Zagreb. Prisavlje. Tamo je zgrada Hrvatske radiotelevizije, baš kao i Boćarski dom. Od Boćarskog doma do HRT-a ima jedno tri minute hoda, u vrh glave pet ako je lagana šetnja u pitanju. Blizu su te dvije zgrade jedna od druge, no prošli utorak bile su dalje nego li ikad prije.

Jer dok se u jednoj vodio žestoki verbalni dvoboj između Zorana Milanovića i Dragana Primorca, u balonu Boćarskog doma vojevalo se na posve drugi način, pravim pravcatim mačevima! Može jednoručni, a može i dvoručni, može ona talijanska škola, a može i njemačka.

Bitno da je po pravilima napisanim još u srednjem vijeku i bitno da je zabavno i da se poslije bitke može sa sparing partnerom na pivo. Na Prisavlju nije bilo pića poslije bitke, no to je već neka druga priča.

Nego, Ars Gladiatoria – udruga povijesnog europskog mačevanja. Ili, kako bi se to na engleskom jeziku reklo, Ars Gladiatoria je HEMA (Historical European Martial Arts). Njih tražimo. I njih evo naš fotoreporter ne nalazi, valjda i zato što ima ‘gadan’ običaj da na zadatke dolazi puno prije dogovorenog sata.

– Jesi li ti siguran da je mačevanje ovdje!? Ja vidim samo košarkaše – zabrinuto u mobitel govori Dado.

Valjda nije nego završio rečenicu kad su pomalo Boćarski dom ‘opkolili’ ljudi s torbama taman takvog oblika da se čini kako je u njima plemeniti bodež, srednjovjekovni dakako. Brzo osvajaju polovicu terena pod balonom Boćarskog.

Košarkašima velikodušno ostavljaju njihovu polovicu. Tako je to utorkom kad su na treningu mahom napredni mačevatelji. Petkom, kada su na terenu svi od početnika do Mihovila koji medalje osvaja, cijeli teren je njihov. Tražimo Ivana Filipovića. On je izvršni direktor udruge, čelnik štono bi se reklo.

– Malo kasni. Sad će on – veli nam simpatičan brko.

Borbena vještina i sport

Mario mu je ime. Do njega Matej, tu je i Petar, čeka se Ivan.

– Pa vi redom imate imena k’o da ste apostoli – šalimo se.

Smije se Mario. Smješka se i na upit što im do vraga svima bi da se bave ni manje ni više nego povijesnim europskim mačevanjem.

– Htjeli smo se mačevati, trenirati mačevanje, ali ne olimpijsko mačevanje. Željeli smo mačevanje sa, ajmo to tako reći, povijesno točnim mačevima – jednostavno će Mario.

Povijest. Bez nje tu ničeg nama. Ničeg nema bez manuskripata, povijesnih zapisa koji su se, kako nam momci vele, unazad pedesetak godina rekonstruirali kako treba da se po njima podučavati može.

– Zadnjih par naraštaja se sve to razvilo tako da je to danas i borbena vještina i sport – veli Mario.

Uf, manuskripti, povijest, povijesni mačevi…. A momci svi u crnom, pa s brkovima, pa s bradama, pa s dugim kosama. Crno je tu da je u kontrapunktu s bijelim odorama za olimpijsko mačevanje. Kose i brkovi stvar su vlastita odabira.

Što se pak povijesti tiče bilo je tog interesa za oružje kao takvo vazda kroz povijest, vazda je bilo bockanja i dvoboja gospodskih u nekoj Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i u 17. ili 18. stoljeću, no HEMA je počela bivstvovati kako spada, kao borilačka vještina i sport, tamo negdje od 70-ih, ako ne i 80-ih godina prošlog stoljeća.

Odnosno, kako veli Mario, uzelo je ponajviše maha to bavljenje mačevanjem po pravilima renesanse i kasnog srednjeg vijeka unatrag desetak godina. Klubovi se otvaraju diljem svijeta, jer su se proučavanjem starih zapisa našli načini po kojima se na sportski način mogu ljudi podučavati vještini ovog mačevanja.

Sve je drugačije

Ono što je trebalo biti tek čavrljanje dok se čeka Ivan, pretvorilo se tako u posve lijep razgovor. Samo, dok smo pričali Mario je uredno navlačio opremu taman da nestane u masi ljudi s mačem u rukama i zaštitnom maskom na glavi i taman da ga više ne možeš prepoznati, a kamo li fotoaparatom portretirati.

Prije nego nam pobježe stigli smo ga pitati i zašto se nije odlučio za olimpijsko mačevanje!?

– Da nije zato što je netelevizičan, ‘negledljiv’ za običnog smrtnika – cimamo.

