Kada je financijski stručnjak Neven Vidaković u prosincu 2020. u našem listu najavio nagli rast inflacije, u svijetu i kod nas, mnogi su smatrali da pretjeruje, a neki su ga i omalovažavali.

Naime, nijedna od međunarodnih ekonomskih institucija, nijedna vlada, pa ni ekonomisti u svijetu i u Hrvatskoj, nisu predvidjeli skok cijena u prošloj godini. To im je promaknulo. Američki ekonomist Jason Furman u nedavnom članku na mrežnoj stranici Project Syndicate ocijenio je to kao kolektivni propust ekonomske struke, sličan situaciji uoči 2008. godine, kada gotovo nitko od vodećih ekonomista nije vidio da na vrata kuca svjetska financijska kriza.

Pogrešni modeli

Sada, kada inflacija napreduje sve bržim tempom i kada je razvoj događaja potvrdio njegova predviđanja o rastu kamata i padu životnog standarda građana, Vidaković ide korak dalje. Upozorava na ubrzani rast kamata koji može dovesti do obnove »dužničke krize« u Europi, pa i u Hrvatskoj. Vidaković – koji je docent na Ekonomskom fakultetu u Mariboru, a vodi i vlastito poduzeće – ipak smatra da postoje rješenja i da imamo vremena napraviti promjene kako bismo ublažili dolazeće nevolje.

U proljeće prošle godine najavili ste inflaciju od 6 do 8 posto. To se dogodilo. Najavili ste rast kamatnih stopa. I to se dogodilo. Najavili ste da politike Europske unije neće biti uspješne kao što se svi nadaju. Što će biti sada?

– Pokazalo se da ekonomske nade da će fond EU-a »Next generation« riješiti sve probleme nisu utemeljene. Inflacija je jača i dugotrajnija od inicijalnih očekivanja i ulazimo u period stagflacije – povišene inflacije i smanjenja ekonomskoga rasta. Posebno je zabrinjavajuće da svi smanjuju prognoze rasta za 2022., iako se učinci pandemije smanjuju.

Kakvo je trenutačno stanje inflacije u EU-u?

– Dogodilo se ono što sam prognozirao. Europska centralna banka ima pogrešne modele koji su pokazivali da je inflacija privremena. Kada je postalo jasno da inflacija nije privremena, na prošlom sastanku ECB-a Christine Lagarde, guvernerka ECB-a, morala je priznati da je inflacija veća nego što su očekivali i da će trajati duže. Takva promjena stava je uzrokovala potres na tržištu državnih obveznica.

Kako su na promjenu stava o inflaciji ovih dana reagirali tržište državnoga duga i kamatne stope koje države moraju platiti na svoje zaduženje?

– Cijene obveznica su pale jer investitori više ne žele kreditirati države po niskim kamatnim stopama kada je inflacija visoka. Zato su kamatne stope značajno narasle. Na primjer, kamatne stope na 10-godišnje državne obveznice kojima ja trgujem doslovno su eksplodirale. Kamatna stopa na njemačku 10-godišnju je narasla s minus 0,1 posto na 0,25 posto, na francusku s 0,3 na 0,7 posto, belgijsku s 0,2 na 0,7 posto, talijansku s 1,3 na 1,9 posto za pet dana. Možda se ne čini, ali to su ogromni pomaci koji će samo postajati još veći i dovest će do problema u financiranju prezaduženih država.

Izgubljeni kredibilitet

Zašto cijena obveznica pada? Koje je logično objašnjenje da netko želi prodati obveznicu i srušiti cijenu ili da više ne želi kreditirati državu?

– Matematika je jednostavna. Kada inflacija raste, rastu kamate, a kada kamate rastu, pada cijena obveznica. Recimo da ste banka i da ste kupili obveznicu koja ima trajanje 10 godina i donosi 1 posto godišnje. Ako kamatne stope na kredite rastu, u jednom trenutku će rasti i kamatne stope na depozite. Što ako za tri godine na depozite plaćate 3 posto, a na ovoj obveznici zarađujete 1 posto? Imate gubitak od 2 posto. Neke velike banke imaju po stotine milijardi eura obveznica koje sada garantirano gube novac, u budućnosti. Da biste smanjili svoj gubitak, onda prodajete svoje obveznice na tržištu, ali to sada svi rade i naravno cijene padaju, a tako se poskupljuje zaduženje država.

