ZAGREB   Obavezno učenje ćirilice neće biti uvedeno u hrvatski školski sustav, kako je predložio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, ali moglo biti biti uvedeno u nekom fakultativnom, izbornom obliku. Boras je izjavio da bi važno bilo vratiti ćirilicu u škole i ponuditi učenje glagoljice kao izbornog sadržaja. Kao jedan od razloga za uvođenje ćirilice Boras je naveo i smanjivanje tenzija. 

Izmjena stava 

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko za taj je prijedlog kazao da ga treba raspraviti i zaključio »fakultativno da, ali kao obaveza sigurno ne«. Iz ove se izjave Karamarka može nazrijeti da je dijelom promijenio stav o ćiriličnom pismu. 

U jesen 2013., u doba kada su dvojezične i dvopismene ploče na državnim institucijama u Vukovaru bile jedna od najvažnijih tema u državi, Karamarko je potpisom podržao prijedlog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o raspisivanju referenduma kojim bi se nacionalnim manjinama otežala uporaba jezika i pisma na lokalnoj razini, prozvanog »referendum o ćirilici«, da bi ubrzo povukao svoj potpis zaključivši da »nije vrijeme za referendum o ćirilici«. 

Predsjednik Odbora za obrazovanje HDZ-a Tomislav Đonlić izjavio je za naš list da je uvođenje obaveznog učenja ćirilice stručno pitanje koje treba urediti kurikularnom reformom. – Iz prijedloga nije jasno u koji dio satnice bi se to uključilo, a opterećenje učenika je veliko i zapravo ih se nastoji rasteretiti, kazao je Đonlić koji smatra da je, ako se uvodi nova obveza, možda bolje razmisliti o  informatici. Ćirilica u školama za Đonlića ima smisla, pogotovo stoga što je ona i hrvatska baština, ali je pitanje kako je uključiti, a mnogo toga se može obrađivati i kroz izbornu nastavu, zaključio je Đonlić.  

Depolitizacija teme

Jezikoslovka Snježana Kordić smatra da je Borasova inicijativa kojoj je cilj micanje tenzija smislena »jer bi se vidjelo da je to jedno obično pismo«. Za depolitizaciju teme presudno je kako bi se ćirilica ponovo uvela u školski sustav. Ne bi bilo dobro preslikati stari sustav, »ali ni uvođenje kao fakultativnog predmeta također ne bi dalo željeni rezultat, nego bi dovelo do stigmatizacije onih koji bi se odlučili za taj fakultativni predmet«. 

– Zahtjev da svi učenici moraju naučiti pisati ćirilicu doveo bi, kao što je bio slučaj dok se to prakticiralo u hrvatskom školstvu, da velika većina učenika razvije odbojan odnos prema ćirilici zbog više razloga, izjavila je Kordić. Ti su razlozi povezani s činjenicom da bi satnica za učenje ćirilice bila znatno manja nego za učenje latinice zbog čega je mnogi učenici neće nikada dobro naučiti što će »im biti spojeno s osjećajem frustracije«. 

– S druge strane, u životu im realno gledano to pismo ionako neće trebati. Budući da u široj populaciji potreba za ćirilicom neće biti veća nego prije i da do izjednačavanja satnice za latinicu i ćirilicu neće doći, vidim kao najsmislenije da se plošno svi osnovnoškolci upoznaju u jednom školskom satu kroz igru s osnovama čitanja ćirilice i s ispisivanjem vlastitog imena na ćirilici kako bi se razbio negativan odnos prema tom pismu, navodi Kordić. Učenicima koji vježbanje žele razviti određenu brzinu čitanja to se može honorirati ocjenom više, smatra Kordić, a u internetsko doba istinsko učenje pisanja ćirilice nije nužno. 

– U školama blizu granice sa Srbijom moglo bi se za svu djecu osigurati veću satnicu za učenje ćirilice jer je veća vjerojatnost da će se u životu sretati s tim pismom, zaključila je Kordić. 

Različit opseg 

Boris Jokić, voditelj Ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme, izjavio je da će se svi hrvatski učenici u ranoj fazi obrazovanja u okviru cjelovite kurikularne refomre upoznati s vrijednim hrvatskom baštinom, pa tako i ćirilicom i glagoljicom. 

– Kurikularnom reformom nije predviđeno obavezno učenje ćirilice, a podržavam učenje ćirilice kao izbornog sadržaja ili izvannastavnoj aktivnosti učenika, kazao nam je Jokić. Povjesničar Neven Budak, jedan od autora Obrazovne reforme, smatra da bi bilo korisno da djeca uče ćirilicu, ali ne u nekadašnjem opsegu.