Jasna Vojnić osvojila je ovoga mjeseca drugi mandat na čelu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji te je to sjajan povod za razgovor o položaju Hrvata u susjednoj nam zemlji, o prvim podacima popisa stanovništva u Srbiji, kao i o, za mnoge, neočekivanom ministarskom položaju koji je zauzeo predstavnik Hrvata Tomislav Žigmanov u srbijanskoj Vladi i to kao ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Čestitke na novom mandatu na čelu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji. Možete li se osvrnuti na prethodni – što ste sve postigli?

– Hvala! U prethodnom mandatu smo, unatoč dvije godine specifičnog stanja »mirovanja« zbog pandemije COVID-19, puno toga uspjeli uraditi. Od kadrovskog snaženja, međusobnog umrežavanja pa sve do podizanja »kućica« na mapi Srbije. Budući da je hrvatska zajednica u Republici Srbiji bila zajednica neizgrađenih institucija, na samom početku IV. mandata iznijeli smo »betonski plan« stvaranja osnovnih preduvjeta za razvoj za zajednice. U tome nam je negdje pomogla upornost, negdje sreća, a najvećim dijelom Providnost da svaki elaborat završi u pravim rukama. Vlada RH prigrlila je izgradnju Hrvatske kuće u Subotici, Vlada Republike Srbije prostor u Beogradu i otkup dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića, Pokrajinska vlada njenu obnovu, Vukovarsko-srijemska županija Šokačku kuću u Vajskoj, Osječko-baranjska županija Kuću monoštorske župe, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova kuću u Sonti, prostor u Plavnoj, krov na Hrvatskom domu u Somboru, prostore u Starčevu i Opovu i vrtiće u Subotici i Tavankutu, Hrvatsko nacionalno vijeće ured u Srijemskoj Mitrovici, Zagrebačka županija prve jaslice…

Otvorena vrata

A od ostalih, ne manje važnih stvari, IV. mandat ostat će upamćen po stalnom »šušuru« u vijeću. Brojnim timovima, kadrovskom snaženju ureda Vijeća i zaposlenih na Radio televiziji Vojvodine, prvoj prosvjetnoj inspektorici, 17 puta više osiguranih novčanih sredstava u odnosu na III. saziv, tri osnovane fondacije (Antun Gustav Matoš, Spomen-dom bana Josipa Jelačića i Cro-fond), 97 prevedenih i izrađenih udžbenika, prvim autorskim udžbenicima za pripremni predškolski program i Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, osiguranim poticajima za djecu (prijevoz od kuće do škole, ljetovanja, razmjene učenika, studijska putovanja…), poticajima za studente (posebne kvote, domovi, stipendije…), tehničkom opremanju udruga kulture i škola, izrađenom Registru gospodarstvenika i poljoprivrednih gazdinstava, prvim prekograničnim projektima, pokrenutim socijalnim programima za potrebite u zajednici, usvojenim strategijama informiranja i službene uporabe hrvatskog jezika i pisma, podignutom spomeniku biskupu Ivanu Antunoviću, obnovljenom grobu Josipa Runjanina u Novom Sadu, otvorenim prvim jaslicama na hrvatskom jeziku… I sve to uz crkvu, podršku matične države Republike Hrvatske, domicilne države Republike Srbije, institucije i pojedince koji su vjerovali da jačanjem krovne institucije jačaju i vjeru da su Hrvati u Srbiji 300 godina na ovim prostorima bili i ostali bogatstvo i sol dvaju naroda.

Koga, bilo iz Hrvatske, bilo iz Srbije, smatrate svojim najvećim partnerima i zašto? Gdje nailazite na podršku, a gdje na zadršku?

