Foto Darko Jelinek
Stručne službe su s nama bile jako zadovoljne, dobili smo pozitivne povratne informacije, a onda je proces – stao. Uslijedio je hladan tuš – odbijeni smo jer smo u životnom partnerstvu, kažu Ivo i Mladen dodajući da država dobro zna, kažu, da već ima gej-udomitelja, koji su dijete službeno udomili kao samci, kao što, naravno, ima biološke ili posvojene djece koja žive s dvije mame ili s dva tate
Ivo Šegota, 36-godišnji molekularni biolog i Mladen Kožić, 38-godišnji sociolog-istraživač tržišta, zajedno su pet godina, a u životnom su partnerstvu od 2015. Država im je Zakonom o životnom partnerstvu osoba istoga spola omogućila, kažu nam, da odu kod matičara, ozakone svoju ljubav, tamo izgovore »i u dobru i u zlu« – isti tekst koji se izgovara i kod sklapanja brakova; omogućila im je mnoga prava bračnih zajednica, no u trenu kad su poželjeli udomiti dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ta im je ista država poručila »gospodo, sad ste ipak malo pretjerali«.
Mladen i Ivo jedan su od tri istospolna para u državi koji su se prijavili za udomljavanje djece, i koji su odbijeni uz obrazloženje da Zakon o udomiteljstvu ne prepoznaje istospolne parove kao obitelj, iako po Zakonu o životnom partnerstvu oni jesu obitelj. Ne treba prepričavati političku trakavicu koja se oko ovog pitanja vodi unatrag više tjedana, za Ivu i Mladena, međutim, i puno dulje, jer su prije otprilike godinu dana, nakon odbijenice Centra za socijalnu skrb, zatim i odbijene žalbe u Ministarstvu za demografiju i obitelj, predmet predali Upravnom sudu. Tuže državu zbog diskriminacije na temelju seksualne orijentacije kod izdavanja dozvole za obavljanje udomiteljstva.
Državi nepodobni
Željeli su, još uvijek žele, udomiti romsku djecu bilo koje dobi, braću, sestre, pa i s lakšim zdravstvenim problemima i poteškoćama – djecu koju, barem zasad, kad udomiteljstvo još uvijek nije profesionalizirano, malo tko želi. Mladi su, obrazovani, financijski situirani, urbani ljudi – udomitelji kakve država u novom zakonu traži, no teško udomljivu djecu kojoj Mladen i Ivo žele osigurati pravi dom, država će radije učiniti kolateralnom žrtvom i ostaviti ih do daljnjega, čitaj do punoljetnosti, u instituciji. Radije to nego da djecu »da« na skrb homoseksualcima, koji samo silno žele biti roditelji.
Ivan Zidarević iz Europske civilne inicijative upozorava na još jedan paradoks Zakona o udomljavanju. Riječ je o srodničkom udomiteljstvu, koje ne mora značiti samo udomljavanje djece-srodnika nego i starijih osoba. Ako se usvoji ovakav zakon, kaže on, bilo tko tko je u životnom partnerstvu, ne bi mogao udomiti sestru, brata, baku, djeda, ujaka… »To je aktivna politika stvaranja državljana s više, ili manje prava. Zbog toga ću, bude li usvojen ovaj zakon, podnijeti prijedlog za ocjenu njegove ustavnosti«, najavljuje Zidarević. Zakon predviđa tri vrste udomljavanja – tradicionalno, zatim udomiteljstvo kao profesiju, i srodničko. »Ovaj prijedlog zakona diskriminira životne partnere, formalne i neformalne, u sva tri oblika«, zaključuje aktivist, i sam u životnom partnerstvu. »Na nezakonit način gej građane, koji su u životnom partnerstvu, gej samce ne, stavlja se u trećerazredan položaj u odnosu na Ustav RH«, napominje.
