Čitatelji se sigurno pitaju tko je Vinko Marković? Nije on bio javna ili politička ličnost, pa zašto onda pisati o njemu? Zato što je Vinko Marković mogao biti svatko. Njegova sudbina primjer je kako je djelovala Udba, odnosno Služba državne sigurnosti u Jugoslaviji, navest će dr. sc. Josip Mihaljević, povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest, u svojoj novoj knjizi »Kako je operirala Udba? Operacija »Paromlin« i sudbina Vinka Markovića. Operacija »Paromlin« odnosi se na istragu o eksploziji 17. rujna 1975. godine u Paromlinskoj ulici u Zagrebu. U eksploziji nije bilo ljudskih žrtava, a ni materijalna šteta nije bila posebno velika te je pitanje kakvu bi istragu doživio taj slučaj da dan ranije ondje u blizini nije bio Josip Broz Tito. On je tih dana Gradu Zagrebu dodijelio Orden narodnog heroja te se taj slučaj vodio kao neuspješan pokušaj atentata na predsjednika SFRJ. Tako je slučaj »Paromlin« bio velika akcija republičkog, hrvatskog, SDS-a koju je pratio i jedan je od najvećih politički motiviranih sudskih procesa u tadašnjoj Hrvatskoj. Za eksploziju je okrivljena nacionalistička emigracija i njihovi suradnici u Jugoslaviji, a jedan od optuženih u tom slučaju bio je Vinko Marković, kojem se, navodi naš sugovornik, nije mogla pripisati etiketa »ekstremnog nacionalista«.

– Marković nije bio neki poznatiji političar. Nije bio niti komunist u pravom smislu riječi, iako je od 1969. bio član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Na primjer, u istrazi mu se spočitavalo da je u svojem novčaniku uz partijsku knjižicu držao i svete sličice poput sličice Majke Božje. Marković se u politiku uključio jer je to bio preduvjet njegovog daljnjeg napredovanja na poslu gdje je od običnog radnika napredovao do pozicije direktora jednoga OOUR-a. U vrijeme hrvatskoga proljeća simpatizirao je politiku reformskog partijskog rukovodstva na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, govori nam uvodno Josip Mihaljević.

Potresna sudbina

U knjizi donosite njegove zapise, a koje potkrepljujete i drugim svjedočanstvima, o brutalnim načinima ispitivanja i kako su se zapravo dobivala priznanja za (ne)počinjena djela.

– Dokumentacija koju je Marković ostavio iza sebe bila je glavni razlog zbog kojeg sam i počeo istraživati čitav slučaj. Pročitavši njegova rukom pisana pisma koja je slao na razne adrese državnih institucija poput Vrhovnog suda ili pak na predsjednika Tita osobno, duboko sam bio potresen sudbinom tog čovjeka. Nažalost, svjedočanstva brojnih drugih osoba pokazala su da Markovićev slučaj nije bio iznimka, već pravilo kada se govori o metodama djelovanja Udbe/SDS-a. A te su metode uključivale drogiranje, udarce šakama, nogama, pendrecima, gaženje, lomljenje kostiju, paljenje spolovila električnom strujom… U slučaju da su to izdržavali, onda su se primjenjivale prijetnje uhićenjem i ubojstvom članova obitelji, čak i djece, nakon čega su brojni ipak potpisivali pripremljene izjave u kojima su priznavali djela koja su im se stavljala na teret, čak i onda kada ta djela nisu počinili.

Sudski proces je isto sporan, navodite da, ako se u stranu maknu priznanja dobivena premlaćivanjem i prijetnjama, nije bilo nikakvih dokaza o kaznenom djelu.

– Smatram da sam u knjizi svojom analizom dokazao da je sudski proces bio politički namješten i da stvarnih osnova za takve presude nije bilo. Pazite, ne samo da nije bilo nikakvih stvarnih dokaza o kaznenoj odgovornosti osuđenih, nego su u samome procesu nestajali oni dokazi koji su im išli u prilog. Na primjer, glavni dokaz koji je govorio da se radi o satnom mehanizmu kojim je tempirana eksplozivna naprava u sudskom procesu potpuno je zanemaren, iako se radilo o vještačenju samog zagrebačkog SUP-a. Taj dokaz je potpuno pobijao zaključak prvostupanjske sudske osuđujuće presude, ali on prilikom izricanja presude uopće nije uzet u obzir.

