Čanak, malo razvučeno selo u ličkoj dolini je bilo vrlo važno na vojno-strateškoj karti Like. Okružena brdima, uspavana lička ljepotica, koja nikada nije očekivala takvu ružnu i krvavu svadbu. Jedna satnija 128. brigade je upućena u Čanak krajem 1991. sa zadatkom onemogućavanja prodora četnika i JNA prema Ramljanima, gdje su bile znatne rezerve goriva koje je JNA neophodno trebala. Osim toga, Ramljani su svojim geografskim položajem mogli kontrolirati cijelu Gacku dolinu.

Do 1991. godine mali je Čanak bio čisto hrvatsko mjesto općine Korenica (296 Hrvata i jedan Srbin). Nije fatalni 10. prosinac 1991. bio dan prvog četničkog napada, već su naši »sugrađani« i JNA još 23. studenog 1991. zapalili Čanak, ali ga nisu uspjeli duže zadržati. Bradatim ugroženicima je to mjesto bilo vojno prevažno, je su se otvarale mogućnosti prodora prema Karlobagu. I, eto njih ponovno 10. prosinca 1991. godine natrag uz beskonačno jutarnje granatiranje i pucnjavu iz svih oružja. Po njihovom vojnom starom običaju, sve su zapalili, razorili i opljačkali.

Četničko iživljavanje

Potom su, sukladno Ženevskoj konvenciji o pravilma rata, prikladno zaklali pred mještanima njihovog učitelja (54 godine) u školi, jednu su staricu (65 g.) objesili u njezinoj zapaljenoj kući, a susjedu (69 g.) su bratski otpratili metkom u potiljak. I drugi su mještani ubijani na mjestu gdje su ih »ugroženi« građani Hrvatske zatekli. Tako razdragano neobrijani i veseli dođoše do skromne kuće babe Jage Šnjarić (70 g.) i za početak je mlatili pred kućom tražeći novac i zlato. Nesretnica svega toga nije imala, pa su joj zavezali noge za neki džip i vozili je po selu sve dok nije umrla u mukama.

Finalni rezultat: ukupno je ubijeno 7 civila i 28 branitelja. Ovdje bi priča trebala završiti. No, u Lijepoj Našoj nema kraja do danas, samo su metode rata diferentnije. Tako je 30. listopada 1994., uoči dana Svih svetih, ubijen snajperom s položaja UNPROFOR-a mještanin Čanka na grobu svoje kćeri.
Četničko iživljavanje u Čanku je 10. prosinca životima platilo osmero mještana i 28 hrvatskih branitelja iz redova MUP-a RH, 128. brigade ZNG Sv. Vid Rijeka, 133. brigade, 111. brigade i 1. gardijske brigade Tigrovi. Poginuli pripadnici 128. brigade HV Sv. Vid Rijeka bili su Franjo Matašić, Ivan Radica, Ivoslav Škaron, Miljenko Benaš, Zlatko Liker i Boris Čavlina. Najmlađi od njih, Ivan Radica imao je samo 23 godine.

Preko šest mjeseci sam nagovarao mojeg kolegu i suradnika s Klinike za kirurgiju KBC-a Rijeka kako bi mi podrobnije ispričao njegove uspomene iz Domovinskog rata pa je na kraju i dosta nevoljko pristao. Znao sam kako je bio zarobljen u Čanku kao liječnik u 128. brigadi i kasnije proveo zarobljenički pakao u Korenici i Kninu.

Kroz život ga nisu pratile ruže, radio je jedno vrijeme kao specijalist na Odjelu za kardijalnu kirurgiju kod dr. Ognjena Šimića, a moja je malenkost bila predstojnikom Klinike za kirurgiju. Nakon par mjeseci u dnevnom ludovanju dr. Šimića, Aldo dolazi vidno uzrujan jednog jutra u moju sobu:
»Profesore, ja više ne mogu ovo izdržati na kardijalnoj kirurgiji. Napravite nešto, jer tom kupleraju i nasilništvu nema kraja.«
»Pomalo, Aldo, smiri se. Znam što se događa tamo, nisi jedini…«
»Profesore, ako me hitno ne premjestite ja odlazim s kirugije. Ovaj mi je uspio nasložiti dva krvareća čira na želucu u par mjeseci.«
Drugi dan sam ga premjestio na Odjel za torakovaskularnu kirurgiju.
No, vratimo se priči.
Sada kao professor emeritus na Katedri za urologiju imam sobicu gdje mi je kompanjon sadašnji predstojnik Klinike i Katedre prof. dr Josip Španjol… sve je tamo na broju (kompjuter, krevet, tuš, TV), ali je sobica dosta prometna u stručnom i znanstvenom smislu. I Aldo, sada već profesor na Katedri za kirurgiju, je znao povremeno dolaziti, ali nikada nije bilo vremena za duže razgovore.
»Aldo, obećao si mi ispričati događaje iz Čanka, a ovdje nema te prilike. Ukoliko si slobodan dođi kod mene doma u subotu, pa ćemo detaljno… može?«
»Dobro, evo mene oko 11 sati.«

