Gradonačelnik Ploča, mladi liječnik, kirurg Mišo Krstičević, jedan je od onih koje bi mnogi rado vidjeli na mjestu novog predsjednika SDP-a, no on zasad ne planira pucati tako visoko. Ipak, odličan je analitičar stanja u stranci, te smo s njim razgovarali uoči početka otvaranja službenog izbornog procesa u SDP-u, 17. kolovoza, a nakon što je na Maratonu lađa ovog vikenda opet oko sebe okupio dio mlađih SDP-ovih dužnosnika.

Možemo li krenuti in medias res: hoćete li se kandidirati za predsjednika stranke, a ako ne, zašto ne?

– Na posljednjem Glavnom odboru sam jasno iznio svoje stavove o tom pitanju. Mišljenja sam da, neovisno o tome bude li jedan ili više kandidata za predsjednika, postojat će prednosti i mane svake od dvije navedene opcije izbornog unutarstranačkog ciklusa. Jedan kandidat će generirati snažniju unutarstranačku koheziju. S druge strane, bez više kandidata slabije će se verbalizirati akumulirani stranački problemi, ali će se ponovo aktivirati poznati sindrom obećavanja, koji je detaljno razradio Bernardić, gdje se već za vrijeme unutarstranačke kampanje obećavaju funkcije, mjesta u parlamentu i ministarske fotelje. Budući predsjednik SDP-a bi trebao uspostaviti inicijatorsko-radni odnos sa svim odabranim članovima tijela stranke, ali i oformiti svoje tematske radne skupine, koje moraju krenuti s produkcijom sadržaja politika u što skorijem vremenskom periodu. Zadnje četiri godine kadrovske politike Iblera dovele su do devastacije, neodgovorno bi bilo sad dodatno atomizirati podjele.

Vjetar u jedra

Dakle, vaš kandidat je Peđa Grbin?

– Grbin je za sada jedini neformalni kandidat, imamo korektne odnose koji nisu bazirani na prijateljstvu. Odnosi unutar SDP-a su najčešće osobnih karakteristika, stvari počivaju na tome s kim ste si dobri. Dati nekom izravnu osobnu podršku često u podlozi sadrži neka očekivanja za samog sebe, a također osobi koju tako bazično podržite ne dajete gotovo nikakav vjetar u jedra. Podržati treba politike koje pojedinci zastupaju, apostrofirati važnost tih politika, navesti i eventualne propuste, čime se zatvara prostor bazičnom oportunizmu i klijentelizmu, a kandidatu otvarate prostor za kvalitetnu afirmaciju u javnom prostoru. Takvim postupcima možete najviše pridonijeti onoj ideji koju zastupate i koju prepoznajete kroz izričaj kandidata. Grbina sam doživio kao političara jasnih stavova, nepotkupljivog, ponekad tvrdoglavog, ali ustrajnog u provedbi onog što smatra ispravnim. Trenutno pokazuje aktivne kohezivne elemente u svom unutarstranačkom ponašanju, novi i avangardni politički sadržaji su mu jedan od ciljeva. Koliki je politički šarmer za birače, teško mi je procijeniti, ali sadržaj koji mu je osnova političkog djelovanja mi se čini više nego adekvatan.

Za koju funkciju ćete se onda vi kandidirati?

– Osobno imam volju za sukreaciju novih lijevih politika na kojima bi SDP trebao izgraditi nove temelje. Hoću li ići u određene formalne kandidature za stranačka tijela, odlučit ću u idućem periodu.

Analizirajući stanje u SDP-u, sigurno je da postoje dva ključna problema: prvo kadrovi, drugo politike.

– Klijentelizam i oportunizam su rezultat kadrovske politike SDP-a zadnjih godina. Uz sve to, imamo uistinu dostatan broj političarki i političara koji mogu generirati novi početak, neopterećeni borbama za funkcije koje služe same sebi. HDZ jednostavnije regrutira pojedince, osobni interes i kapital su snažniji takmac od naših, trenutačno, zastarjelih i centrističkih politika.

Kad smo kod članstva SDP-a, trebaju li glasati svi, bez obzira na to jesu li platili članarinu?

– Ja općenito ni u čemu ne bih išao korak natrag. Model jedan član-jedan glas i ZIP model su značajni iskoraci. Ali modifikacija i optimizacija svih novih demokratskih komponenti sustava je nužna, s obzirom da model jedan član-jedan glas može biti podloga za manipulaciju i inženjering. Teško je govoriti o obaveznoj članarini, ali mogu reći ono što osjećam po tom pitanju, a to jest da bi plaćanje članarine trebala biti isključivo osobna odluka svih članova koji ne participiraju u radu tijela SDP-a na bilo kojoj razini. Sramotno je da u određenim sredinama više »članova« glasa na unutarstranačkim izborima, nego što stranka dobije na parlamentarnim izborima. Uvedene modele treba sačuvati, ali isto tako korigirati navedene anomalije.

Sastav lista

Trebaju li svi članovi aktualnog Predsjedništva dati ostavke nakon izbornog poraza?

– Ne možemo to reći, Predsjedništvo nije homogeno tijelo ako analiziramo odgovornost za ovaj politički debakl. Na primjer, Boris Lalovac je bio potpredsjednik SDP-a koji je tek na sjednici Predsjedništva, dan nakon pobjede Zorana Milanovića, saznao da su dogovoreni i određeni koordinatori za parlamentarne izbore 5. srpnja, nitko ga za mišljenje ili stav nije pitao. Jasno je tko su bili kreatori i sukreatori odluka koje je Bernardić provodio, te upravo ti pojedinci imali su moralnu obvezu povući se zajedno s njim nakon izbornog debakla. Glavni tajnik stranke mora dijeliti sudbinu predsjednika stranke, danas kod nas gospodin Vukas svoju odgovornost nije verbalizirao, te i dalje sudjeljuje u »tehničkim« odlukama stranke tijekom izbornog procesa.

