Izbori koji su održani u proljeće 1990. bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Dabčević-Kučar/Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar)
ZAGREB » »U zemljama bivše Jugoslavije nikad nije bilo takvog nezadovoljstva socijalizmom i Jugoslavijom, da bi to nezadovoljstvo zaprijetilo opstanku bilo socijalizma bilo Jugoslavije. Potonuće i socijalizma i Jugoslavije kod nas je bilo stvar političara i političkih projekata, među kojima je onaj koji se oslanjao na ideju »odumiranja države« imao najveću ulogu. Čak i kad su mobilizirali »narod«, njime su u svakom trenutku uspješno manipulirali – i nikad se nije dogodilo da bi se narod doista spontano i sam od sebe okrenuo protiv vlasti. Bio je usmjeravan prema onim dijelovima vladajuće elite s kojima su zaratili oni koji su ih usmjeravali«.
Navedeni ulomak dio je teksta »1989: godina koja nam se nije dogodila«, koji je u časopisu Politička misao objavio Dejan Jović, profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i donedavno savjetnik predsjednika Ive Josipovića.
Simbolički značaj
U svom članku Jović napominje da »1989. godina u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj«. Označava je kao pobjedu liberalizma u Europi, ali ta pobjeda u zemljama nastalim na razvalinama Jugoslavije dogodit će se tek početkom novog milenija.
– U Hrvatskoj je 1989. značila jednu veliku simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka Dabčević-Kučar / Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar). Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i demokratskih, reformi? Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: »Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!«. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: »Živjela sovjetska Hrvatska!«.
Iznenađeni građani
Autor članka napominje da je »nastanak mnogih novih država iznenadio čak i njihove građane«, a slično se, ističe, »dogodilo i jugoslavenskim narodima, za koje Sergej Flere u svom kratkom članku na portalu Političke misli tvrdi da čak ni 1990. nisu htjeli nezavisnost nego neku vrstu konfederacije ili »asimetrične federacije« – svi osim Slovenaca i Kosovara (Albanaca)«.
– Izašli su iz Jugoslavije, da bi odmah potom počeli tvrditi da su premali i da sami ne mogu. I doista, neposredno nakon osamostaljivanja, glavne post-jugoslavenske države su se također raspale, na sličan način na koji se to dogodilo i samoj Jugoslaviji: po liniji etničkih podjela. Često se, naime, zaboravlja, da proces raspada Jugoslavije nije bio samo raspad te federacije, nego se »spustio« do samog dna društvene strukture. Raspale su se multietničke republike (s djelomičnom iznimkom Makedonije, u kojoj se nije dogodio sukob ali se društvo podijelilo na Makedonce i Albance), od kojih su to najdramatičnije osjetile Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, te Kosovo. Hrvatska je bila »raspadnuta« sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Kao veliki problem Jović ističe činjenicu da nam se »1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima«.