»Intravenska terapija«

Došao je Aldo u dogovoreno vrijeme, a kao dobro odgojeni čovjek je donio cvijeće mojoj jedinoj, a meni patronu Balantinea. Popili smo kavu, malo pretresli političku situaciju u Lijevoj Našoj (ovo sam maznuo od Hodaka) i odosmo u moju izolacijsku sobicu. Potpalio sam kompjuter, stigla je kavica, a pripremio sam i malu »intravensku terapiju« s par kockica leda rastopljenih s Balantineom. Morao sam nekako »otključati« jezik mojeg dobrog kirurga, koji nije bio baš previše blagoglagoljiv… Možda će transkripcija razgovora zvučati s patetičnim premazom, ali dozvolite mi malo kirurško pjesničke slobode, nije to kaubojski roto-roman!

Idemo polako Aldo, kako je to krenulo?

– U snijegom zatrpani Čanak smo došli podvečer 9. prosinca, a ujutro, kada se je magla digla, počelo je bombardiranje bez prestanka do mraka. Avioni su raketirali, a tenkovi i borna vozila su »dejstvovala«. Zgrada u kojoj sam bio je više puta pogođena minobacačima i tenkovskim granatama. Nismo se mogli izvući, a u zgradi je bilo desetak mještana i vojnika. U zgradu je ušlo dvadesetak »Belih orlova« i pripadnici JNA. Odmah je počelo divljačko hvatanje, pucnjava i maltretiranje.

Što je bilo dalje?

– Izveli su nas van zgrade, polegli na snijeg na -10, svukli do gaćica i zavezali ruke žicom. Jedan me je četnik natjerao da kleknem kao oslonac za bazuku i pucao s mojeg ramena. Par naših je uspjelo pobjeći ranije…

Gole su vas držali vani, na snijegu? Jesi li osjetio hladnoću?

– Profesore, kad vam kažem, nećete mi vjerovati. U onakvom stanju nisam je osjetio. Što ja znam… strah, košmar, adrenalin?…vrag bi ga znao.

Kako to da vas nisu odmah likvidirali?

– Na sreću, svaki od nas zarobljenih je dobio dva pripadnika JNA koji su nas čuvali, jer bi nas četnici sve poklali.
Naglo je zašutio, vratila su se gorka sjećanja na prosinački snijeg u Čanku i još otvorenu ranu koja nije zacijelila potpuno. I nikada neće, vjerujte mi. Pustih ga kako bi sredio misli, a ja odoh po još jedan mali Balić za nas…čist’ onak’ za relaksaciju. Zapalio je cigaretu, a i ja – nikotinski kroneri za svaku osudu – i nastavio priču.
– Ležao sam na snijegu i došao je neki debeli Rus (plaćenik) i digao me kako bih išao previti jednog njihovog ranjenika na minobacaču. Ozlijeđeni četnik je imao kompletnu amputaciju šake i jako je krvario. Kada sam mu pristupio, vidio je kako sam zarobljenik, te je odbio previjanje… neće njega previjati ustaša. Zastao sam, jer ozlijeđeni to ne želi. Rus me je udario kundakom u potiljak i naredio da nastavim posao. Četvorica su ga držala i ja sam zaustavio krvarenje i zavio ranu. Rus me je pobrao kao vreću i u gaćama vratio u grupu naših zarobljenika u Čanku.

I ti, tako u gaćama na minus 10 ordiniraš?

– Nije tu kraj priče. Ponovo me vraćaju na bojišnicu previti nekog novog četnika. Kada sam obavio posao s građaninom naše domovine, naišao sam na ranjenog Franju Matašića, zapovjednika naših postrojbi u Čanku. Imao je teške eksplozivne rane jedne potkoljenice i podlaktice. Reponirao sam koliko se moglo i zavio rane, a debeli Rus me vraća među naše zarobljenike. Na povratku u Čanak su me mlatili nadošli vojnici. U gaćicama na minus deset.

