Boris Buden, filozof i publicist

Jugo-gastarbajteri – vjesnik naše suvremenosti

Sandra Sabovljev

Gastarbajter je dijalektičko kopile jugoslavenskog socijalističkog sistema, ujedno živa metafora njegovih iznevjerenih obećanja ali ujedno i izraz njegove vitalnosti i kreativnog potencijala. Istodobno on je rani simptom i vjesnik naše suvremenosti 

Boris Buden, filozof, publicist i autor kultnih »Barikada«, predavač na na Humboldt Univerzitetu u Berlinu održao je prošloga tjedna u zagrebačkom Tehničkom muzeju predavanje pod nazivom »Povratak je ideološka smicalica: remembering gastarbajters«. Buden je svojim predavanjem pokušalo je rasvijetliti taj historijski proces kao i fenomen gastarbajtera jer, rezolutan je on, bez njegovog razumijevanja, ne možemo se uhvatiti u koštac s aktualnom krizom koja nas pogađa.  

  – Fokusirao sam se na paradigmatski, premda potpuno »zaboravljen« primjer jedne ekonomski uzrokovane subjektivacije iz jugoslavenske prošlosti: slučaj tzv. gastarbajtera, istaknuo je Buden upozravajući da današnje sljepilo za kulturno-društvene oblike gastarbajterskog života ima prije svega ideološku funkciju. Sadašnjost koja se legitimira u radikalnoj razlici spram prošlosti (totalitarizam/demokracija) ne želi ništa znati o kontinuitetu podjarmljivanja, a još manje o prošlosti jedne drugačije budućnosti, smatra Buden.


   A on ističe upravo fenomen gastarbajtera »kao figuru traumatskog kontinuiteta jugoslavenske prošlosti sa sadašnjošću u kojoj živimo i s budućnošću ka kojoj se krećemo«.


   Kapitalizam u socijalizmu


– Specifičnost jugoslavenskog gastarbejterizma je u tome što njihova priča razbija ideološki okvir takozvane tranzicije jer destabilizira razliku između kapitalizma i socijalizma, razliku na kojoj je podignuta čitava konstrukcija ideologije tranzicije. Gastarbajteri su ne samo proizvod kapitalističkih, tržišnih odnosa u jugoslavenskom društvu, oni su djeca kapitalističkog odnosa uvedenog u jugoslavenskom socijalizmu i ne mogu se jednostavno podvesti pod pojam žrtava komunizma, odnosno kao simptom nesposobnosti socijalizma, njegove inferiornosti u odnosu na kapitalizam. Priča prema kojoj oni odlaze trbuhom za kruhom jer je socijalizam iznevjerio obećanje da će ih zaposliti, naprosto ne funkcionira. Taj socijalizam je već do te mjere prožet kapitalističkim odnosima da takva obećanja niti ne može dati. Dakle, njih je tržište poslalo u svijet, kao što ih je ono i prihvatilo u tom svijetu. Gastarbajteri su ne samo živi dokaz kapitalizma u socijalizmu nego i kontinuiteta između dva sistema. Oni su figura kontinuiteta s onu stranu radikalne diferencije totalitarizma i demokracije, figure kontinuiteta kapitalističke eksploatacije – a upravo je to ono što ideologija tranzicije negira, ne samo u prošlosti komunizma nego i u sadašnjosti i budućnosti onoga što se zove demokracija, a pretpostavlja kapitalističke odnose, objašnjava Buden.


   – Gastarbajter je autentični narator povijesti koju pripovijeda s one stranu njene identitetske partikularnosti otvarajući je ne samo prema svijetu kao cjelini, nego i prema njenim potisnutim i negiranim istinama. Ovo potonje je naročito važno. Rekao bih da ni jedan drugi fenomen bivše Jugoslavije ne sublimira istinu njene prošlosti kao fenomen gastarbajtera. Gastarbajter je dijalektičko kopile jugoslavenskog socijalističkog sistema, ujedno živa metafora njegovih iznevjerenih obećanja ali ujedno i izraz njegove vitalnosti i kreativnog potencijala. Istodobno on je rani simptom i vjesnik naše suvremenosti. U historijskom trenutku u kojem se javlja, on najavljuje svijet globalnog kapitalizma koji se pomalja iz sumraka industrijske moderne i koji od lika s margine zaostalih društava evropskog juga, radnika migranta, stvara ljudsku paradigmu svog nezadrživog napredovanja, tumači Buden.   

Pioniri novog svijeta


Analizirajući dalje ovaj kompleksan fenomen, berlinski profesor gastarbajtere naziva pionirima novog svijeta, globalnog neoliberalnog kapitalizma.  

