Iako možda ovih dana, zbog haških odluka o generalima, tako neće izgledati, u ovoj zemlji je na kraju 2012. godine politički i društveno doista relevantna samo jedna stvar: stanje gospodarstva. A ono je, notorno je poznato, daleko odmaklo od predinfarktne faze. I sve je gore. BDP se opet sunovratio, broj nezaposlenih juri prema psihološkoj granici 350 tisuća, padaju proizvodnja i potrošnja… 

    Što je još gore, u ovom mjesecu svjedočimo stvarnom i simboličkom podbačaju političko-gospodarskog projekta s kojim je nova Vlada preuzela Banske dvore. Od dva stupa na kojima se temeljio oporavak: racionalnijeg javnog trošenja i novog investicijskog zamaha, ostao je, opet stvarno i simbolički tek – Slavko Linić.   

Destinacija, a ne investicija

Rebalans proračuna je, naime, pokazao svu bijedu i neuspjeh politike štednje – od planiranih dvije milijarde kuna ušteda, uspjet će se ostvariti tek 250 milijuna – neisplatom božićnice. To je, dakle, tek jedna osmina od planiranog stavljanja javne potrošnje u realnije okvire.

    Da se podbačaj ipak ne pretvori u krah državnih financija i neplanirano značajnije povećanje proračunskog deficita (koje bi za sobom lako moguće povuklo pad kreditnog rejtinga, onemogućavanje daljnjeg zaduživanja i nužnost rezova radi kakvih se policija već danima mlati s prosvjednicima na europskom jugu) najzaslužnija je povećana porezna disciplina. Odnosno, strah u kosti koji je poreznim dužnicima utjerao Slavko Linić, ni milimetra ne odstupajući od plana da se obračuna s neplatišama, i izdržavajući pritisak koji su mnogi procjenjivali neizdrživim. Pritom na proračunske prihode sigurno nije štetno djelovalo ni povećanje PDV-a na 25 posto, no ono samo bi bilo daleko nedovoljno da pokrije rupu nastalu neostvarenim uštedama na primanjima u javnom sektoru.

    Drugi stup na kojem je trebao počivati početak početka gospodarskog oporavka Hrvatske u 2012. godini upravo pakira kofere i bira između zatvorskih destinacija u Hrvatskoj i Mađarskoj.

   Perje i vjetar

Naime, investicijska oluja, ili new deal hrvatske Vlade trebao je biti protutežom planiranim uštedama. Kako smanjenja dodataka na plaće ne bi značajnije utjecala na smanjenje potrošnje građana i time dodatno stezanje već prilično usukanog gospodarstva, trebalo je investicijama mahom u energetici pokrenuti realni sektor i, uz očekivano kašljucanje upaliti zapušteni motor domaće ekonomije. Koliko je to uspjelo u prvoj godini mandata Vlade pokazat će, primjerice slika projekta obnove energetske učinkovitosti javnih zgrada: posao je dobila tek jedna firma.

    Kašnjenje, prepreke i porođajne muke s investicijama su javno priznavali i u Vladi. Ipak, posljednjih dana se moglo učiniti kao da se nešto pokrenulo i da su perspektive makar za neku narednu godinu dobile svijetlije nijanse: HEP je dobio povoljan kredit s kojim kani investirati, a posjet Kataru izgledao je kao najtrijumfalniji izlet jedne gospodarske delegacije dosad.

    Do pet minuta prije slijetanja aviona iz Dohe na zagrebački aerodrom.

    Otprilike tad je postalo jasno da je Zoran Milanović ostao samo na Liniću – ako govorimo o plećima onih koji su trebali iznijeti oporavak gospodarstva. Stigla je vijest o tome da će Radimir Čačić zbog prometne nesreće u Mađarskoj morati u zatvor.

    Naravno, nitko nije nazmjenjiv, niti je Čačić Mesija bez kojeg će se sve razletjeti, što bi rekao Gibonni, »kao perje bačeno u vitar«. U njegovu stolicu uskočit će Ivan Vrdoljak, no i uz najbolju moguću volju, jasno je da će, u najmanju ruku, proći neko vrijeme prije nego pohvata sve konce. A vrijeme je gadan resurs u politici zemlje koja je petu godinu u dubokoj gospodarskoj krizi.

    Pitanje je i što će biti s katarskim dogovorima: unatoč umirujućim riječima koje širi naš tamošnji veleposlanik, činjenica je da je čovjek koji je Kataranima obećavao da vlast u Hrvatskoj više nije podijeljena, ni nestabilna, iz aviona, praktički, drito morao u ćeliju…

   Promašili sweet-spot

  No, lako za 2011. godinu. Ova, prva godina mandata je prošla, a u njoj nisu povučeni najbolniji potezi. Banski dvori su promašili sweet-spot za najneugodnije rezove koje neka vlast mora poduzeti – početka mandata. A sad im slijedi i kampanja za lokalne izbore…

    Plaće će se ipak, posve je očito, morati smanjivati u 2013. godini, a stvari će se tada početi seliti na ulicu mnogo ozbiljnije negoli je to bilo u ovogodišnjim pomalo karikaturalnim sindikalnim pokušajima uzdrmavanja vlasti. Jer, iz krize se, već sad je sigurno, neće izići ni u narednoj godini – u najbolju ruku bi se mogao tek naznačiti početak kraja depresijskih trendova. No, građani će u svom džepu, čak i u najpovoljnijem scenariju osjećati tek – rupu. Sve dublju. A na to će sve višu kamatu plaćati i politički rejting vlasti.

    Doduše, za razliku od ove godine: pogotovo zlosretnog studenog 2012., Milanović će ipak moći računati na stanoviti »vjetar u jedra«. Naime, Hrvatska će, ako ne bude još kakvog šokantnog iznenađenja ipak ući u Europsku uniju 1. srpnja. Malo šampanjca i nepobitnog dosizanja povijesnog cilja sigurno će imati blagotvoran učinak i na smirivanje »ulice« i na rejting vladajućih. Jer, valja malo osvježiti memoriju, čak je i HDZ pred sam kraj posljednjeg boravka na vlasti, u ljeto prošle godine, nakon zaključenja pregovora s EU nakratko poskočio na samo dva postotna anketna poena do SDP-a. Nadalje, u prilog vlasti lako bi moglo nastaviti ići i teturanje najjače oporbene stranke, čiji zastupnici su Milanoviću ovaj tjedan, praktički, javno zamjerili to što domaće tajne službe nisu prisluškivale mađarski sud. Ili, poslali Anu Lovrin da premijera proziva zbog socijalne neosjetljivosti, zanemarujući činjenicu da se radi o zastupnici koja je zastupničku mirovinu bezercirala već nakon jednog odrađenog mandata (što Milanović nije zanemario, nego joj, ritualno, nabio na nos).

    Međutim, ako se u sav taj »vjetar u jedra« ne uključi i gospodarski oporavak eurozone, 2013. godinu Banski dvori teško da će pamtiti mnogo boljom negoli ovogodišnji »crni studeni«.

    A onda bi zaista, 2014. mogla biti godina krajnje neizvjesnosti.