– Laicima možda i je negledljiv, no ljudima koji se razumiju u mačevanje je itekako gledljiv i izvrstan k’o sport sam po sebi, ali on ljude poput nas ne interesira zbog drugih nekih razloga. Nama je važna ta, ajmo to tako reći, povijesnost samog mačevanja, jer mi se mačujemo sa sportskim inačicama koje su puno bliže oružjima koji su postojali u to davno vrijeme.

Samim tim je i način mačevanja dosta drugačiji. Em je sporije samim tim što su oružja veća i teža, em je drugačiji način na koji se krećemo, tempo je drugačiji. Sve je drugačije – objašnjava Mario.

U dvorani mahom muškarci, barem se na prvu tako čini. Kad eto ti žene kako jaknu za trening oblači. Nekako ju je lijepo za vidjeti. A opet…

– Da je srednji vijek ne bi se žena mača latila – velimo.

– Pa, čak i bi vjerojatno – na to će Mica.

Priča nam kako je onomad navratila na jedan od treninga jer je radila istraživanje za knjigu koju piše.

– Navratila sam i onda ostala. Ovo mi je sada treća godina. A mislila sam doći samo jedan trening i vidjeti kako to oni mašu – priča nam Mica.

Došla vidjeti i ostala

Knjiga je žanrovski čisti fantasy, bit će u njoj mačevanja i mača pogotovo jednoručnog, makar se bacila Mica i na istraživanja, odnosno vježbanje baratanja s dvoručnim mačem.

– Ove godine krećem kao početnik za dvoručni, tako da imamo i to – kaže.

Sve je to u redu, ali svratila je baciti pogled, a onda ostala.

– Pa što su vam to uradili da vas namah navuku – pitamo.

– Ne znam, ali se nadam da će isto to napraviti i s ‘pilićima’ koji dolaze ove godine. Baš nam u ovo mjesecu dolazi nova garnitura i dosta njih i ostane – ističe Mica.

– Znači i nemate objašnjenje što vas je to toliko privuklo ovoj vrsti mačevanja – navalili mi.

– Imam. Sva tri godine čovjek i dalje uči. Prvu godinu sam mislila da znam sve, onda sam počela shvaćati da ipak ima malo više stvari koje se mogu naučiti, pa sam počela učiti i trebat će mi još par godina da naučim sve – kaže Mica.

– A kad čovjek može reći da je sve naučio – zanima nas.

– Možda ako krene stalno pobjeđivat na turnirima, makar se i na turniru nešto novo nauči – na to će Mica.

– Jeste li bili na kojem turniru, pobijedili koga – pitamo.

– Jesam. Pobijedila sam jednog Mađara. Slučajno – smije se Mica.

A onda ode i ona pod masku da može mač u ruke pa udariti po sparing partneru ili partnerici. U taj čas eto i Ivana. Osmijeh na licu, duga kosa, oprema na remenu. Objašnjava nam tko tu prakticira i podučava mačevanje jednoručnim mačem, a tko s dvoručnim, tko je napredna kategorija, a tko su početnici koji rade s mačevima od spužve.

Vraćamo se i na početak priče do zapisa iz 16. i 17. stoljeća, do zapisa mačevalačkih škola tog vremena.

– Tad je sve to bilo dosta izmiješano, nije postojala jasna granica je li mačevanje za sport, vojsku, dvoboje. Danas je tako da dvoboja više nama, mačevanje je otišlo u nekom sportskom smjeru put olimpijskog mačevanja, a mi smo se, hajdemo to tako reći, vratili u vrijeme prije bilo kakvog razdvajanja.

A imamo i puno bolju opremo tako da se možemo tući kao da su nam mačevi oštri, a da nam se ništa ne dogodi – objašnjava Ivan.

Rekao bi laik kako se tu pod balonom Boćarskog modernim sredstvima spašava jedna davna navada.

– Ovo je staro mačevanje uz korištenje svih modernih materijala i znanja pa da se čim sigurnije ta stara vještina može prakticirati. A HEMA kao takva je krenula prije nekih 10, 12, u vrh glave 15 godina, ali je toga bilo relativno malo po Europi. Par prijatelja tu, par prijatelja tamo. Tek negdje par godina prije korone su krenula natjecanja po Europi – priča Ivan.

Samo dobra volja

Za korone je sve zamrlo, pa i ovo mačevanje, ali nakon korone se, kaže Ivan, dogodio bum.

– Vidimo mi to po ljudima koji bi se upisali. Onda kad sam se ja pridružio, a to je bilo 2018., bilo nas je desetak i toliko bi se ljudi i prijavilo. Nakon korone odjednom nam se znalo prijaviti po 50, 60 ljudi tako da smo prvi put morali odbiti neke jer nemamo toliko opreme – veli Ivan.

Zbog čega je interes toliko porastao? Reći će Ivan da je tome tako jer se HEMA podosta popularizirala po Europi.

