Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Hrvatska se nakon ulaska nije više osobito trudila na učvršćivanju i promociji europskih vrijednosti, koje su i naše ustavne vrijednosti
Članstvo u Europskoj uniji nedvojbeno koristi Hrvatskoj, osobito hrvatskom gospodarstvu, pa se i uspjeh vlade Jadranke Kosor koja je uspjela dovršiti pregovore danas čini još većim nego što se činio prije šest godina. To je povod za razgovor s bivšom premijerkom koja je u iznimno teškim političkim okolnostima osigurala završetak pregovora, a time i ulazak Hrvatske u EU, koji se formalno dogodio u mandatu Zorana Milanovića.
Hrvatsko članstvo u EU danas se uzima zdravo za gotovo. Međutim, prije samo nekoliko godina situacija je bila krajnje dramatična i sve do zadnjeg trenutka nismo znali hoćemo li uopće završiti pregovore. Mnogi su mislili da nećete uspjeti, zar ne?
– Usudila bih se reći da gotovo nitko u EU nije vjerovao da ćemo zaključiti pregovore na vrijeme. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Neki u EU protivili su se ulasku Hrvatske, a neki u Hrvatskoj trudili su se da se pregovori ne završe.
Twitter je moj jedini komunikacijski kanal
Ta 2011. godina bila je dramatična. Počeli su tzv. Facebook prosvjedi, a upravo u ovo vrijeme 2011. godine predsjednik Josipović sazvao je konzultacije s ciljem raspisivanja prijevremenih izbora. To je, jasno, tražila i opozicija. Bio je to golemi pritisak, prije svega na mene, na trenutke nepodnošljiv. Predsjednik Josipović je uvjeravao da je politička situacija nestabilna i da je raspisivanje izbora najbolje što vlada može učiniti za Hrvatsku. Da sam u tom trenutku predložila raspisivanje izbora, Hrvatska danas ne bi bila članica EU i danas ne bismo bilježili pristojan gospodarski rast.
Pupovac je održao riječ
Sjećam se da je tadašnji šef opozicije Zoran Milanović pozivao Milorada Pupovca da napusti vladajuću koaliciju, ali on to ipak nije učinio.
Nije li to paradoksalno: hrvatski Srbin tako je postao jedan od najzaslužnijih što je Hrvatska danas u EU?
– To je sad povijesna činjenica koja dokazuje da uvijek sve ovisi o ljudskoj građi. I tada sam smatrala da se tako kompleksni poslovi ne mogu dovršiti bez ljudi koji imaju malo više hrabrosti od prosječnih političara koji često jedno misle, drugo rade a treće govore.
Sjećam se posjeta tadašnjeg šefa Europske komisije Zagrebu 2011. godine, kada vam Barroso nije želio dati ni okvirni datum o završetku pregovora, tvrdeći da je vaš plan o završetku pregovora do lipnja »vrlo ambiciozan i izazovan«, sugerirajući da ne vjeruje da će Hrvatska uspjeti. Što vam je tada Barroso rekao iza zatvorenih vrata?
– Rekao je da je teško moguće da Hrvatska završi pregovore, da je situacija složena i teška. Rekao mi je da je i za mene bolje ako previše javno ne inzistiram na završetku pregovora. Bila sam svjesna da u Bruxellesu nitko nije previše oduševljen proširenjem, među ostalim i zbog loših iskustava s prošlim proširenjem, kao i zbog ekonomske krize.
Veseli pobjeda razuma u Nizozemskoj
Barrosu sam odgovorila da ćemo pregovore završiti 2011. i da ćemo dodatno pojačati rad svim raspoloživim snagama. Poslije sam čula da je na jednom od kasnijih sastanaka tijekom tog posjeta kazao da sam neviđeno uporna i da mi treba pomoći. To se sve događalo u travnju, a u lipnju sam pozvana u Bruxelles gdje je svečano objavljeno da je Hrvatska završila pregovore.
Malodušje vladalo i u HDZ-u
Ni u vašem najužem krugu suradnika nisu svi vjerovali da ćete uspjeti, zar ne?
