Taj sistem svakog pritvorenika tretira kao da je najveći kriminalac na svijetu, a u pritvor, istodobno, trpaju ljude pod obrazloženjem – »moguća opasnost od bijega«. Dvije trećine ljudi u mojoj sobi nisu imali kamo pobjeći, jer su uglavnom u pitanju samohrane majke
Novinarka Jasna Babić jučer je puštena iz pritvorske jedinice Remetinec, gdje je privedena jer se nije odazivala na ročišta u sudskom postupku zbog tužbe koju je protiv nje pokrenuo kontroverzni poduzetnik Josip Radeljak Dikan. U pritvoru je provela tri dana. Za naš list novinarka govori o svom remetinačkom iskustvu.
Mislite li da ima nešto pogrešno u tome što ste završili u pritvoru?– Unutar vladajućeg sustava potpuno je normalno da sam završila u zatvoru.
Zbog čega se niste odazivali na sudske pozive na ročišta?– Zato što pozive nisam primila.
Na sudu kažu da su ih poslali šesnaest?– A da li na sudu kažu da sam ih primila?
Pa jeste li gledali svoj poštanski sandučić?– Ali meni poziv mora biti uručen i moram potpisati da sam ga primila. U sandučić gledam vrlo rijetko, jer imam trajne naloge za kućne režije.
Zbog čega vas je tužio Josip Radeljak?– Tužio me da sam ga uvrijedila svojim tekstom u kojem sam, u tjedniku Globus, portretirala njegov lik i djelo?
»Slučaj Aksel«
Zašto ste ga portretirali?– Portretirala sam ga povodom »slučaja Aksel«. Riječ je o jednoj nekretnini koju je Josip Radeljak dobio u Dubrovniku na način koji smo smatrali krajnje suspektnim, eksploatirajući potpis čovjeka na samrti. Taj portret, koji je njega uvrijedio, nije bi namijenjen njemu – da ga uvrijedi, nego javnosti, da ga javnost procijeni. Da ga je tekst uvrijedio – u to ne sumnjam.
Koje je vaše najupečatljivije iskustvo iz odjela deset pritvorske jedince Remetinec?– Ono kad ulaziš unutra pa te pretresaju po potpuno istom protokolu koji je napravljen za dilere, narkomane i ubojice, a to je da te skidaju do gola i gledaju da ne unosiš drogu ili oružje. Taj sistem koji svakog pritvorenika tretira kao da je najveći kriminalac na svijetu, a u pritvor, istodobno, trpaju ljude pod obrazloženjem – »moguća opasnost od bijega«. Kao što ja nisam imala kamo pobjeći, jer me inače policija ne bi našla u vlastitom stanu, tako dvije trećine ljudi u mojoj sobi nisu imali kamo pobjeći, jer su uglavnom u pitanju samohrane majke.
– Na žalost, nisam vidjela bivšeg premijera Sanadera, mada mi je to bilo »obećano«. Bivši premijer se ima običaj svaki dan šetati u uskom remetinačkom dvorištu, sam, vrlo blizu dijela gdje se šeću pritvorenice. Moje cimerice su ga viđale svaki dan. Tako sam i ja jučer odlučila ići u šetnju da vidim Sanadera. Rekli su mi da hoda u dugačkom kaputu, s kapom na glavi. Sišla sam dolje ali on se nije pojavio. Onda sam odlučila i danas ići u šetnju nebili ga ugledala, ali prije šetnje su mi, na žalost, rekli da idem doma. Što se tiče drugih poznatih zatvorenika i zatvorenica iz velikih korupcijskih afera, koliko znam oni su svi pušteni prije mene i, recimo, moje nove poznanice Viki, koja je Hrvatica iz Srbije i ujedno Generalna sekretarka Komunističke partije Srbije.
Kako su se odnosili prema vama u pritvoru?– Osoblje je fenomenalno, ne samo prema meni, nego prema svima, iako su zatrpani poslom. Samo u mojoj sobi su bile dvije osobe viška, a prije mene su bile i po tri osobe viška.Prema svima jednako
Mnogi su reagirali zbog vašeg privođenja, Hrvatsko novinarsko društvo, PEN centar Hrvatska, Makedonsko novinarsko društvo, OSCE… Jeste li očekivali takve reakcije?– Moram priznati da nisam. Dirnuta sam i smatram da je to gesta koja najbolje pokazuje što novinarska profesija izvan velikih izdavačkih korporacija doista misli o stanju hrvatskog pravosuđa. Nemojmo zaboraviti da je donedavno jedna od pritvorenica bila Bashak Sahin, a neke od mojih novih poznanica iz Remetinca su bile njezine cimerice. Žena se bori za ljudska prava i nikakav drugi krimen nije imala. U normalnom društvu takvima nije mjesto u zatvoru, kao ni mnogima koji su sad u zatvoru, a nisu pripadnici elitnih profesija.
Ipak, mnogi čitatelji su primijetili da bi zakon trebao biti jednak za sve pa tako i za novinare, odnosno nisu vidjeli razloga za uzbunu zbog vašeg pritvora. – Ja mislim da je to točno. Zakon stvarno jednako vrijedi za novinare kao i za sve ostale građane, pod uvjetom da sam ja novinar koji je nekog opljačkao, ubio, učinio bilo kakav građanski krimen. Ja sam u pritvor dospjela znog novinarskog posla, a ne zbog pljačke. Pozive na sud, ponavljam, nisam primila. U nekim drugim slučajevima također nisam primila pozive na sud, ali sam na ročišta išla, jer su me pozvali uz pomoć moderne tehnologije – telefonom.
.