– Dosta ljudi u prijavama kaže da su za HEMA-u čuli, negdje nešto pročitali pa bi probali. Prije toga nije bilo, prije se baš moralo znati što se traži da bi se našlo – kaže Ivan.

Drugi razlog bi mogao biti i taj što za početi treniranje ne trebate ništa osim dobre volje.

– Za početnički tečaj imamo kacigu, rukavice, plastični mač i to je više nego dovoljno za krenuti. Jedino što svatko mora imati svoj suspenzor. I to je to – nabraja Ivan.

– Suspenzor imaju i žene – pitamo.

– Postoji i ženski suspenzor, ali većina ih kaže da im ne treba. Ona zato nose štitnik za grudi – objašnjava Ivan.

Udaraca tu ima, zaboli kadikad, ali Ivan će reći da je sve to na razini manje modrice. Pače, kazat će on kakao zadnjih pet šest godina u ovoj udruzi nikakvih ozljeda nije bilo. Jednostavno je oprema sve bolje i bolja.

– A i nema u ovom mačevanju mahnitanja – nagađamo.

– Nema zato što ako kreneš tim putem najčešće dobiješ batine. Svi ti jaki udarci su široki i spori tako da moraš prije svega biti smiren – smješka se Ivan.

Smireno djeluju i majstori u crnom što su za nešeg posjeta trenirali u Boćarskom. Onako u odorama teško je tu i nemoguće znati tko je koje profesije, a svih profesija ima.

– Zanimljivo je svima, koja god da je škola, profesija, zanimanje. Ljubav prema maču je na prvom mjestu svima – jednostavno će Ivan.

Znači to da ovo može svatko, ili ipak treba imati za ovaj sport mrvu posebnoga dara?!

– Može svatko. Ideja naše udruge i je da ako netko hoće mačevati samo rekreativno tako i radi, ako netko hoće natjecateljski može i natjecateljski, a ako nekog zanima samo povijesni dio priče više nego fizički i to je OK – ističe Ivan.

Dok pričamo mačevi sve više i glasnije zveckaju. Odavde se kući ide znojan i bezbrižan, kaže Ivan.

– A znate li da je na tri minute odavde baš ovaj čas u tijeku debata predsjedničkih kandidata – pitamo Ivana.

– Gdje? Ne znam, iskreno će Ivan, prije nego se nasmijao.

Bome dok gleda čovjek ovo mačevanje čini mi se da bi možda najučinkovitije bilo da su kandidati tu u Boćarskom, pa da navuku odijela, dohvate se mačeva i junački riješe to pitanje vodstva u narednih pet godina. A opet, tko se mača laća….

– Mene je, ipak, uvijek bilo strah mača – priznajemo.

1.000 do 1.500 eura za opremu

Ovo priznanje kao da ga i nije iznenadilo. Početničko je to neko stanje koje je i sam, veli, imao.

– U početku bude problem naviknuti se na to da će te oprema zaštititi. Drugo, dosta nas ima problem lupiti osobu mačem, a dosta tehnika počiva baš na toj namjeri da pogodite osobu. Treba se na sve naviknuti – kaže Ivan.

Inače, ovdje u Zagrebu ideje je udruge da onaj početnički tečaj traje šest mjeseci, nakon čega oni koji kane dalje moraju nabaviti vlastitu opremu. I sve je više onih koji požele ostati nakon prvih šest mjeseci, u zadnje tri grupe nastavilo je dalje velikih 80 posto polaznika.

Nema veze što za potpuno opremanje treba potrošiti nekih 1.000 do 1.500 eura, jer to je jednom pa par godina ne treba ništa. U Udruzi je sada oko 80-ak članova, i skupa su oni petkom. Nama je utorak donio, štono bi se reklo, creme de la creme hrvatskog povijesnog mačevanja.

Smješka se na ovo Ivan, pa pokazuje stasitog brku. Mihovil se zove i okačio je do sada na prsa i zlato, i srebro, i broncu s međunarodnih turnira, a bome je i predsjednik Udruge. Nismo mi još na razini Slovačke gdje je ova vrst mačevanja došla jača i puku zanimljivija od olimpijskog, možda nismo ni Češka ni Skandinavci, ali rastemo, kaže Ivan.

– Raste taj neki potez Ljubljana, Zagreb, Beograd, pa čak do Bugarske – precizira Ivan.

Gleda to sve i sluša vaš novinar, malo ga vuče da proba. a malo ga strah. Lijepo je što višak kilograma očito nije zapreka za treniranje.

– A kalcifikat u remenu – pitamo.

– E to je malo problem – veli Ivan.

I tad nas iznenadi pitanjem: »Hoćete li da nađemo neku opremu pa da vi probate malo?«

– Ja!? Hoću – brzopleto će sedma sila.