Postavlja se, primjerice, i pitanje što ako svoju nećakinju ili nećaka koji su ostali bez roditelja žele udomiti ujak, ili teta, mamina odnosno tatina sestra, koji o njima žele brinuti, a u životnom su partnerstvu s osobom istoga spola? To neće moći pa će dijete završiti u ustanovi ili nekoj drugoj udomiteljskoj obitelji. Ako je gej, ali samac, rođak će moći postati udomiteljem. Konačno, brani li se gej srodnicima u životnom partnerstvu da udome nekog starijeg rođaka jer »društvo na to nije spremno«, odnosno zato što će udomljena starija osoba biti stigmatizirana? Na kraju krajeva, kad su djeca u pitanju, stigma postoji i nad domskom djecom, bez daljnjega, i protiv nje se treba boriti, pa i udomljavanjem u normalne, gej životne zajednice.
– Uvijek je pitanje je li želja čovjeka da se ostvari i kao roditelj motivirana altruističnim, ili egoističnim motivima, no vjerujem da je istina negdje u sredini. Bilo bi licemjerno ne reći da se, osim što želimo pomoći djeci, želimo i mi realizirati kao roditelji. Obojica, otkad znamo za sebe, imamo želju da postanemo roditelji. Imamo tu želju, i mislimo da možemo biti dobri roditelji, što je i potvrđeno na testu roditeljskih vještina – počinje priču Mladen, dok Ivo dodaje kako roditeljstvo ne vide samo kao nešto prirodno, što dolazi »samo od sebe«, instinktivno, već ima i puno toga što bi svaki roditelj trebao naučiti. Zbog toga su prošli i školu roditeljstva, koju organizira udruga Adopta za potporu posvajanju. »Jesmo, štreberi smo, i mislimo da bi svi roditelji trebali proći nekakvu roditeljsku edukaciju«, smiju se dečki.
Zakonski paradoks
U Centar za socijalnu skrb zajedno su se, kao životni partneri, došli prijaviti za udomiteljstvo. Još je jedan zakonski paradoks činjenica da bi svatko od njih, da nisu u životnom partnerstvu, zasebno mogao postati udomiteljem, jer je udomiteljstvo samcima dozvoljeno. Nitko ih kao »samce« ne bi pitao, ne bi smio pitati, za spolnu orijentaciju, i sve bi prošlo »nezapaženo«. Budući da su i vjenčani, to se vidi u dokumentima, pa kao udomitelji za državu, koja im u drugom zakonu kaže da jesu obitelj, nisu podobni.
Cijela je njihova okolina – roditelji i ostala rodbina, poslodavci, prijatelji – upoznata s činjenicom da su vjenčani par, i nitko nikad oko toga nije stvarao problem. Tako otvoreni i optimistični, jer je jedan istospolni par prije njih već odmakao u procesu udomljavanja, Ivo i Mladen su u Centar došli s napomenom da su spremni udomiti teško udomljivo dijete, odnosno djecu romske etničke pripadnosti, ili djecu s blažim zdravstvenim problemima. I stručna služba Centra je pokazala prvotno oduševljenje, kako napominju Mladen i Ivo, najvjerojatnije i zbog činjenice što je većina udomitelja danas starije životne dobi, slabijeg obrazovanja, i živi uglavnom u ruralnim sredinama. U gradu je udomitelja daleko manje, i općenito premalo za broj djece koja žive u domovima. U domovima je još uvijek više od 500 djece, još oko 250 njih u stambenim zajednicama, a velik dio su djeca s teškoćama u razvoju, starija djeca, Romi. Postojeći udomitelji su mahom stariji od 55 godina, skoro ih trećina nema završenu srednju ili čak osnovnu školu, i žive na selima, na kojima je, ruku na srce, djeci teže omogućiti brojne izvanškolske aktivnosti i sadržaje.