– I jedan od mojih najbližih suradnika izgubio je vjeru, obuzelo ga je malodušje i počeo me nagovarati da odmah raspišem izbore. Rekla sam mu da to ne dolazi u obzir.
Tko je bio taj savjetnik? Davor Stier?
– Jedan od bliskih suradnika s kojim sam dobro surađivala.
Vaš nasljednik Tomislav Karamarko, blago rečeno, nije dijelio vaš entuzijazam kada se radi o EU.
– Činilo mi se uvijek da njemu to nije osobito važno. I znam da su ga u vrijeme kad je počeo postupak mog izbacivanja iz HDZ-a zvali iz Europske pučke stranke i pokušavali uvjeriti da to ne čini. Nije ga ništa impresioniralo pa ni to što sam potpisala Pristupni ugovor za EU. No, ni među tzv. »europejcima« u stranci nije bilo ni jednog gromkog glasa protiv tog i takvog izbacivanja.
Slažete li se s tvrdnjom da vam HDZ nije mogao oprostiti borbu protiv korupcije?
– Ne mogu to tvrditi. Imala sam uvijek dojam o potpori vodstva stranke u borbi protiv korupcije i kriminala. Uostalom, borba protiv korupcije i jačanje neovisnosti Državnog odvjetništva, Državnog sudbenog vijeća i Hrvatske narodne banke bili su dio usklađivanja s europskim pravilima, zbog čega smo morali mijenjati i Ustav.
Ključna epizoda za okončanje hrvatskih pregovora s EU ipak se odnosi na dogovor sa Slovenijom. Je li se, osobito iz današnje perspektive i posljednjih zbivanja u vezi s arbitražnom granice, ipak radilo o prevelikom teretu?
– Ne, Arbitražni sporazum nije bio teret. Bez obzira na sve skandale i otkriće nezakonitog lobiranja slovenske strane, Arbitražni sporazum bio je jedino moguće rješenje koje je Hrvatskoj omogućilo deblokadu pregovora. Sporazumom smo dogovorili da cijeli postupak počinje teći tek nakon potpisivanja pristupnog ugovora, dakle kad Hrvatska de facto postane članica EU.
Sjetite se u kojoj smo situaciji tada bili. Barosso mi je u Bruxellesu na prvom sastanku jasno rekao da ćemo nastaviti pregovore ako riješimo problem sa Slovenijom koja nam je blokirala 14 od 35 poglavlja. A kako smo mogli riješiti problem sa susjednom državom bez dogovora? Morali smo tražiti izlaz i rješenje, kako su nam i svi dobronamjernici savjetovali. I papa Benedikt XVI pohvalio je u siječnju 2010. Hrvatsku i Sloveniju zbog postignutog sporazuma.
Upućeni na slovenskoj strani priznaju da je Slovenija Arbitražnim sporazumom i ad hoc arbitražom dobila nešto što ne bi mogla dobiti ni na kojem stalnom međunarodnom sudu. Ona formulacija u sporazumu o slovenskom spoju s otvorenim morem de facto prejudicira arbitražnu odluku.
– Netočno. Uz Sporazum je Hrvatska izdala i Izjavu u kojoj piše: »Ništa u Sporazumu o arbitraži između Vlade RH i Vlade RS neće se smatrati kao pristanak Hrvatske na zahtjev Slovenije za teritorijalnim kontaktom s otvorenim morem.«
Ali arbitražni sporazum jasno nalaže arbitražnom sudu da odredi slovenski spoj s otvorenim morem…
– Arbitražni sporazum kaže da će sud suditi temeljem međunarodnog prava.
Ne samo temeljem međunarodnog prava, nego i načela pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa.
– Sporazum kaže da sve mora biti u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata. Naravno da je Arbitražni sporazum morao biti prihvatljiv za obje strane. Naravno da smo se konzultirali s relevantnim pravnim stručnjacima. Hrvatski sabor dao je dozvolu za potpisivanje, a nakon potpisa Arbitražni sporazum je ratificiran u Saboru.
