U Ukrajini bijesni rat i ruskoj agresiji se ne vidi kraja, u Hrvatskoj padaju bespilotne letjelice, a da još nema valjanog objašnjenja koliko su i jesu li bile eksplozivne, predsjednik i ministar obrane u stalnom su sukobu, a Europa, među ostalim, traži načina kako premostiti svekoliku krizu uvjetovanu ratom u Ukrajini. Jozo Radoš bio je ministar obrane i jedan od naših europskih parlamentaraca.

Pitanje za milijun dolara glasi – kako je moguće da na hrvatsko tlo padne letjelica koju dvije ozbiljne zemlje članice NATO saveza ne primijete dok leti njihovim nebom, baš kao ni mi!? Znači li to da nešto suštinski ne valja s NATO-om ili je ovo evidentan pokazatelj da nisu sve članice saveza iste, da ima većih, manjih i najmanjih!? Javno ste izrazili sumnju da Mađarska možda i namjerno nije reagirala.

– Sve je puno nejasnoća. Prema izjavi načelnika Glavnog stožera hrvatski radarski sustav je uočio letjelicu. Radi se o bogato dimenzioniranom sustavu FPS-111 koji je instaliran za vrijeme moga mandata u Ministarstvu obrane. Ne znam kakav je mađarski radarski sustav, no teško je vjerovati da za četrdeset minuta mirnog leta nisu uočili letjelicu te veličine. Ona je mogla nositi izrazito razorno oružje. Kako su oni zaključili da je letjelica bezopasna teško je dokučiti. Moguće je da nisu precizno znali o čemu je riječ ni što i kako učiniti pa su opravdanje našli u tome da je bio nejasan točkasti odraz na ekranu radara. No, i u tome slučaju je bilo logično obavijestiti susjedne zemlje. Pitanje je i kakva je u svemu bila uloga NATO-ova integriranog sustava zračnog osmatranja i koliko je on zapravo integriran.
Što se NATO-a tiče, u njemu su svi jednaki, samo je SAD znatno jednakiji. NATO je sigurnosno-politička integracija u kojoj je sigurnosna komponenta u sjeni političke. Članstvo u NATO-u pomaže državama članicama u nalaženju optimalnog modela ustroja oružanih snaga, pruža osjećaj sigurnosti, ali ulaganje u razvoj, opremanje i standard pripadnika oružanih snaga je na državama članicama.

Priča je brzo zašla u tragikomičnu fazu, makar je samo pukim sretnim slučajem izbjegnuta tragedija. Kome treba sva ta kakofonija proturječnih informacija? Ima li eksploziva ili nema!? Zašto se ne pusti stručnjake da o tome govore?

– Pretpostavljam da i izjave premijera i ministra obrane o avionskoj bombi i eksplozivu počivaju na nekim stručnim podlogama. Kako to da se njihove izjave stubokom razlikuju ne samo od izjava slobodno letećih stručnjaka po našem medijskom prostoru, nego i od ekspertize Centra za kriminalistička vještačenja »Ivan Vučetić«, ostaje potpuna enigma. U svakom slučaju, javnost je na vrijeme trebala biti informirana o padu drona, a s ocjenama koje nisu bile pouzdane nije trebalo izlaziti. Barem ne od strane službenih osoba.

Vesela sprdnja

Bi li sve bilo drukčije, pa i kraval s dronom, da nije tog začudnog odnosa između ministra obrane i predsjednika Republike!? Odnos je to koji, najblaže rečeno, nije dobar, za vojsku i obranu. Ne vidi se nakane da itko popusti, ni predsjednik ni ministar obrane, odnosno premijer koji je ministra uzeo u posvemašnju zaštitu. Kako izaći iz tog začaranog kruga? Ili nam se »samo« valja naviknuti i vjerovati da težih posljedica neće biti!?

– U najmanju ruku izostala bi vesela sprdnja o ekipi oko grabe. Odnos predsjednika i premijera, odnosno ministra je takav da do problema dolazi gdje god je to moguće. Osobna rivalstva su iznad digniteta institucija. To stvara blokade i napetosti koje otežavaju funkcioniranje u trima važnim područjima zajedničke nadležnosti: vanjskim poslovima, obrani i obavještajnom sustavu. Prije izvjesnog vremena rekao sam da to stanje može i duže potrajati. I traje. Prijepori predsjednika i ministra obrane su prirodni, ali njihove gotovo dnevne provale u javnost, nekada čak i pred pripadnicima oružanih snaga su nerazumljive. Primjerice, ne bi mi padalo na pamet da osporavam angažman oružanih snaga u sklopu aktivnosti predsjednika Republike, bez obzira na to što o tome mislio. Radi se o minornom pitanju. Ali mi je jednako nerazumljivo vrijeđanje i ponižavanje ministra čim se za to ukaže prilika. Čini mi se da ni smjena ministra ne bi riješila problem jer bi se novi ministar opet našao u škripcu između predsjednika i premijera. Kako rekoste: naviknuti se vjerujući da težih posljedica neće biti.