– Zato su u Centru bili presretni kad smo se pojavili, i krenula je evaluacija. Prikupili smo sve što se od nas tražilo – potvrde o nekažnjavanju, liječničku potvrdu, iznos plaće, potvrdu o posjedovanju nekretnine, sve. Nakon toga je uslijedilo psihosocijalno testiranje, motivacijski razgovor, test roditeljskih vještina, test osobnosti – sve smo polagali, i sve položili. Stručne službe su s nama bile jako zadovoljne, dobili smo pozitivne povratne informacije, a onda je proces – stao. Uslijedio je hladan tuš – odbijeni smo jer smo u životnom partnerstvu, pričaju. Par koji je u postupku bio prije njih otišao je i korak dalje, jer su krenuli čak i na obaveznu edukaciju o udomiteljstvu, bili pred dobivanjem certifikata za udomitelje, da bi dva dana prije upoznavanja djece također bili odbijeni, nekako otprilike u isto vrijeme kad i Mladen i Ivo. Ostaje stoga nejasno, ako životni partneri za državu nisu podobni udomitelji, zbog čega ih se uopće primalo u proces i ulijevala im se nada.
Odbijeni dekretom
Očito je da su državu tri prijavljena istospolna para iznenadila nespremnu.
– Odbijeni smo jednakim ‘dekretom’, očito s vrha. Na našu je žalbu Ministarstvo za demografiju potvrdilo negativnu odluku Centra, u kojoj nije bilo nikakvog objašnjenja, osim da ne možemo pristupiti udomiteljstvu jer smo u životnom partnerstvu, što u prijevodu znači ‘ne možete, zbog seksualne orijentacije’, kaže Ivo.
Boji li se možda država da će, odobri li istospolnim parovima da udomljuju djecu, ti parovi »nahrupiti« na sustav? Dosad su u Hrvatskoj registrirana samo 262 životna partnerstva i, realno, ne treba misliti da svi oni, kao ni svi hetero parovi, žele djecu, štoviše, da žele biti udomitelji. Dio njih, osim toga, djecu već ima, bilo biološku, ili djecu koju su kao samci već udomili, odnosno posvojili. Kako dodaje Mladen, čak i da se puno više parova javi, postoji procjena stručnih službi kojom se prijavljeni filtriraju, jednako kao u slučaju hetero-parova. S druge strane, kaže, država možda ne želi prolaziti svu tu svjetonazorsku i političku »muku« oko zakona zbog tri para koja su se dosad prijavila. Istina o tome otkud odbijenice je ipak, zaključuje Mladen, negdje na pola puta.
– Na ovo što se događa oko udomljavanja gleda se kroz svjetonazorski dalekozor, no to nije pitanje svjetonazora, nego pravnog poretka – imaju li svi ljudi u državi, kao što nam jamči Ustav, jednaka prava. S druge strane, zaboravlja se na prava domske djece da imaju obitelj, u kojoj bi im život bio kvalitetniji nego u ustanovi – ističe Ivo.
Foto Darko Jelinek
Udomiteljstvo je istospolnim parovima, kažu obojica, dozvoljeno u 22 europske države, primjerice u Danskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji, kao i u Češkoj, također bivšoj socijalističkoj državi.
Stigmatizacija djece
– To su sve redom države u koje naši ‘proeuropski’ političari vole putovati, i kojima se dive, a onda kod kuće nameću dijametralno suprotne stavove. Par stotina kilometara odavde udomljavanje je istospolnim parovima omogućeno, kao, uostalom, i posvajanje djece u nekim državama. I nije im se zbog toga, zamislite, dogodio nikakav armagedon, kraj svijeta. Trenutna kampanja Ministarstva kojom se promovira udomiteljstvo ljude poziva da ‘otvore svoje srce’, što mi i jesmo učinili. Trebali su nakon te rečenice, međutim, dodati kakav disclaimer, naputak nama nepodobnima da srce ne otvaramo. Otvorili bi ga, ali su i oni digli čvrst zid – zaključuje Ivo.