  – Gastarbajter krči putove globalnog neoliberalnog kapitalizma gazeći preko granica idiličnih društava socijalnog blagostanja koje on, u potrazi za boljim životom, ostavlja za sobom jer u njima nikada nije našao svoje mjesto – ali samo zato da bi iznova stupajući u njih ostao tek njihov vječiti gost. Poput proletera iz ranog razdoblja kapitalističke modernizacije gastarbajter je čovjek bez domovine, persona non grata u svijetu koji stvara. Baš kao takav on ujedno personificira neosviještenu avangardu nove transnacionalne i transsocijalne solidarnosti koja danas, u liku globalne migracije, na ruševinama modernističkih država blagostanja traži formu svoje političke artikulacije, dolazi Buden i do novovjekih gastarbajtera i široke problematike koju ta populacija nosi sa sobom.


   Međutim, da bismo shvatili današnje radne i druge migrante, Buden će krenuti u od jugoslavenskog gastarbajtera »u kojem nam se svojedobno ukazala budućnost za koju smo bili slijepi kao što u njemu danas, osvrćući se, otkrivamo prošlost koju smo zaboravili«.


   – U svom jugoslavenskom izdanju gastarbajter je bio hibridna figura socijalizma i kapitalizma u kojoj je na vidjelo izašla ne samo nerazrješiva proturječnost oba sistema nego i njihova nikad osvještena komplementarnost. Taj gastarbajter koji je tada hrabro stupio u ničiju zemlju kasne industrijske moderne, u socijalno, politički i kulturno nedefinirani međuprostor tadašnjih država nacija nikada se nije vratio u svijet koji se, s njegovom pomoći dakako, nepovratno raspao za njim – ističe on.


   A kada govorimo raspadu, primjerice Jugoslavije, Buden nužnim smatra izložiti i jugoslavensku genealogiju, i to, kako kaže, iz perspektive jedne anomalije u zapadnom pogledu.   

Niz proturječja


– U postkomunističkom diskursu – koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi, odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika – slučaj jugoslavenskih gastarbajtera interpretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta, ponavlja Buden i nastavlja da su prema toj premisi gastarbajteri bili tek jugospecifična podvrsta nebrojenih žrtava komunizma što naravno nije slučaj.


   – Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim stavljanjem pod zajednički pojam totalitarizma, tumači Buden i upozorava da ta logika naravno nije lišena proturječjâ.


   – Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi oni ujedno bili i žrtve upravo one sloboda čije se potiskivanje tako glasno predbacivalo komunizmu – slobode kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije. Uzrok takvih proturječja leži u ideološkom prisvajanju gastarbajterskog fenomena. Misli se naravno na danas vladajuću ideologiju neoliberalnog kapitalizma, koja je u korijenu ideološkog diskursa »transition-to-democracy«, izlaže Buden i ističe da slučaj jugoslavenskih gastarbajtera nije u potpunosti objašnjiv iz povijesti (jugoslavenskog) komunizma.


   – U tom slučaju jugo-gastarbajteri ne bi imali nikakve veze sa slučajem tadašnjih turskih, grčkih, talijanskih, španjolskih gastarbajtera na sjeveru Zapadne Europe, odnosno sa slučajem današnjih migrantskih masa koje konstantno mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju ne samo starog kontinenta već cijelog svijeta. Tada također taj jugo-fenomen nema veze niti s kapitalizmom tadašnjeg industrijskog modernizma niti s današnjim neoliberalnim, globalnim modernizmom; tada on nema veze s kroničnim bolestima kapitalizma, primjerice s nepremostivim jazom između Juga i Sjevera koji iznova rastače današnju Europu bacajući je u najdublju krizu i konačno tada on nema veze ni s unutarjugoslavenskim migracijama, raskolom Jug-Sjever, eksploatacijskim odnosima, klasnim borbama i kulturnim konfliktima, elaborira Buden i rezimira.   

Bez ideologije


– Ako želimo reći nešto smisleno o fenomenu jugoslavenskih gastarbajtera, moramo izaći iz ideološkog okvira postkomunizma u kojemu danas politički potpuno bespredmetna kritika komunizma služi samo kako bi se njome ušutkala prijeko potrebna kritika kapitalizma.


   Kako je dakle uopće moguće da su gastarbajteri iz jedne socijalističke zemlje došli na Zapad? Pitanje je to koje se ne postavlja na Zapadu, u raspravama o komunističkoj prošlosti kojima dominira zapadna ideologija. Odgovor je sasvim jednostavan: tu mogućnost možemo zahvaliti kapitalizmu.