– Imamo popis i jednih i drugih, ali dok je popis onih koji pružaju podršku dulji od onih koji sprječavaju, mi smo zadovoljni. Partnera koji pomažu hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji svake godine, Bogu hvala, sve je više. Kada bi se naša krovna institucija oslonila samo na sredstva koja dobiva od Republike Srbije, mogla bi imati tri zaposlene osobe i djelovati na razini malo veće udruge. Svake godine Vijeće, već u startu za najosnovnije funkcioniranje, bude u minusu oko sto tisuća eura, a kada ne bi bilo podrške drugih, niti jedan razvojni program ne bi se mogao realizirati. Zato sve ono što uspijemo osigurati isključivo je zahvaljujući potpori, bilo financijskoj bilo osiguravanjem određenih povlastica. Nije jednostavno živjeti kao franjevci, od onoga što naprosite, ali kada vidimo koliko je ponekad malo potrebno da se motivacija našeg naroda probudi, onda nam ni prositi ne padne teško. U 2022. godini, na popisu onih koji su poduprli rad Hrvatskog nacionalnog vijeća, su Vlada RH, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, Osječko-baranjska županija, Ministarstvo Regionalnog razvoja i EU fondova, Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Crveni križ Grada Zagreba, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Istarska županija, Koprivničko-križevačka županija, Grad Osijek, Grad Vukovar, Grad Vinkovci, Grad Ilok, Općine Privlaka, Jankovci, Ivankovo, Tovarnik, Lovas, ŽRA Osječko-baranjske županije, Hrvatska matica iseljenika, Agencija za odgoj i obrazovanje, HDZ mladeži BiH, Rotary club Kaptol Zagreb, Hrvatske autoceste, Učenički dom »Marija Jambrišak« Zagreb, Muzej grada Vukovara, Sv. Vincenza Sacramento, 10. gimnazija Ivan Supek Zagreb, Učenički dom Split, Učenički dom Hrvatski Radiša Osijek, Trgovačka i komercijalna Davor Milas Osijek, Obrtnička škola Dubrovnik, dvadesetak srednjih škola, kao i mnogi pojedinci koji imaju posebnu osjetljivost i emociju prema našoj zajednici kao što su Zdravka Bušić ili Jure Mišković. U svakom slučaju svaka, pa i najmanja podrška omogućila je da se projekti i u obrazovanju i u kulturi kod nas realiziraju.

Osim materijalne potpore hrvatskoj zajednici svaki posjet, uključivanje u projekte, bilateralne susrete između predstavnika institucija Republike Srbije i Republike Hrvatske izuzetno je dragocjen. Na zadršku još uvijek, nažalost, nailazimo u institucijama Republike Srbije, no nedavnim uključivanjem gospodina Žigmanova u vlast, vjerujemo da ćemo u narednom periodu i tu ostvariti značajnije pomake.

Kada ste već spomenuli Žigmanova, što njegov dolazak na čelo ministarstva u novoj Vladi Republike Srbije znači za hrvatsku manjinu u Srbiji?

– Prije svega priznanje dosadašnjih zalaganja, otvorena vrata i mogućnost da se za pomoć i podršku okrenemo i domicilnoj nam državi. Do sada nismo često nailazili na afirmativni odnos vlasti spram naših inicijativa, ali zato jesmo na višegodišnja zatvorena vrata ili zastrašivanja. U medijima nismo bili pozitivno percipirani, što je uveliko otežavalo naše borbe. No, tek je početak. Treba dati šansu svakom početku, pa tako i ovom.

Popis stanovništva

Kakvim biste ocijenili položaj Hrvata u Republici Srbiji danas? Možete li povući paralelu s prošlim razdobljima i gdje ima mjesta za napredak?

– Ovisi što nam je referentna točka. Ako gledamo u odnosu na prije pet godina položaj je bolji, izboren najvećim dijelom vlastitim snagama. Boljom posloženošću, većom prisutnošću i dobrim strateškim planiranjem. No, ako se gleda u odnosu na razinu na kojoj bi manjinska prava trebala biti ostvarena, onda je još uvijek na niskoj ljestvici. Republika Srbija nema izgrađene politike spram položaja nacionalnih manjina i većina stvari nije sustavno riješena nego se stvari rješavaju sporadično. Nadamo se da će novi ministar za ljudska i manjinska prava moći pomaknuti, organizirati i ustrojiti neke, ne nužno pozitivne politike spram manjina, već samo jednake kao i za većinski narod. Ovdje, ukoliko hoćete imati obrazovanje, kulturu ili informiranje na vlastitom jeziku morate iznaći i financijske i ljudske resurse za to, dok se u Republici Hrvatskoj takva pitanja rješavaju upošljavanjem pripadnika srpske zajednice u ministarstva, postavljanjem na funkcije i osiguravanjem proračuna od kurikularne reforme na jezicima manjina do investicija na polju očuvanja njihove kulturne baštine. Hrvatska zajednica, bez obzira na sve, još uvijek je sretna ako samo nema sprečavanja kao što je širenje straha pred upis djece u školu ili pak ovakvi incidenti kao u Novom Sadu koji najčešće ostaju bez epiloga. Nadamo se da će se i po pitanju incidenata, koji na sreću nisu česti, jednom zauzeti stav nulte tolerancije i osude od strane predstavnika vlasti Republike Srbije što bi bilo za očekivati od jedne zrele, odgovorne i demokratske države.

Prošlog su tjedna objavljeni i prvi rezultati popisa stanovništva u Srbiji. HNV je, za vrijeme popisivanja, vodio aktivnu kampanju. Koliko Hrvata, po vašim informacijama, danas živi u Republici Srbiji te što očekujete od rezultata popisa?