Ja osobno smatram da spolna orijentacija ne bi smjela biti preprekom za udomljavanje djece i kvalitetnu skrb o njima, naravno uz preduvjet da nije povezana s pedofilijom, nasiljem i drugim nastranostima, što se odnosi i na homo, i na heteroseksualne osobe. Najvažnije je da osobe koje skrbe o djetetu, tom djetetu omoguće i sigurno okruženje, ljubav, posvećenost rješavanju njegovih problema – kako bi ono moglo realizirati sve svoje potrebe i razviti privrženost, osjećaj pripadanja i prihvaćenosti, vlastite sklonosti, mišljenje je Jasne Ćurković Kelava, dugogodišnje ravnateljice Dječjeg doma u Nazorovoj.
Što je više raznovrsnih zajednica i obitelji, kaže ona, i stručnjaci centara za socijalnu skrb će imati veću mogućnost izbora, da za svako dijete odaberu najbolju opciju.
– Što je više raznovrsnih udomitelja, i djeca koja su inače teže udomljiva – s teškoćama u razvoju, s problemima ponašanja i mentalnog zdravlja – imat će više šansi naći svoju obitelj ili zajednicu, svoje sigurno mjesto, zaključuje ravnateljica.
U tijeku je, kaže, donošenje novog Zakona o udomiteljstvu koji je velik i važan iskorak za ovo područje, budući da sustav već desetljećima čeka da se udomiteljstvo regulira kao zanimanje sa svim pravima iz radnog odnosa. To će ovaj zakon, napominje Kelava, omogućiti. – Pretpostavlja se da će navedeno motivirati veći broj zainteresiranih za bavljenje ovim, vrlo teškim i odgovornim poslom, da ćemo dobiti više kvalitetnih udomitelja. Zakon, uz profesionalizaciju udomiteljstva, donosi i druga poboljšanja. U interesu je brojne djece koja nekad godinama u instituciji čekaju ‘svoju obitelj’ da zakon što prije stupi na snagu, apelira ravnateljica iz Nazorove. Saborske zastupnike poziva zato da »zbog političkih prepucavanja o tome hoće li istospolne zajednice moći biti udomitelji ne odugovlače s donošenjem Zakona«.
Legalizira li se ovakvim Zakonom o udomiteljstvu, koji izbacuje istospolne parove, zapravo stigmatizacija djece koja bi u takvim obiteljima živjela, pitamo ih. Država se, naime, pravda kako društvo nije spremno na obitelji s djecom u kojoj su odrasli istoga spola, makar prije sto godina društvo nije bilo spremno niti na žene na bilo kakvom položaju, još prije 60-70 godina na žene u hlačama, a još prije 50, primjerice, na nevjenčani hetero par s djecom. Pod egidom da štiti djecu od stigme, država stigmu zapravo dodatno utvrđuje. Mladen i Ivo, oboje aktivisti udruge Dugine obitelji, koja okuplja LGBTIQ osobe koje imaju, ili žele imati djecu, napominju kako iz iskustva tih mnogobrojnih obitelji znaju da stigme nema, odnosno da je priča o njoj – prenapuhana.
– U praksi, stigma je mit. Na mikrorazinama dolazi do korekcija stavova, što vidimo iz iskustva ‘duginih’ obitelji, kojih ima puno. Fama je, dakle, i to kako u Hrvatskoj nema djece koja žive s roditeljima istoga spola, naravno da ima – na stotine različitih obitelji u kojima žive istospolni parovi s biološkom, posvojenom ili udomljenom djecom. Ta su djeca živa, zdrava i sretna u jednakoj mjeri kao i djeca u bilo kojoj drugoj prosječnoj hrvatskoj obitelji. Struka, dakle odgajatelji u vrtićima, učitelji, liječnici, socijalni radnici – svi na takve obitelji reagiraju puno bolje nego što se misli ili očekuje, a susjedstvo, kao primarna okolina, također. Ljudi, čak i kad imaju negativan stav o tome, prihvate ‘takvu’ obitelj u susjedstvu, shvate da su ti susjedi ‘u redu’. Moguće je da i dalje zadržavaju svoj negativan stav, ali za nas u susjedstvu naprave svojevrsnu premosnicu, pojašnjava Mladen. Ljubav i toplina se vide, svi smo mi u srži dobre duše, i prihvatimo ‘različitog’ susjeda, poznanika, kolegu na poslu – nadovezuje se Ivo.
