energije treba biti provedena u skladu s načelima Direktive 2012/27/EU, odnosno treba biti provedena u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije«, stoji u odgovoru Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) na pitanje kakav je njezin stav o ostanku obveze ugradnje razdjelnika. HERA, zaključuju, nije sudjelovala u pripremi izmjena zakona.
U Ministarstvu se, opravdavajući izmjene zakona, pozivaju na dodatno usklađivanje s EU direktivom, makar je u startu, 2013. godine, propušteno najvažnije što direktiva traži – ispitati isplate li se razdjelnici, i koliko. Direktiva kaže da je ugradnja razdjelnika opravdana ako se analizom utvrdi da je tehnički izvediva i ekonomski isplativa, no Hrvatska takvu analizu prije uvođenja razdjelnika nije napravila. Napravile su je mnoge druge EU države pa je, primjerice, analiza u daleko hladnijoj Finskoj, Švedskoj ili UK pokazala da su im razdjelnici neisplativi jer suvlasnike u zgradama koštaju značajno više nego što bi se dobilo uštedom na energiji.
Dvojbena ušteda
Hrvatska je analizu napravila tek prošle godine, nakon što su razdjelnici već bili ugrađeni u većini kućanstava. Studija »Ekonomska isplativost razdjelnika topline u višestambenim zgradama u Republici Hrvatskoj« Ekonomskog instituta utvrdila je da razdjelnici donose energetske uštede, no kaže da je dvojbeno jesu li one rezultat povećanja energetske učinkovitosti, ili ipak straha potrošača od visokih računa, zbog kojih su oni smanjivali grijanje, ili čak potpuno gasili radijatore. S obzirom na to da većina potrošača kroz deset godina, koliki je radni vijek razdjelnika, i uz uštede energije neće povratiti početnu investiciju, zaključila je studija, razdjelnici su neisplativi.
Mjerila potrošnje
Razdjelnici nisu brojila stvarne potrošnje toplinske energije, nego samo jedan od načina raspodjele troškova isporučene topline u neku zgradu. Od 2005. godine sve novogradnje moraju imati ugrađena prava mjerila potrošnje topline za svaki stan, a sve stare zgrade su dobile rok u kojem su morale instalirati mjerenje na zajedničkoj toplinskoj stanici zgrade. Time su zadovoljeni EU zahtjevi, pri čemu je trošak ugradnje mjerila topline u toplinsku stanicu nekoliko tisuća kuna, dakle višestruko manji od ugradnje razdjelnika u sve stanove. U toplinskoj se stanici mjeri ukupna količina isporučene topline u zgradu, koja se onda, prije razdjelnika, dijelila po kvadraturi stanova. Ukupni računi potrošača u zgradi ne mogu biti ni veći niti manji od količine topline izmjerene na »ulazu« u zgradu. I uz razdjelnike, u izračun troška grijanja sada se također uzima kvadratura stana.
U Ministarstvu zaključuju, međutim, da obaveza ugradnje i korištenja razdjelnika ostaje, »jer mjerila toplinske energije na zgradi nisu zamjena za ugradnju razdjelnika nego, dapače, komplementarne mjere koje jedna drugu nadopunjuju«. Ustanovljeno je, kažu, da sve zgrade nemaju svoja zasebna mjerenja, tako da u njima stvarna potrošnja zgrade nije mjerena. Kako tu onda, pravično, pomažu razdjelnici, nije jasno.