Vezan za krevet

Aldo je imao čuvara, nekog Roma i jednog vojnika JNA, jer tko god je od četnika ušao u prostoriju, premlaćivao bi zatvorenike u gaćicama. Jedan »veseli građanin« je krenuo odrezati uho Aldu, ali su ga Rom i vojnik obranili. Strpali su Alda u neko vojno vozilo u kojem su ležali i Matašić i još jedan naš vojnik ranjen u trbuh i grudni koš. Završili su u Udbini u priručnoj vojnoj bolnici. Tu je Aldo proveo cijelu noć vezan u lisicama za krevet uz troje njihovih bolesnika, a revni posjetitelji su ih maltretirali cijelu noć. No, barem je dobio nekakvu dronjavu odjeću.

Je li se je, konačno, malo smirilo?

Planuo je Aldo k’o žigica na moje pitanje.
– Je…neću biti nepristojan, došao je neki krupni doktor, crnokose glave ko’ balon, navodno se zove Zelenbaba, nisam siguran…

Što ti je »saopštio« naš navodni kolega Zelenbaba?

– »Ti si taj ustaški doktor, šta ćutiš? Je*at’ ćemo ti majku, našli smo tvoj snajper.«
Normalno i kolegijalno, udario ga je Dule Zelenbaba šmajserom po čelu (što je uvriježeni dijagnostički instrumentarij), tako da se je Aldo tek pred zoru osvijestio. Navodi kako je čuo kako dr. Zelenbabi sobni bolesnici govore: »Nemoj ga više tući…ubit’ ćeš ga.«

Premještaj u Korenicu

Konačno je svanulo hladno zimsko jutro, ubacili su četnici Alda i još jednog zarobljenika u Ladu i odveli u Titovu Korenicu. Strpali ga u ćeliju – pokazuje mi u sobi odokativnu kvadraturu – po mojoj procjeni oko 3×5 metara. Gužve nije bilo, tek njih petnaestak, mogli su samo stajati, danju i noću, premlaćivani svaki dan. Spavanje nije postojalo, jer ako bi stražari primjetili da netko spava, slijedilo je mlaćenje u uskom hodniku pred ćelijom. Ćelija nije grijana, a jedan mali otvoreni prozorčić je bio jedina komunikacija s vanjskim svijetom. Ishrana je bila »vrhunska«, tek pola litre vode dnevno i jedan sendvič i tako 39 dana za redom.

Upravo nezamislivo, a kako je bilo s dnevnim potrebama…znaš onak’ WC ?

– Oprostite, reći ću vam jasno. Srali smo i pišali u jednu kiblu u kutu sobe pred svima i to bez šekret-papira.

I tko je to iznosio iz ćelije?

– Tko god je to bio, je vani pobrao debele batine.

Tukli su i tebe…

– Jesu, skoro svaki dan i shvatio sam vrlo brzo kako se ne smije pružati nikakav otpor, već se mora pasti odmah na pod u položaju fetusa i stisnuti zube.

Što su uvijek isti četnici, pardon, građani republike Hrvatske, bili vinovnici takvih uvjeravanja po ženevskoj Konvenciji o ratnim zarobljenicima?

– Ne, tko god je od njih naletio, mlatili su kojekako…sa svime što bi se našlo pri ruci. I gdje te dohvate…

Jesu li išli ciljano na pojedine dijelove tijela zarobljenika?

– Naravski, mene je jedan ugroženi građanin mlatio ciljano po genitalijama govoreći kako ja neću »produkovati hrvatsku decu«… bolje da prestanem pričati.
Nakon dva mjeseca su ih pronašli djelatnici Crvenog križa i uzeli podatke. Ti su djelatnici dolazili i ranije, ali su druželjubivi domaćini zatvorenike potrpali u kamione i odvezli dok nije kontrola otišla. Teror je tada popustio, prebijali su ih svaka 3-4 dana… ipak se lakše diše, kaj ne?
– Vidite profesore, bilo je i dobrih Srba u četničkim redovima… Tamo je bio jedan komandir smjene, Srbin čije ime neću navesti, koji nije dozvoljavao maltretiranje zatvorenika. Na dočeku srpske Nove godine je namjerno produžio smjenu i rekao mi da je ostao, »jer će vas ova naša pijana banda sve poklati.«