Što to znači za sve nas?

– Na sastanku u studenom Christine Lagarde je izjavila da su si »pogledali duboko u dušu« i da će inflacija pasti. Sada kada nije pala, svima je jasno da sve buduće izjave koje daju dužnosnici ECB-a nemaju kredibilitet. Kada centralna banka jednom izgubi kredibilitet, moguće ga je vratiti samo na dva načina: ili promjenom vodstva, ili promjenom monetarne politike. Do promjene vodstva neće doći zbog neovisnosti centralne banke, a do promjene politike ne može doći jer je puno država ovisno o jeftinom novcu. Naravno na sve to su tržišta burno reagirala.

Znači li to da može doći do panike na tržištu? Financial Times je ovih dana pozvao investitore u Europi na racionalno ponašanje.

– Pa nismo daleko. Ako se stanje ne stabilizira jako brzo, imat ćemo značajan rast kamatnih stopa koji će biti problem za sve prezadužene države i bit će teško financirati se po željenim kamatnim stopama. Kako sam naglašavao, kada preuzmemo euro, preuzet ćemo i sve probleme eura. To je upravo ovo što se sada događa.

Neven Vidaković / foto Davor Kovačević

Prilagođavanje politke

Ali premijer, guverner i ministar financija najavili su da će ulaskom Hrvatske u europodručje kamatne stope padati?

– Mislim da su HNB i Vlada toliko potkapacitirani za ekonomske probleme koji dolaze da mi se čini da svako jutro u očaju smišljaju kako opravdati novi ekonomski problem koji se pojavio. Kada sam rekao da će nam standard pasti 10 posto prije i 10 posto nakon prelaska na euro, bio sam ismijavan. Sada kada standard pada, HNB i Vlada tvrde da nam neće pasti standard zbog eura. Znači, jednostavno se radi o krizi vodstva.

Govorili ste da »grčki scenarij« može postati »europski scenarij«. Idemo li sada u tom smjeru?

– Da. Sve je jasnije da će zadužene zemlje imati problema. I sama guvernerka ECB-a Christine Legarde je rekla da se ne ide na podizanje kamatnih stopa radi borbe protiv inflacije, nego da će zbog inflacije pasti standard građana i da će to dovesti do prestanka inflatornih pritisaka. Znači, opet imamo politiku uništenja standarda građana radi spašavanja političara. Sada je i ECB potvrdio ono što sam govorio. Osobno smatram da još uvijek ima vremena da bismo izbjegli »europski scenarij«, ali kada pogledam lidere i u Hrvatskoj i EU-u jasno mi je da se svatko treba pobrinuti za sebe. I na osobnoj razini i na državnoj razini.

Instant rješenja

Ipak, državne obveznice se još uvijek prodaju bez problema. Hrvatska je nedavno refinancirala stari dug za novi. Zašto je sve što spominjete toliki problem?

– Rast kamatnih stopa, koji sam naveo, za sada se događa samo na financijskim tržištu. Još uvijek se nije prelio na operativno financiranje države. Imamo otprilike tri mjeseca dok se to ne dogodi. Znači, još uvijek ima vremena da se pripremimo za sve što dolazi i prilagodimo svoje politike. Time bismo ublažili šok koji će se dogoditi.

Je li i Hrvatska ugrožena tim prelijevanjem rasta kamatnih stopa s financijskih tržišta na državne financije?
– Da. Hrvatska je ugrožena. Moramo priznati da smo visoko zadužena zemlja koja ne upravlja svojim financijama na prikladan način. Mora nam biti jasno da ne smijemo lagati i zavaravati investitore koji nam daju novac. Na primjer, premijer Plenković i ministar Marić stalno pričaju da nama državni dug pada. To nije točno. Nama pada omjer duga u BDP-u, ne ukupni dug. Kada strani analitičari koji rade u bankama od kojih posuđujemo novac vide takve riječi, postanu oprezni prema posuđivanju novca. A kada vide organizacijske strukture ministarstava, postaje im jasno za što se troše novci koje posuđuju.

Što se može napraviti?