Rat u Ukrajini promijenio je štošta pa i gledanje javnosti na, primjerice, potrebu da imamo valjan protuzračni obrambeni sustav. Rekoste nekidan na N1 televiziji da se jedno 20 godina kupovalo nije ništa bitno. Jesmo li važnost vlastite obrambene spremnosti kroz godine zanemarili? U kakvom smo stanju ako, teoretski, naravno, negdje u našoj blizini bukne neko krizno žarište? Koliko nam je sustav obrane bolji ili gori, drukčiji nego prije 20 godina kada ste bili ministar obrane?

– Smanjenje broja pripadnika Oružanih snaga (OS) nije zamišljeno kao slabljenje, nego kao jačanje obrambenih sposobnosti. Mantra je bila male i dobro opremljene i obučene Oružane snage. Broj pripadnika je više nego prepolovljen, ali na polju opremanja nismo dostigli ciljeve. Osim pomaka u topništvu i oklopu ciljevi kao što su moderni protuzračni sustavi, informacijsko-komunikacijski sustavi, raketni sustavi, opremanje mornarice nisu postignuti. Mislim da, imajući toliko mora, nismo trebali napustiti podmorničarstvo. Neposredne ugroze nije bilo, a tu je i sigurnosni okvir NATO-a tako da je takva situacija dijelom razumljiva. No svijet, kao i naš bliži geopolitički prostor nisu stabilni i moguća su sigurnosna iznenađenja. S povećanjem proračuna Ministarstva obrane za dvadesetak posto uz dobro upravljanje mogli bi se za desetak godina približiti željenim ciljevima. To predviđa i dugoročni plan razvoja Oružanih snaga. Problem je u tome što mi naše planove i strategije ne ostvarujemo.
I u takvim okolnostima uvjeren sam da su Oružane snage spremne odgovoriti na ugroze koje bi mogle doći iz nekih pretpostavljenih smjerova.
Krajem prošlog stoljeća Ministarstvo obrane je bilo slučaj za sebe, s unutarnjim deformacijama, stalnom proizvodnjom afera i bez demokratskog nadzora. Bio sam član nadležnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u dva mandata, ali sam u prostore Ministarstva obrane prvi put stupio tek kao ministar. Danas je to uređen sustav s demokratskim nadzorom Hrvatskog sabora, otvoren javnosti u potrebnoj mjeri.

Poticajne mjere

Javile su se zadnjih dana i ideje o vraćanju nekog oblika obaveznog vojnog roka. Kako to komentirate?

– Ročni sastav prije ukidanja obaveznog služenja bio je relativno niske vojne sposobnosti i crpio je resurse profesionalnog sastava. Treba znati da je ukidanje obaveznog služenja u Hrvatskoj omogućilo slične odluke u neposrednom susjedstvu i tako relaksiralo političke odnose. Dragovoljno služenje može se moderirati raznim poticajnim mjerama. Zbog nedostatka novca od planiranog broja dragovoljnih ročnika od 2.000 dostižemo tek oko trećine. Slična situacija je s razvrstanom pričuvom koja ne vježba i ne obučava se u potrebnoj dinamici. S poboljšanjima dobrovoljnog služenja i razvrstane pričuve mislim da u postojećim okolnostima nije potrebno vratiti obavezno služenje. Ako ne dođe do posvemašnje militarizacije prostora u kojem živimo. Hrvatska u tome ne bi trebala prednjačiti.

Ratu u Ukrajini kraja se i ne vidi. Kako mislite da bi se mogao okončati? Koliko će ovaj rat promijeniti i Ukrajinu, Rusiju, Europu kao takvu? Kakva nas budućnost čeka?

– Mislim da je i europski i ruski interes međusobna suradnja, otvorenost, pa i neki oblici integracije. U trideset godina od pada željezne zavjese to se nije dogodilo. Jedna generacija je propustila svoju priliku. To se nije dogodilo zbog toga što Rusija u NATO-u vidi opasnost, a istočnoeuropske zemlje, članice NATO-a, opasnost vide u Rusiji. Na te osjećaje straha dolazi bolesna želja Vladimira Putina da brutalnom silom vrati veličinu Rusiji. Iz zla koje je počinjeno nema lakog izlaza. Kako god se rat završio, ili se primirio, čeka nas neki oblik hladnog rata i vjerojatnog blokovskog svrstavanja, s nestabilnošću, sukobom nižeg ili srednjeg intenziteta sa stalnom prijetnjom eskalacije. Najviše će nastradati ukrajinski narod, ionako slaba Rusija će se dodatno iscrpiti i osiromašiti, a dobru perspektivu izgubit će cijeli svijet, više oni koji su bliže, dakle Europa i Hrvatska s njom. Historia est magistra vitae. Ali to ide polako.