Iz toga se mogu izvući dva zaključka u slučaju »Paromlin«? Da je sama Služba državne sigurnosti organizirala eksploziju kao i da je cijeli proces montiran ili da je proces bio montiran, ali da je netko drugi, a ne SDS, postavio eksploziv? Kojoj se tezi priklanjate na temelju vašeg istraživanja i pregleda arhivske građe?

– Sačuvano, odnosno meni dostupno arhivsko gradivo, nažalost ne dopušta da tu donesem decidiran odgovor. Nisam našao ni jedan arhivski dokument koji bi izravno, eksplicitno dokazao da je Služba sama postavila tu minu. Također, čini se malo vjerojatnim da bi svi brojni izvještaji agenata zagrebačkog centra SDS-a o istrazi eksplozije u Paromlinskoj bili stvoreni da se radilo o »kombinaciji« samog SDS-a. No, nije nemoguće da s takvim namještanjem nisu bili niti upoznati svi djelatnici SDS-a, nego samo pojedinci kojima bi se takve specijalne zadaće povjeravale. Možda bi uvid u neko dosad nedostupno arhivsko gradivo, ponajprije ono saveznog SDS-a, moglo dati jasniji odgovor na to pitanje. S druge strane, moguće je da takvoga arhivskoga gradiva niti nema. Moguće je da je to učinila neka druga sigurnosno-obavještajna služba poput KOS-a. I između raznih hijerarhija sigurnosno-obavještajnog sustava znalo je biti neslaganja i suparništva. Ono što je važno naglasiti jest da je malo vjerojatno da bi taj eksploziv mogao postaviti itko drugi van sigurnosnog sustava jer se teren prilikom boravaka Tita tjednima unaprijed pripremao, odnosno osiguravao i pregledavao. Nema gotovo nikakve šanse da pri pripremanju terena za dolazak Tita osiguranje ne bi uočilo plitko zakopani eksploziv samo nekoliko desetaka metara od mjesta Titova boravka. Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi jest da skupina ljudi koja je osuđena za tu eksploziju taj eksploziv nije postavila, kao i to da je sam sudski proces bio namontiran.

Poticanje radikalizma

S kojim je predumišljajem SDS mogao postaviti eksploziv?

– Udba i druge sigurnosno-obavještajne službe SFRJ povremeno su ciljano poticale radikalizam hrvatskih ekstremista, pogotovo u emigraciji s namjerom diskreditiranja cijele političke emigracije. U određenim je okolnostima kontrolirani teroristički akt, koji ne bi uzrokovao ozbiljniju štetu, mogao biti koristan za vlast SFRJ jer bi bio pogodan povod za antiemigrantsku propagandu i borbu protiv svih političkih protivnika kako vani, tako i u domovini. Prvooptuženi za »Paromlinsku«, Tvrtko Miloš, imao je kontakte s hrvatskom emigracijom, štoviše bio je sin poznatog hrvatskog političkog emigranta Petra Miloša. S druge strane, u prvoj polovini 1970-ih trajala je pacifikacija Hrvatske nakon sloma hrvatskoga proljeća, a pogotovo nakon upada tzv. Bugojanske skupine 1972. Sigurnosni sustav je bio maksimalno alarmiran i tražile su se oštre i efikasne akcije protiv hrvatskih nacionalista. Slučaj »Paromlin« je dio tog konteksta. Eksplozija je bila izvrstan povod za obračun s brojnim osobama koje je režim smatrao hrvatskim nacionalistima i svojim protivnicima.

Marković je osuđen na kaznu od osam godina zatvora u Staroj Gradiški. Stara Gradiška u to je doba zatvor s najviše političkih zatvorenika, a među kojima je bio i Marko Veselica. Kakav je bio položaj političkih osuđenika?

– U općenito lošim uvjetima jugoslavenskih zatvora, politički osuđenici posebno su loše prolazili. Osim što je Kazneni zakon za sva djela s političkim predznakom određivao strogi zatvor, zatvori su bila mjesta u kojima je SDS i dalje snažno djelovao. Djelatnost Kazneno popravnih domova (KPD-ova) nije bila samostalna niti se uvijek temeljila na zakonu i pedagoško-penološkim spoznajama i standardima, već je za penološku sliku političkih osuđenika ključno bilo što o nekom političkom osuđeniku misli SDS. Nastojalo ih se i psihički slomiti. Redovito su bili smještavani u ćelije u kojima bi bili okorjeli kriminalci ili pak psihički bolesnici. Najveći broj političkih osuđenika kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški, Lepoglavi i Požegi, a Gradiška je bila na glasu kao najgori od svih zatvora u SR Hrvatskoj. Tu su vladali srednjovjekovni tamnički standardi.