– Po našim informacijama brojka od 57.900 s prethodnog popisa zasigurno nije realna. Na popisu 2011. godine bilo je više od 300.000 neizjašnjenih, Jugoslavena, Bunjevaca, Šokaca, ostalih… Hrvati u Republici Srbiji su ti koji su i 2011. godine imali najviše razloga za mimikriju od svih drugih stanovnika Republike Srbije. Ipak, u međuvremenu dosta se ljudi odselilo i umrlo, no ipak brojka od oko 200.000 Hrvata još uvijek je, vjerujemo, ostala. Zbog toga je naša kampanja išla u smjeru da svi oni osjete ponos izjasniti se Hrvatima. Ipak, kada od strane države imate aktivno organiziranu kampanju u kojoj popisivači otvoreno nagovaraju pripadnike naše zajednice da se izjasne isključivo kao Bunjevci ili, pak, sugeriraju da na pitanje o nacionalnoj pripadnosti nitko nije obavezan odgovoriti, vjerujem da će proizvedena brojka s prošlog popisa pratiti slično smanjenje od 10 posto od ukupnog stanovništva. Bude li bilo drugačije, odnosno manje, bit će to znak dodatne manipulacije i ponovnog, točnog zbrajanja netočnih podataka.

Kada ste se već dotakli tog lomljenja hrvatskog nacionalnog korpusa, što mislite o buđenju tzv. bunjevačke nacionalne svijesti? Kome je u cilju otkidanje dijela te grane hrvatskog naroda iz samog korpusa i koliko ste uspješni u sprječavanju takvih politika?

– Ukoliko bi to zaista bilo buđenje bunjevačke nacionalne svijesti, bojim se da bi njihova brojka na popisu bila ravna nuli. Jer svi Bunjevci, počevši od vlč. Blaška Rajića kojeg »Bunjevački nacionalni savit« rado svojata, pa sve do predsjednice njihovog Vijeća koja je išla na stručna usavršavanja hrvatskog jezika i bila stipendistica Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, dobro bi znali tko su i kojim korijenima pripadaju. Novac i posvećenost koji je Republika Srbija u ovaj projekt razbijanja hrvatskog korpusa na dva dijela uložila, morao je jednom, nažalost, uroditi plodom. Desetljećima su predstavnici vlasti Republike Srbije bili angažirani oko pravljenja samostalnog bunjevačkog jezika, pisanja gramatike, držanja vatrenih govora na kvazimanifestacijama na koje se je, kao da je riječ o nekom mitingu, autobusom dovozila publika. Tako da je taj »uspjeh« bio neminovan. I još ako ste u društvu uspjeli stvoriti takvu atmosferu da je prihvatljivije biti Bunjevac nego Hrvat, onda vam velike manipulacije na popisu stanovništva gotovo i nisu neophodne.

Republika Hrvatska bi mogla mnogo pomoći da se cijeli proces raskrinka – od održavanja znanstvenih skupova posvećenim jeziku i njegovim dijalektima, zaštitom bunjevačkog govora kao nematerijalne kulturne baštine Hrvata pa do inzistiranja na jednakim pravima. Ako se, za Bunjevce nehrvate, mimo Zakona po principu pozitivne diskriminacije »bunjevački jezik« uvede u službenu upotrebu, valja zahtijevati jednako i za hrvatski jezik na područjima u kojima je jednak ili čak veći postotak Hrvata. Uglavnom podršk a je potrebna, ako ne zbog mogućnosti vraćanja prolivenog mlijeka, onda zbog sprečavanja takve strategije koja se ne bi trebala nastaviti i primjenjivati na Šokce, Srijemce ili pak neku treću skupinu Hrvata u Srbiji.

Ulaganje u djecu

Puno radite s djecom i mladima, što biste istaknuli kao najvažnije? Koje manifestacije su od izuzetne važnosti za Hrvate u Srbiji? Na kulturnom planu ste spomenuli i vraćanje hrvatskog ansambla u Narodno pozorište u Subotici koje je, do 1951., nosilo ime Hrvatskog narodnog kazališta.

– Žao mi je što Hrvati u Srbiji nisu dovoljno vidljivi niti u Republici Hrvatskoj, ali, kada nas netko posjeti, oduševi se koliko smo mi zapravo živa, optimistična i snažna zajednica. Hrvati u Srbiji imaju četrdesetak aktivnih udruga kulture i oko tri stotine manifestacija godišnje. Ne bih izdvojila niti jednu posebno jer, bez obzira na obim, nama je svaka dragocjena – i Dužijanca na kojoj bude više tisuća ljudi i Matoševi dani u Plavnoj na kojima se okupi stotinjak ljudi. Važno je samo da svaka zajednica, ma koliko velika ili mala bila, živi. S druge strane, doživljaj 150 djece na jednom subotnjem oratoriju ili pak 300 na nastupu jednog kulturnog umjetničkog društva nikoga tko nas posjeti ne ostavi ravnodušnim. U djecu i mlade se puno ulagalo i Bogu hvala urodilo je plodom. Poticaji odlaska na studijska putovanja u maticu također u velikoj mjeri snaže našu zajednicu.