I eto ti odjednom Mice kako traži i nalazi žutu jaknu i rukavice i masku. I eto Mihovila koji je dugim korakom došetao da održi prvu lekciju. I evo dvoručnog mača u ruci i početnika koji početnički otvara cijelo tijelo taman da mu protivnik čist udarac zada.

Mihovil uči da je napad ono što treba isprovocirati, a onda, baš kao u šahu, zamisliti par poteze unaprijed.

– Mene je i dalje ovoga malo strah – priznajemo.

– Tako to bude u početku. Ali, brzo se čovjek navikne – utješno će Ivan.

– Znači, ima nade za mene – ne da nam vrag mira.

– Ima, ima – brzo će Mihovil.

Mica nam zato na rastanku daje informaciju koja uistinu liječi, onu gdje se poslije treninga pivo pije. A tamo negdje daleko, baš u taj čas, kažu da je taman trajala debata…

Ljubav još iz djetinjstva

Nije potreba bila od vrhunskog sluha da se čuje tko je tu vrhunski majstor, pače majstorica. Anamaria je ta!

– Tko, ja!? Ma ne – skromno će Anamaria.

Kaže ona da možda tako za nju govore jer je tu već sedam, osam godina. Bila je na drugoj godini fakulteta kad je svratila ponukana oglasom na Facebooku. A kako se to i zašto ostane tu osam godina!?

– Ljubav prema mačevima je definitivno razlog. U mene je to je ljubav još iz djetinjstva. Televizija i serija Xena ratnica. Tako je počelo od malih nogu – iskreno će Anamaria.

Pri tom veli da ova vrst mačevanja posve zadovoljava njenu potrebu da se mačuje. Znala je ona u startu što je i kakvo je olimpijsko mačevanje, ali joj se ono, eto, nikada nije dopalo.

– Dakle, ovo je mačevanje puno bliže onom što smo kao djeca radili – nagađamo.

– Ajmo to tako reć’. Na treningu smo počeli s plastičnim mačevima, a k’o djeca smo u rukama imali drvene mačeve, štapove – veli Anamaria.

A ti štapovi doveli su je do ozbiljnog oružja i turnira. Za sada je bila na dva turnira u Slovačkoj, završila kao peta i bome je zadovoljna. Nego, jesu li žene ipak rijetkost u ovom sportu?

– Cure većinom dođu i odu. Ima tu i malo jačih udaraca, nekih ozljeda, koja modrica, ali kad se naučite braniti sve to ide. Ne boli ništa kad se mačevanje voli – ističe Anamaria.

– A da vas je teleportirati u srednji vijek što bi bilo – pitamo hipotetski.

– Vjerojatno bi me spalili, jer bih bila vještica, grohotom se na ovo nasmijala Anamaria.

I da, njeni najbliži ostali su u čudu kada je počela s treniranjem, no brzo su zaključili da je to ono što od malena voli taman da su joj podrška. Ona pak poručuje svima da dođu i probaju, ali i da pođu na koji turnir.

– Da vide te ljude i to društvo, koliko su prijazni, koliko vole komunicirati. Tu je ljudi iz raznih branši, inženjera, likovnjaka, liječnika, doslovno svih. I svi vole mač i taj dio povijesti – poručuje Anamaria.

Sličnosti s olimpijskim mačevanjem

Nekako se samo od sebe nametnulo pitanje kako bi u HEMA odori i borilištu prošli oni koji treniraju olimpijsko mačevanje.

– E to bi bilo zanimljivo. U Češkoj i Slovačkoj je uobičajena praksa da iz olimpijskog mačevanja prelaze u ovu vrst mačevanja. Neke stvari su ostale slične ili iste, recimo rad nogu je isti pogotovo za jednoručni mač. Razlike nastanu u radu rukama – Ivan.

Inače, ovaj dugi dvoručni mač i nije tako težak kako se čini, ima on kilu i pol, ali je zato dug baš kako se čini. Standardna duljina mu je 135 centimetara.

Nešto se događa i u Rijeci

Udruga Ars Gladiatoria dugo je bila jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se moglo učiti i vježbati povijesno mačevanje. Nedavno se, kako nam kaže Ivan, otvorila udruga i u Slavonskom Brodu.

Za sada ih je u toj udruzi pet, šest članova, ali ne samo da su krenuli već su već i sudjelovali na par turnira primjerice u Beogradu i Budimpešti, baš kao i na internacionalnom turniru što ga Ars Gladiatoria tradicionalno organizira u lipnju i to u Daruvaru. A nešto se, bome, događa i u Rijeci!

– U Rijeci nemamo još udrugu ili klub, ali postoji teretana u kojoj se subotom održava HEMA. Moglo bi se to i u Rijeci razviti – ne sumnja Ivan.