Pišete kako je Jugoslavija 1970-ih i 1980-ih bila država s ponajviše političkih zatvorenika u tadašnjoj Europi, prema omjeru broja stanovnika. To je, kako i sami navodite, u sukobu s tezom o tzv. »mekom« socijalizmu.

– U određenim aspektima to je svakako bio »mekši« socijalizam od onog sovjetskoga tipa. Na primjer, zbog svoje međunarodne politike Jugoslavija je bila država iz koje je bilo puno lakše putovati u inozemstvo nego iz zemalja sovjetskoga lagera. No, u nekim drugim aspektima Jugoslavija je bila podjednaka ili čak rigoroznija od zemalja lagera. Iako je SFRJ javno negirala postojanje političkih zatvorenika, sudski procesi pokrenuti zbog nepoćudnog političkog mišljenja bili su itekako česti. Prema podacima organizacije Amnesty International, Jugoslavija je čak i pred kraj socijalizma imala najveći postotak političkih osuđenika od svih komunističkih država.

Nekako kao da je generalni stav povjesničara da je Jugoslavija bila autoritarna država s različitom količinom opresije u različitim godinama?

– Česte su polemike i razilaženja u mišljenjima radi li se o totalitarnom ili autoritarnom tipu političkoga poretka. Kolega dr. sc. Goran Miljan sa Sveučilišta u Uppsali i ja o tome smo polemizirali na više mjesta gdje smo argumentirali razloge zašto mislimo da se radi o totalitarnom obliku političke ideologije, pokreta i vlasti. Istina jest da se razmjeri represije u Jugoslaviji smanjuju nakon one početne faze u kojoj je bio najjači fizički i ideološki teror. No, za razliku od kolega koji govore da je Jugoslavija prešla iz totalitarnog u autoritarni oblik vlasti, smatramo da se radilo o razvojnom putu totalitarizma koji je prešao u fazu »totalitarizma niskoga intenziteta«, kako je to slikovito objasnio francuski povjesničar Stephane Courtois. Nakon što u početnoj fazi brutalnom represijom eliminirate sve svoje stvarne i potencijalne političke protivnike i preuzmete potpunu kontrolu vlasti, visoki intenzitet represije, npr. fizičke likvidacije, vam više nisu prijeko potrebne. Što se tiče razdoblja nakon smrti Tita, činjenica je da se upravo neposredno nakon njegove smrti pojačala represija prema političkim neistomišljenicima. Zaredao je novi val politički motiviranih progona kao što je bio slučaj s Markom Veselicom, Vladom Gotovcem i Franjom Tuđmanom. Sustav se bojao za svoj opstanak i zbog toga je došlo do pojačane represije, kao što se to događalo i ranije kao npr. u vrijeme hrvatskoga proljeća. No, sama komunistička vlast, odnosno vladajući SKJ se nakon Titove smrti počeo rapidno raspadati i to po nacionalnim »šavovima«. Režim je »popustio« na kraju kad se raspao sam od sebe.

Jednostrana perspektiva

Koliko se može vjerovati zapisima u Udbinim arhivima? U knjizi pišete kako su često proturječni te da treba biti oprezan s njima.

– Treba biti jako oprezan s tom vrstom izvora, pogotovo zbog toga što se etikete »udbaša«, odnosno suradnika Udbe često koriste u dnevnopolitičke svrhe. Odlika svih tih arhiva tajnih služba, jest da se iz njih saznaje uglavnom jednostrana perspektiva na ljude i događaje koji su u tim dokumentima obrađivani. Arhivi Udbe/SDS-a su more podataka napisanih iz često i iskrivljene perspektive. To ne znači da se ne radi o prvorazrednom izvoru za povijest 20. stoljeća. To je gradivo itekako vrijedno, ali njegova obilježja i interes koji izaziva i u današnjem društvu obavezuju na nužnost minucioznog pristupa svakom podatku, uz maksimalno provjeravanje i uspoređivanje sa svim drugim mogućim, odnosno dostupnim izvorima. Perspektiva represivnih tijela, koliko god može biti raznolika, u najvećoj mjeri slučajeva je takva da joj je osnovni cilj bio prikazati Službu, odnosno one koji su radili u njoj, učinkovitima i uspješnima. Nekad je taj motiv djelatnika Službe njima bio i važniji od motiva zaštite društveno-političkog poretka koji su navodno čuvali. Zbog svega toga treba biti oprezan kad se nekog proglašava suradnikom Udbe.