   – Kao što je poznato, nekadašnja Jugoslavija je nakon raskida sa Staljinom 1948. pošla svojim vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma na kojemu je ubrzo učinila presudni korak – uvela je tržište. Ne samo da poduzeća više nisu dobivala nikakve direktive od države o količinama i cijenama njihovih proizvoda, već su se počela međusobno natjecati. Posljedica je bila ekstremno ubrzan rast (do 13 posto godišnje), opće poboljšanje životnog standarda, između ostalog i stvaranje moćne kulturne industrije, otvaranje prema svjetskom tržištu…


   Također je nastalo i tržište rada, a s njime i sve veća mobilnost radne snage. No, jaz između razvijenog Sjevera i jedva industrijaliziranog, siromašnog Juga postajao je sve dublji, što je dovelo do migracije jeftine, loše obrazovane radne snage u sjeverne dijelove zemlje. Tako su i gastarbajteri, odnosno gastarbajterice, rođeni iz logike tržišnog socijalizma i to unutar same zemlje, što je pojačano ekstremnom kulturnom raznolikošću nekadašnje Jugoslavije sa sobom nužno donijelo socijalne, kulturne, egzistencijalne i najzad političke posljedice. Mijenjalo se ne samo mjesto, već u isti mah i jezik, kulturu, odnosno takozvani »way of life«, iznosi Buden.


   On se, međutim, ne zaustavlja na tome, uočava i socijalnu, kulturnu kao i političku diskriminaciju unutar jugoslavenskih gastarbajtera (Bosanci u Sloveniji, Albanci, itd – sve do Hercegovaca) »što je još jedno prešućeno poglavlje povijesti u međuvremenu propale zemlje koja se onomad nošena utopijom industrijskog modernizma odvažila na nezamislivo – mirenje tržišta sa socijalizmom«.   

Otvaranje granica


– Prvi nedvosmisleni simptom buduće propasti tog eksperimenta bila je nezaustavljiva nezaposlenost za koju partijsko vodstvo zemlje – unutar same zemlje – nije nalazilo rješenja. Zato su otvorene granice. Dakle, ne kako bi se socijalizmu dalo ljudsko lice, već kako bi se suzbilo masovnu nezaposlenost i to tako što se višak radne snage prebacilo na međunarodno tržište rada. Tako da su otvaranje zemlje i pojava jugoslavenskih gastarbajtera na Zapadu bile logične posljedice svjesnog uvođenja kapitalističkih odnosa u ekonomski život socijalističke zemlje. Time je započela i nezaustavljiva integracija Jugoslavije u svjetsko tržište, odnosno u svijet jednog već globalizirajućeg kapitalizma čija su tipična proturječja od tog trena presudno utjecala kako na socijalni i politički život u samoj zemlji, tako i na njezin međunarodni položaj, kreće se kronološki Buden jugoslavenskim sistemom i dolazi do početka sedamdesetih godina kada je financijski kapital sve više izmicao ideološkoj kontroli partije  

  – Ne samo da su središta financijske moći koncentrirana u bankama, osiguravajućim društvima i velikim trgovačkim poduzećima postajala sve neovisnija u političkom životu zemlje, već je cijela zemlja postajala sve ovisnija o središtima moći međunarodnog financijskog kapitala. Dok se financijski kapital početkom sedamdesetih godina sve više izmicao ideološkoj kontroli partije te je, s ciljem konačnog prisvajanja vlasti, tražio suučesnike prije svega u konzervativnim, nacionalističkim političkim snagama (jugoslavenska verzija kasnijeg konzervativnog obrata u svjetskom kapitalizmu 1979/80), Jugoslavija je već krajem te dekade bila u potpunosti prepuštena moći međunarodnog financijskog kapitala. Već do 1979. vanjski dug zemlje je unutar samo tri godine porastao s 4-5 na 17-19 milijardi američkih dolara.


   Buden stoga smatra da kultna slika neuspjeha socijalističke loše ekonomije – ljudi koji su zdvojno stajali u redovima za najosnovnije namirnice – u slučaju nekadašnje Jugoslavije, upućuje na drugi politički i povijesni problem.


   – U ovom se slučaju ta slika odnosi na situaciju na početku osamdesetih godina nakon što su u zemlji uvedene mjere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond, uostalom radi se o situaciji koja nije imala nikakve veze s prošlošću propalog komunizma, već štoviše s našom aktualnom kapitalističkom stvarnošću. Sjetimo se samo današnje Grčke, odnosno zemalja Južne Europe koje su na koljenima zbog dužničke krize, naglašava Buden i dolazi do zanimljivog zaključka.