Ipak, i po pitanju kulture i obrazovanja ima se još dosta toga za napraviti. Vjerujemo kako bi vraćanje hrvatskog ansambla u Narodno pozorište u Subotici bilo stepenica više u zdravoj inkluziji hrvatskog naroda u srbijansko društvo. Imamo velike glumačke talente u zajednici koji za iste predstave nekoliko puta napune velike dvorane. Od našeg ulaska u profesionalne institucije i drugi bi sigurno imali korist, ne samo od prodanih karata nego i od posebne osjetljivosti Hrvata na ovim prostorima za profinjenu umjetnost i usađivanje pozitivnih vrijednosti u druge.

Mislite li da srpska manjina u Hrvatskoj ima veća prava no hrvatska manjina u Srbiji?

– Ne mislimo, nego su to činjenice i neusporedive brojke u korist srpske zajednice u Hrvatskoj. Odnosi, ako krenete od financija do uključenosti pripadnika zajednice u procese donošenja odluka, nisu 1:2, nego redovito 1:40. Jednako kao što smo svjesni i razumijemo da RH više podupire Hrvate u BiH (premda nas nerijetko boli što država Hrvatska i naše težine nije dovoljno svjesna), jednako tako smo odavno razumjeli da je Hrvatska po pitanju uvažavanja i skrbi o manjinama daleko ispred naše domicilne države Srbije. Hrvati u Srbiji sa sve tri razine vlasti (republika, pokrajina i lokalne samouprave) dobiju onoliko sredstava koliko Srpsko narodno vijeće samo od Grada Zagreba. No, nikada, pa ni na sjednicama Međuvladinog mješovitog odbora između Republike Hrvatske i Republike Srbije, nismo vagali odnose, nego se radovali svakom napretku i jednih i drugih. Raduje nas da Hrvatska ima zadovoljne građane, uključujući svoje manjine, kao što bismo i mi voljeli imati sličan odnos poštovanja od strane naše države.

Kako funkcionira HNV, kakva je budućnost Hrvata u susjednoj zemlji te koji su vam planovi na čelu HNV-a u narednom mandatu?

– Hrvatsko nacionalno vijeće funkcionira uvijek na jednak način. Posvećeno, sa žarom, visoko postavljenim ciljevima, velikim planovima, idejama i s velikim pouzdanjem u Providnost. Bez obzira ima li podrške domicilne i matične države, bez obzira na postojanje velikih ili malih prepreka, bez obzira na to tapšu li nas po ramenu ili smo razapeti u medijima. Drugačije ne bismo opstali. Jedino gluha žaba stigne na vrh drveta, a ako ju još, pritom, tko pogura onda bude neizmjerno sretna. Motivaciju sami sebi stvaramo i zadovoljstvo gradimo redovitim samovrednovanjem i zamjećivanjem svih, pa i najmanjih pomaka. Kada ne bismo ovako radili, mogli bismo zaključati ured i strpljivo čekati vrijeme kada se Hrvati više neće spominjati na ovim prostorima. Iduće se godine završava izgradnja Hrvatske kuće, krovne institucije od tisuću metara četvornih u koju su položena tri temeljna kamena – jedan s rijeke Bune, drugi iz srednje Bosne i treći iz Hrvatske. Odakle su Bunjevci, Šokci, Srijemci, Hrvati iz Beograda i Banata došli na ove prostore. Na otvaranju ove kuće moći ćete dobiti odgovor na sva ova postavljena pitanja. Hrvati u Srbiji imaju budućnost! Ni u težim okolnostima nisu odustajali, pa neće ni sada i ne samo da neće odustati, nego će učiniti to da i Hrvatska i Srbija na njih budu ponosne. Nerijetko kažem kako smo mi ovdje sol obiju država, a planovi su nam, u narednom mandatu, da to svi i osjete. Od konkretnih projekata u planu su nam Rekreacijsko-edukacijski centar u Primorju, Školski centar u Subotici, povrat Hrvatskog doma u Srijemskoj Mitrovici, Muzej Hrvata u Srbiji, osnivanje Razvojne agencije, izgradnja studija s vlastitom produkcijom dnevnih vijesti, obnavljanje povijesne važnosti Bača, poticaji za gospodarstvenike, izrada hrvatske turističke rute na mapi Srbije i izgradnja klupice na kojoj ćemo otpočinuti i sa smiješkom pročitati novine u kojima stoji veliki članak o jednom velikom narodu koji niti jedna granica nikada nije mogla podijeliti.