– Jako puno. Imamo još najmanje tri mjeseca za ozbiljne pripreme. Prvo, idemo od priznanja da nam monetarna i fiskalna politika ne valjaju. Nakon toga moramo napraviti stvarno »crni scenarij«, koja je naša trenutačna pozicija, a koja je pozicija u tome »crnom scenariju«. Kada to dobijemo, možemo raditi na tome da taj isti scenarij izbjegnemo. Monetarna politika mora uvesti nove instrumente kojima će se učinkovitije boriti protiv inflacije. Fiskalna politika mora ići na promjenu strukture i svrhe budžeta. Smanjiti potrošnju i transfere, a povećati investicije. Moraju se uključiti svi sudionici u ekonomiji, od banaka do fondova, preko države i najvažnijih poduzetnika koji rade i zapošljavaju. Znači opća frazeologija »treba povećati konkurentnost ili treba provesti strukturne reforme« je mrtva. Ta frazeologija nas je dovela ovdje i ne može nas izvući, kao ni ljudi koji su te fraze koristili kao podlogu za ekonomsku analizu.

Nakon priznanja da imamo pogreške, što dalje, kako pomoći realnom sektoru?

– Idemo zaštititi što imamo. Osigurati proizvodnju hrane poljoprivrednicima. Koliko se dizela može kupiti za najam svih stanova koji se plaćaju za političare? Nakon osiguranja proizvodnje hrane idemo na energiju i koliko možemo trpjeti cijene koje rastu. Nakon osiguranih osnovnih potreba Vlada mora napokon malim poduzetnicima pomoći. Danas po raznim nacionalnim vijećima sjede predstavnici velikih stranih poduzeća. Nama trebaju predstavnici malih hrvatskih poduzeća s 20 do 100 zaposlenih. Što njima treba? I tako po sektorskim granama. Moramo upravljati procesima, a ne dozvoljavati da nam se stalno događaju problemi. Pogledajte rješenja koja se predlažu – dodatak umirovljenicima, zamrzavanje cijena goriva. To su instant rješenja bez cjelokupnoga plana. Tako se ne upravlja problemima.

Jedna je domovina

Znamo da realno gospodarstvo ne može bez financija, kako osigurati financiranje kada su »naše banke« u stranim rukama?

– To što pitate je najveći rizik. Banke operiraju kao dio velikih konglomerata. Ako dođe do većih problema, njima će matice jednostavno reći da smanje izloženost državi. Upravo zato je potrebno preventivno djelovati i jasno definirati odnose s bankama i uskladiti državne potrebe s njihovim kreditnim politikama. Ovdje ne govorim samo o kreditiranju države nego i o kreditiranju privrede. Apsolutno je neprirodno da su banke dale više kredita državi nego privatnim poduzećima. S bankama se mora dogovoriti cjelokupna monetarno-kreditna politika s jasnim ciljem koji sektori ekonomije se potiču i zašto, a ne da vlastitom štednjom financiramo uvoz.

To su sve ambiciozni planovi, ali tko će to provesti. Kako ste rekli, ako se dosad nismo promijenili, nećemo ni odsad?

– Moj djed je bio vrhunski tokar. Kada sam sam ga pitao zašto nije otišao u Njemačku, on je rekao da on neće drugima graditi domovinu. Ima svoju. Ja sam radio po svijetu. Imam samo jednu domovinu. U medijima sam poznat po crnim prognozama, ali sve te crne prognoze se ostvaruju. Imate moje intervjue. Ja se nadam da sam u krivu, ali ako nisam, onda je budućnost jako jednostavna. Ili ćemo uspjeti zajedno, ili ćemo propasti zajedno. Svi oni koji lešinare državu moraju se pitati što će ako se nema što lešinariti? Svi koji rade i uspješni su sigurno žele biti još uspješniji. Ne može biti politika način da se postigne životni standard. Ili može, ali cijena toga je jako skupa, a postajat će sve skuplja. U ovoj državi dva glavna osjećaja su očaj i strah. Očaj kako će biti sutra i strah da se ne izgubi ono što se ima. Sada opet dolazi kriza i sada opet imamo priliku biti bolji. Samo ne želim da očaj i strah ostanu jedini osjećaji koje imamo u ovoj državi. Kao što sam rekao, ja druge domovine nemam.