   – Jugoslavenski eksperiment nije se kretao, kao što je to proricala liberalno kapitalistička ideologija, od tržišta koje je regulirala partijska država u slobodno tržište, već se kretao od tržišta koje je regulirala partijska država do reguliranog tržišta koje se otelo svakoj demokratskoj kontroli i kojim upravljaju središta međunarodnog financijskog kapitala. Naime, MMF je taj koji je nametnuo zamrzavanje nadnica početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, a ne Savez komunista Jugoslavije i njegov državni aparat. Već je tada zapečaćena sudbina socijalizma u Jugoslaviji.


   Još je nedostajao samo jedan bankar iz New Yorka, imenom Slobodan Milošević, kako bi se zemlju koja je već bila u šaci međunarodnog financijskog kapitala konačno dokrajčilo i prepustilo hijenama globalnog kapitalizma, tumači profesor s Humboldta.


   – Fenomen jugoslavenskih gastarbajtera je priznanje te tragične priče i to s druge strane kičaste patetike o suncu tuđeg neba koje te neće grijati kao što te ovo grije. Njihova sudbina nam ne govori samo mnogo toga o svijetu u kojemu danas živimo; kao preteče masivnih migracijskih pokreta koji su presudno sudjelovali u oblikovanju svijeta globalnog kapitalizma, jučerašnji gastarbajteri su istovremeno i glasnici svega onoga što će nam se tek dogoditi u budućnosti, konstatira Buden.


___________________________________


BAUŠTELCI, BOSANCI I PIGS


      Potpuno je zaboravljena unutarjugoslavenska migracija radne snage, one s juga na sjever. Kada danas gledamo Novi Zagreb ili one stotine hotela na Jadranu koji su iznikli između polovice šezdesetih i sedamdesetih, pitamo se tko je to gradio. U Njemačkoj su te stvari radili »bauštelci«, građevinski radnici s juga Evrope, među njima i Jugoslaveni. U Sloveniji postoji izraz Bosanci, u Hrvatskoj to nije precizirano. Ali realnost razlike ostaje. Riječ je o razlici između jugoslavenskog juga i sjevera – u taj sjever ne ulazi samo Slovenija i Hrvatska nego i Vojvodina, odnosno tzv. uža Srbija. Radi se o razlici koja se nakon uvođenja tržišta sredinom pedesetih konstantno produbljivala, a jugoslavenski socijalizam nije bio u stanju izaći na kraj s tom razlikom. Istodobno iskustvo te razlike odgovara iskustvu razlike između juga i sjevera unutar Evrope, kako one jučer, tako i ove od danas. Izraz PIGS (Portugal, Italija, Grčka i Španjolska) rječito govori o još jednom kontinuitetu. I u tom smislu priča o našim gastarbajterima još je danas aktualna.   

___________________________________


VAŽNOST RAZUMIJEVANJA GASTARBAJTERA       – Danas radna i ostala migracija kako globalna, tako i lokalna u smislu nove unutarevropske migracije predstavlja i politički izazov jer izlazi iz okvira koncepcije političke demokracije zasnovane na pretpostavci suverenih nacionalnih država kao kontejnera također suverenih društava, političkih naroda, samostalnih nacionalnih ekonomija, homogenih kultura i jezika itd. Sistem nacionalnih država uspostavljen Westphalskim mirom u 17. stoljeću danas se raspada i zamjenjuje ga sistem velikih normativno identitetskih blokova, kao što je na primjer Zapad ili prostor pokriven onime što zovemo euroatlanske integracije a u biti kombinira evropsku integraciju s članstvom u NATO paktu kao i uspostavljanje novih subjekata međunarodne politike s onu stranu nacionalnih suverenih država. Taj novi svijet u nastajanju kojemu je rastuća globalna migracija samo jedan od simptoma još nije našao svoj demokratski politički izraz. On proizvodi nove nejednakosti, ali time i nova proturječja i konflikte čije posljedice već osjećamo. Gastarbajteri su bili vjesnici toga svijeta i bilo bi dobro osvrnuti se unazad i društveno, kulturno i politički osvijestiti njihovo iskustvo, osvijestiti ono što su oni živjeli i znali prije nas a čega mi u više pogleda još nismo svjesni. Mi se malo ili ništa bavimo kulturnom artikulacijom gastarbajtera njihovim lingvističkim iskustvima naprimjer, iskustvu dvostrukog nepripadanja, dvostruke diskriminacije na primjer, ne samo u zemlji u koju su došli nego i ondje otkuda su otišli. Gastarbajteri su na neki način bili ostali nezakonita djeca nacionalnih društava i država koji su već onda živjeli u njihovoj budućnosti, budućnosti njihova raspada koja je danas postala aktualnija no ikada prije.