Koordinatori po jedinicama, a to su ti »sukreatori«, sigurno su i sami sudjelovali u kreiranju onako loših izbornih lista, koje su građani kaznili na izborima.

– Očigledno je da birači nisu u sastavu lista prepoznali ljude za koje žele da vode državu, te da je sastav lista jedan od razloga izbornog debakla. Liste je sastavljao Bernardić osobno opsesivnom konzumacijom statutarnih prava predsjednika stranke, upliv koordinatora je bio sporadična pojava.

Dakle, ipak je jedan glavni krivac za poraz?

– Uloga predsjednika u dosadašnjem sustavu SDP-a je krucijalna, ponekad i nezahvalna za samog lidera. Na toj osobi je teret rješavanja svih akumuliranih problema i očekivanja jasnog iskoraka u svim segmentima. Za Bernardića se često govorilo kako je obrazovan, inteligentan, pošten, te da je potrebno da samo malo korigira javni nastup. Dopustio je formiranje »bedema tapšača po ramenu« koji je indikativan faktor nedoraslosti nekog tko je iza sebe ipak imao vremenski adekvatnu političku karijeru. Mlad i neiskusan sigurno nije bio, nejasno ostaje zašto kao političar koji je gradio kampanju na borbi protiv korupcije nije progovorio o Bandiću, zašto je sastavio liste preletača 2017. na izborima za Grad Zagreb, zašto je inzistirao na Mrak-Taritaš, a ne na Sandri Švaljek koja je jedina imala prognostičke šanse za pobjedu.

Nitko nije htio reći: car je gol?

– Pred parlamentarne izbore smo u javnosti svi izbjegavali destruktivne komentare, što je u redu, ali samih kritičkih osvrta na stanje nije baš bilo niti iza zatvorenih vrata. Neugodno je bilo gledati to razbacivanje komplimenata prema tadašnjem predsjedniku, a danas je još neugodnije gledati metamorfoze tih dojučerašnjih »udvarača«.

Politički programi

I ovog vikenda s vama su na Maratonu lađa bili neki mladi gradonačelnici. Vi ste Neretvanska skupina. Koji cilj ona ima?

– Ne radi se o formalnoj grupi, frakcije nisu i ne trebaju postojati. Okupljanja u cilju razmjene ideja, stavova i produkcije dogovora krenula su zbog stranačkog duopola i perzistentnih sukoba. Želju i potrebitost drugačijeg funkcioniranja stranke smo pokušali prezentirati bivšem predsjedniku nekoliko mjeseci prije izbora, sastali se s njim nakon par tjedana izbjegavanja, iznijeli naše stavove i stavili se na raspolaganje. Rezultat tog susreta je bio takav da se potpuno pokuša fragmentirati skupina ljudi s takvim stavovima i idejama. Željeli su nas potpuno stopirati.

Niste završili na listama.

– Da, ili toliko nisko da nismo htjeli sudjelovati.

Ipak smetate stranačkom establishmentu.

– U zadnjem sastavu stranačkog establišmenta su većinski sjedili izborni gubitnici, s takvim mentalitetom. Naravno da je upravo njima suprotnost našeg pobjedničkog mentaliteta smetala. Imali smo priliku čuti dosta mišljenja trenutačno aktualnog vodstva o nadolazećim izborima u Zagrebu. Redom su to bili stavovi lišeni bilo koje tendencije prihvaćanja odgovornosti i borbe.

Mnogi vam zamjeraju da osim što ste gradonačelnici, sad još hoćete i u Sabor, da je to previše.

– Ako pojedinac vremenski može uskladiti te funkcije, stranka će u Saboru imati zasigurno kvalitetnog predstavnika, odgovornog i politički potvrđenog. SDP je u ovom sazivu producirao nekolicinu zastupnika i zastupnica bez ikakvog političkog kapitala, a tek će se za četiri godine vidjeti je li to bio dobar potez ili promašaj. S lokalno potvrđenim političarima ne ulaziš u rizik takve pogreške, a i birači će teško zaokružiti osobu koja im je potpuna nepoznanica.

Evo, opet smo skrenuli s teme programa. Govorite o »demokratskom socijalizmu participativnog tipa«. Što je to?

– E da, politički programi uvijek ostaju zadnji, a trebali bi biti jedina tema. Participativni demokratski socijalizam je, ukratko, koncept koji pretpostavlja izravno involviranje radnika u vlasništvo i upravljanje. Takva praksa bila je prisutna u zapadnoj Europi i skandinavskim zemljama u takozvanom zlatnom dobu socijaldemokracije od kraja Drugog svjetskog rata do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razina društvene nejednakosti ekskalira u razvijenom zapadnom svijetu, nikome, pa niti najbogatijima to ne odgovara. Svijet, Europa i Hrvatska mogu biti bolje mjesto za život, na svojim razinama djelovanja moramo napraviti iskorake.

Ima li nade da će SDP znati kreirati nove, bolje programe?

– Pa to je jedina nada za SDP. Ako se ne popuni novim sadržajem, neće ga biti. Ne postoji kriza lijevog biračkog tijela, ono se sve više pronalazi u vidu globalnog civilnog društva. Dostupnost informacijama i mogućnost pansvjetske komunikacije otvara put za progresivce.