Slovenci narušili smisao arbitraže
Jedan dio naših stručnjaka na čelu s Davorinom Rudolfom snažno se protivio potpisivanju takvog sporazuma.
– Mislim da je ova rasprava potpuno izlišna. Hrvatska je nepovratno izašla iz arbitraže zbog skandaloznog ponašanja slovenskih predstavnika koji su uništili duh i smisao Arbitražnog sporazuma.
Ali bez obzira na to što je Hrvatska izašla, arbitražni sud nastavio je raditi, i to temeljem arbitražnog sporazuma, zar ne?
– To se nas ne tiče. Sve što je tajno napravila druga strana narušava smisao arbitraže i ugrožava vladavinu prava, jedan od temelja EU. Hrvatska nije mogla pristati na protupravno, a možda i koruptivno djelovanje slovenskog arbitra i njihove predstavnice. Zato smo i napustili arbitražu. Ta je priča gotova.
Vidjeli ste da i Europska komisija podupire nastavak arbitraže…
– Tko? Predsjednik Europske komisije Juncker koji se poslije povukao? Mislim da on zapravo nije imao pojma o tom slučaju nego su ga slovenske kolege brifirale kako njima paše. Europska komisija samo je bila svjedok u postupku dogovaranja o arbitraži i nije ih bilo briga kako ćemo riješiti problem sa Slovenijom, članicom EU koja nas je nepravedno blokirala. Kad smo dogovarali Arbitražni sporazum nismo mogli ni pomisliti da bi se netko mogao usuditi naknadno podmetati dokumente i utjecati na arbitre i tako nepopravljivo kontaminirati cijeli proces.
Jeste li još u kontaktu s Borutom Pahorom, sadašnjim slovenskim predsjednikom?
– Jesam. Kad se doznalo što je slovenska strana radila rekla sam kako želim vjerovati da on nije znao za nečasne i nedopuštene radnje slovenske strane.
U to je teško povjerovati…
– A ja želim vjerovati. Uostalom, vrijeme će pokazati, kao i uvijek, tko je kakvu igru igrao.
Čini mi se da je u vaše vrijeme u Banskim dvorima, ako se ne varam, donesena ona znamenita saborska deklaracija o neblokiranju susjeda na njihovom putu u EU zbog bilateralnih problema. Kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema drugim zemljama kandidatima, osobito prema Srbiji?
– Osobno sam predala prijevod pravne stečevine EU našim susjedima. Kao članica EU Hrvatska se treba pozicionirati kao lider u ovom dijelu Europe, a Srbija mora ispuniti sve uvjete koje su ispunile i druge članice. Budući da su iz Beograda agresorski tenkovi kretali na Vukovar, jasno je da Srbija mora povući i zakon o univerzalnoj jurisdikciji.
Čak i po cijenu blokade?
– Puno je mogućnosti prije blokade. U tihoj diplomaciji ili, primjerice, na sastancima EPP-a gdje sjede vodeći ljudi EU. Tamo je trebalo prosvjedovati zbog nazočnosti Veselina Šljivančanina na skupovima Vučićeve stranke koja je danas dio EPP-a. Da bi postala članica EU, Srbija mora priznati i odluke međunarodnih sudova, primjerice odluku o genocidu u Srebrenici.
Što se ovo događa s Hrvatskom nakon ulaska u EU? Zašto je Hrvatska na mnogim područjima, pogotovo kad je riječ o demokraciji, toleranciji, ljudskim pravima i osobito pravima manjina, ne samo nacionalnih, napravila korak unatrag?
– Hrvatska se nakon ulaska nije više osobito trudila na učvršćivanju i promociji europskih vrijednosti, koje su i naše ustavne vrijednosti. Pa se počelo o antifašizmu govoriti kao o floskuli, a nezadovoljnicima poručivati da mogu otići ako im tu nešto nedostaje. Da je tijekom pregovora za EU u Jasenovcu osvanula ploča s ustaškim pozdravom i da smo osnovali tek povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, ne bismo zatvorili poglavlje 23.