Iskustva »duginih« obitelji kažu da problema na mikrorazini nemaju, u manjim sredinama je to čak i bolje, kad netko ‘različit’ sa selom odrasta, kad mu svi poznaju oca i majku, baku i djeda. Osim toga, dodaju dečki, »dugine« obitelji sebe i svoju djecu pripreme na moguće situacije, kao što, uostalom, obitelji čine u bilo kojoj »nestandardnoj« situaciji.
No što je, uostalom, danas standard, pitaju se naši sugovornici. U svakoj vrtićkoj skupini ima djece čiji su roditelji, navode, razvedeni, samohrane majke ili očevi, udomiteljska djeca.
– Duga već sad postoji, a ovo bi bila još samo jedna dodatna boja u njoj, za koju je društvo spremno, jer prihvaća i sve ostale boje – zaključuju Ivo i Mladen.
Samo lažne vijesti
Država dobro zna, kažu, da već ima gej-udomitelja, koji su dijete službeno udomili kao samci, kao što, naravno, ima biološke ili posvojene djece koja žive s dvije mame ili s dva tate. Mnogobrojna znanstvena istraživanja pokazuju da djeca u takvim obiteljima nisu ni u čemu zakinuta niti »oštećena«, niti im se dogodio »armagedon«. Događaju se samo lažne vijesti, napominje Ivo, misleći na tvrdnje prema kojima su djeca koja odrastaju s dva roditelja istoga spola sklonija depresiji, devijantnom ponašanju i slično. Od protivnika gej-udomljavanja moguće je čuti i to kako su istraživanja koja potvrđuju da djeca gej-roditelja odrastaju u normalne i mentalno zdrave ljude napravljena u nekim, nama nesličnim podnebljima, odnosno u Americi, no postavlja se onda pitanje zbog čega je gej-udomiteljstvo prihvaćeno u Češkoj ili Italiji, Danskoj, Austriji, općenito u više od 20 EU zemalja, a za nas nije pogodno. Toliko smo »različiti«? Skoro da smo, onda, gej-drugačiji u odnosu na druge europske nacije.
– Na Upravni sud smo išli ne zato što nam je cilj tužiti se s državom, i ulaziti u duge, emocionalno i financijski iscrpljujuće sporove, nego zato što je to bio jedini daljnji pravni lijek. Vesele nas, ipak, poruke političara, čak i unutar vladajuće koalicije, koje kažu da se zakon treba promijeniti. Pozivamo zato sve stranke da prouče znanstvene spoznaje, a posebno da shvate činjenicu da postoji velik broj djece za koju nema dovoljno udomitelja. U Njemačkoj je pravo na udomiteljstvo istospolnim parovima legalizirala demokršćanska vlada. Ne treba, dakle, za ovo čekati neke nove progresivne vlade, nego shvatiti da je u pitanju civilizacijski doseg oko kojeg bi trebao postojati konsenzus, zaključuju Ivo i Mladen koji će, najavljuju, pravnu bitku nastaviti i dalje, bude li trebalo.
Uvjereni su da bi bili jako dobri roditelji.
– Za što imamo i službenu potvrdu, dobre rezultate iz stručne procjene. Teoriju smo savladali. Ne utvaramo si da nam se u životu s djetetom ne bi događale i situacije koje bi nas zatekle nespremne, ali zar se to ne događa baš svakom roditelju? – zaključuju.