Umjetna šaka

Pijančevanje bradatih ugroženih građana Republike Hrvatske je uznapredovalo i krenuše prema zatvorskim ćelijama. Na ulazu im se ispriječio Srbin D (tako ga je Aldo imenovao, ne želeći kazati njegovo pravo ime, jer bi isti grdno nastradao ukoliko bih njegovo ime ovdje napisao), stao je pred razdraganu pijanu četničku rulju, opalio metak u zrak i spriječio novogodišnje kolinje. Srbin D se je pobrinuo za odjeću zatvorenika i nabavljao ogrijev. Svaka ćelija je dobila neku pećicu uz svoj dimnjak i prozor kroz koji je padao snijeg.

Silnice sudbine su nepredvidive i iznenađujuće pa su Alda jednog popodneva izvukli iz ćelije u hodnk, gdje se našlo pet, šest četnika i među njima jedan s crnom umjetnom šakom. »Doktore, valjda me se sjećaš? Ja sam onaj kojeg si previjao u Čanku. Ideš s nama u hotel da te počastimo?«
Interesantno je tu razmišljanje Srbina D, koji je dobro poznavao puls svojih bližnjih. »Idi ti majstore bez doktora, donesi im hrane…dole će ga ubiti.«

Crnoruki je donio velik pladanj hrane, bocu rakije i dvije boce vina…rastezali su to danima uz ponešto batinanja kao desert.
Prebacili su Alda u Knin, Martićev profesionalni zatvor, kao mogućeg kapitalca pri razmjeni zarobljenika. Tamo su bili »ljudi od svuda«, nije bilo vikend četnika kao u Titovoj Korenici, mlaćenja su bila povremena zabava. Svakodnevno su radili obične fizičke poslove, čišćenje ulica i parkova, što nije bilo previše ugodno. Stalno su bili maltretirani, ne od vojske, već od domicilnog stanovništva. Na trgu su morali »pevati za kralja i otadžbinu«. Zatvorski čuvari su bili puno tvrđi, mračni i osvetoljubivi. Alda su dobro premlatili samo nekoliko puta.

Aldo, reci mi, koji je bio povod tog mlaćenja?

– Profesore, mogu li reći onak’ otvoreno? Izmlatili su me iz par razloga. Prvo što sam Hrvat, drugo što sam išao na WC sa školjkom, i treće najvažnije… presporo sam srao.

Razmjena zarobljenika

Nakon tri mjeseca dr. Aldo Ivančić je, na sreću njegovu, izašao na razmjenu zarobljenika u Drniš, koja nije uspjela. Naši nisu došli. Tak’ je to pri nas navek, kaj ne? Dogovorena je sljedeća razmjena u Žitniću iznad Šibenika, gdje se je čekalo par sati, jer dva Srbina iz naših redova nisu htjela prijeći na četničku stranu. Tu je razmjenu, navodno, vodio Darko Čargonja iz Rijeke. Čekalo se je više sati, jer su bradati pregovaratelji tražili da se ova dva lojalna Srbina odvedu u Knin i tamo se jasno opredijele na kojoj su strani. Jedan je ostao u Kninu, a drugi je bio vraćen na razmjenu.

Na kraju ovog pretužnog razgovora koji je i mene vratio u vremena tuge, straha, ali i ponosa, što zaključiti? Je li Aldo išao u rat zbog osvete? Nije, jer je otišao kao i većina nas, u postrojbama hrvatske vojske? Je li Aldo koga maltretirao, ili nedaj Bože, nekoga ubio? Nije. Je li Aldo ikojim svojim ponašanjem, postupkom ili verbalnim izričajem ugrozio srpsku manjinu? Nije. Je li se je Aldo ponašao prema našim i njihovim ranjenicima isto? Je.

Je li Aldo izdao Hrvatsku pod prijetnjom strijeljanja? Nije. Je li Aldo danas priča o doživljenim strahotama po srpskim logorima u Lici? Niti riječi, jedva sam i ovo napisano izvukao jednog subotnjeg popodneva. Svoju trpnju, muku, dnevna premlaćivanja i ostala »četnička veselja«, nosi sam u malenom kutku hrvatske opstojnosti. Jesmo li mu ikada rekli, pa i ja, hvala ti, Aldo… ima nas? Nikada, i sram nas može biti.