Često se u javnosti govori o, nazovimo to tako, potpunom otvaranju arhiva koji su preostali iz Jugoslavije. O tome sam razgovarao i s vašom kolegicom dr. sc. Theodorom Shek Brnardić. Ona mi je u intervjuu rekla kako je arhivska građa iz Jugoslavije dostupna, može se ući u svaki dosje, pogledati što vas zanima, ali drugi par cipela je kad poželite neke stvari objaviti.

– Arhivsko gradivo iz razdoblja socijalizma nije svugdje jednako dostupno. Slovenija i Hrvatska su najdalje otišle u tom procesu dok je u drugim državama nastalim nakon raspada SFRJ situacija kud i kamo drugačija. Što se Hrvatske tiče, nove zakonske promjene koje su nastupile od 2017. i kulminirale novim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima iz 2018., značile su i veliki uspjeh u pitanju dostupnosti gradiva nekadašnjeg SDS-a i samog CK SKH. Ono što se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu gotovo je u potpunosti dostupno. No, stvar je u tome što nije sve gradivo dospjelo u Hrvatski državni arhiv. Što se tiče dosjea SDS-a, zaboravlja se da su dostupni samo dosjei ljudi koje je SDS obrađivao, ali ne i dosjei djelatnika ili suradnika Udbe koji su zasigurno postojali. Također, u Arhivu nisu niti dosjei nekih osoba koji su sigurno bili objekt obrade. Pitanje je što je s tim dosjeima? Što se tiče objave, rekao bih da danas više nije problem s objavom. Mislim da i moja knjiga pokazuje da se i tako osjetljive stvari mogu slobodno objaviti. Ipak živimo u demokratskom sustavu u kojem postoji sloboda govora, bez obzira na sve njegove manjkavosti.

Možemo li govoriti o tome koliko je arhivske, inkriminirajuće, građe uništeno?

– Na to je zaista teško odgovoriti. Problem »čišćenja« arhiva SDS-a prije dolaska u Hrvatski državni arhiv česta je tema društvenih i političkih polemika. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, Republike Hrvatske koje je osnovano 1992., u svojem je izvješću utvrdilo da je značajan dio dokumentacije SDS-a bio uništen. Prema izjavama nekih svjedoka, uglavnom nekadašnjih djelatnika jugoslavenskih tajnih službi, »pročišćavanje« dokumentacije SDS-a od kompromitirajućeg materijala za rad SDS-a, njegovih dužnosnika i suradnika, zbivalo se u više navrata u godinama prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, a potpuno uništavanje takve dokumentacije obavljalo se neposredno prije višestranačkih izbora. Da je Služba sama uništavala određenu građu u vrijeme demokratskih promjena u svojim memoarima, spominje i Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske i raniji pripadnik sigurnosno-obavještajnih službi SRH, kao i Josip Manolić, bivši visokopozicionirani pripadnik Udbe te predsjednik Vlade Republike Hrvatske nakon demokratskih promjena.

Koliko je teško zaključivati s pojedinačnog na opće? Odnosno, koje biste argumente izdvojili kao odgovor na to da nije nužno da je SDS u svim slučajevima postupao kao u slučaju »Paromlin«? I sami navodite u knjizi kako je tretman osumnjičenika ovisio i o osobnim značajkama ispitivača?

– Točno je da su u Udbi radili ljudi i da svaki čovjek ima neke svoje osobine koje je unosio i u svoj isljednički rad. Neki su Udbini agenti po prirodi bili agresivniji i brutalniji, neki su bili nešto manje brutalni, ali općenito se radilo o uobičajenoj proceduri koju bi prolazili svi na koje bi se Udba okomila. Torture koje su prolazili osumnjičenici za »Paromlinsku« potvrđuju i svjedočanstva brojnih drugih osoba koje su stradavale u drugim procesima. Otkad sam objavio knjigu, nekoliko mi se osoba javilo i posvjedočilo o vrlo sličnom tretmanu koji su dobivali u Udbi. Stoga bih rekao da Markovićev, kao i čitav slučaj »Paromlin« nije bio iznimka već pravilo kada se govori o Udbinim metodama.