Ivica Vrkić nikad nije bio ministar ni predsjednik Republike, a svega tri godine bio je saborski zastupnik. Ipak, u Hrvatskoj vjerojatno nema čovjeka s tako bogatom političkom i društvenom karijerom kao što je to on. Popis Vrkićevih dužnosti i poslova koje je on obavljao, uistinu je impresivan.

Premda je Vrkić u 75. godini, možda još ne bi stao, ali zdravstveni problemi natjerali su ga da se na nedavnim lokalnom izborima ne natječe ponovno za poziciju gradonačelnika Osijeka i završi karijeru.

– Zaista sam kroz život imao čast biti na brojnim mjestima na kojima sam svoja politička razmišljanja mogao i operacionalizirati. Mislim da nema osobe koja se po tome može usporediti sa mnom. Ne tvrdim da sam ja poseban, samo kažem da sam različit i da mi se pružila prilika da na desetak dužnosti pokažem što sam u stanju napraviti. Sretan sam i ponosan što, primjerice, niti jedna tvrtka koju sam vodio nije otišla u stečaj.

Oduvijek aktivan

Čini se da vam je uvijek bilo važnije naći se na mjestu na kojem biste mogli nešto konkretno učiniti, dati određeni doprinos, nego pripadati nekoj političkoj, svjetonazorskoj opciji.

– Hvala vam što ste to primijetili. Kretao sam se u različitim političkim prostorima i to upravo zato što sam bio motiviran činiti korisne stvari za moju zajednicu. Iz tog sam razloga i, recimo, napustio HNS i prešao u HDZ, kako bih upravljao procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, što gotovo nitko nije htio raditi jer se smatralo neostvarivim.

Moglo bi vas se stoga nazvati političkim pragmatikom, čak oportunistom.

– Možda, ali nikad se nisam previše obazirao na takve primjedbe. Konkretno, ljudi su mi se smijali kada sam radio na mirnoj reintegraciji, vjerovali su da je to nemoguće, ali ipak se dogodilo.

Bili ste član tri stranke, Saveza komunista, HNS-a i HDZ-a, koja vas je nekako ponajviše obilježila?

– HNS mi je sigurno bio najviše prirastao srcu, a HDZ je najjača i najpragmatičnija stranka, čini mi se da je i najbliža onome na čemu sam se ja politički formirao, pokretu Hrvatskog proljeća. Komunista se, pak, sjećam po tome što su govorili da im je stalo da svi žive dobro, ali samo su djelomično u tome uspjeli. Previše su ljudi ubili u pokušaju da to realiziraju.

Što je bilo presudno da se vi politički angažirate u vrijeme socijalizma? Jeste li vjerovali u tu ideju?

– Bio sam aktivan već od trenutka kada sam primljen u pionire. U svim sam organizacijama bio predsjednik, čak i u gradskom kvartu u Osijeku u kojem sam stanovao. Ali, ponavljam, nikad mi bitno nije bilo da nešto budem, nego da nešto napravim. Puno sam čitao, po cijele noći, i kao mlad čovjek zavolio sam filozofiju, iako je nikad nisam do kraja razumio. No, putem knjiga koje i nisu bile u obaveznom školskom programu, shvatio sam da povijest ima svoj slijed i da vlast, koliko god ste to trudila, ne može na nju utjecati. Bilo je to ključno u mojem političkom formiranju, vrlo brzo sam počeo drukčije promatrati sve što se zbivalo u mojem okruženju. Vjeru u ideju socijalizma posve sam izgubio nakon sloma Hrvatskog proljeća, ali već kao dio tog pokreta, kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske s 23 godine, znao sam da društvo nije dobro uređeno i o tome sam govorio u javnim nastupima. Shvaćao sam da se komunisti premalo bave ekonomijom, a previše politikom. Pomoglo mi je to što sam kretao u intelektualnim krugovima koji su intenzivno propitivali stvarnost.

Totalni zanos

Kako ste došli na čelo Saveza omladine?

– Prije toga sam, kao profesionalac, u Savezu socijalističke omladine bio zadužen za kulturu. Okupljao sam književnike, pjesnike, mlade, stare, sve one koji su imali nešto za reći. Bio sam vrlo uspješan. I tako se dogodilo da sam ja, koji sam vodio odbor za kulturu, postao predsjednik Saveza omladine, a ne dotadašnji sekretar Kolja Družić, premda je uobičajeno bilo da s dužnosti sekretara prelazi na predsjedničku. Ali, ja sam Družića na izborima pobijedio sa 130 prema 30 glasova, što je bio presedan. Mislim da je razlog bio taj što sam ja bezrezervno podržavao Savku Dapčević-Kučar i Miku Tripala i ljudi su me prepoznali kao domoljubno orijentiranog.

Kolja Družić je kasnije bio istaknuti dužnosnik Službe sigurnosti.

– Da, a ja, iako sam pripadao tom državnom aparatu, nikad nisam radio za Službu. Premda su pojedinci tvrdili da ja nikad ne bih bio to što jesam da nisam radio za Službu. Činjenica jest da su ljudi iz Službe, nakon pada Hrvatskog proljeća, činili sve da me pridobiju, ali nisam pristao s njima surađivati.

I tako ste vi s 23 godine ušli u vrlo uzak društveno-politički upravljački sloj.

– Bio sam u totalnom zanosu, da me netko pitao kako se zovem, bojim se da mu ne bih znao odgovoriti. Nisam vjerovao da ću to postati, ali mislim da sam svojim radom ipak zaslužio.

Tko je od tih ljudi, s kojima ste kao predsjednik Saveza omladine redovno komunicirali, ostavio na vas naročiti dojam?

– Možda sam u to vrijeme najviše cijenio novinara Krešimira Džebu, koji je uređivao VUS. Od njega sam najviše naučio. Politički sam preferirao Savku i Miku, vođe tog pokreta, ali i Ivana Šibla. Često sam bio u njihovom društvu, pažljivo pratio što oni govore i u pravilo sam se s njima slagao. Makar sam u razmišljanima tada bio i slobodniji nego oni, s obzirom da nisam, poput njih, bio odgojen u toj nekoj partijskoj stegi. U Partiji sam ušao sa 17, ali bio sam u njoj samo sedam godina.

Sigurno ste upoznali i one koji nisu bili oduševljeni Hrvatskim proljećem.

– Jesam, posebno Juru Bilića. Bili smo u istoj zgradi i često mi je držao predavanja. Slušao sam ga, ali radio sam kako sam smatrao da treba.

Neuspjeh Hrvatskog proljeća, kao i reformskih pokušaja u svim socijalističkim državama, bio je praktično zajamčen.

– Je, ali ja toga nisam bio svjestan, premlad sam bio. Da je Hrvatsko proljeće gotovo nisam čak shvatio niti u Karađorđevu, gdje se, sjećam se, jedini od prisutnih nisam Titu obraćao s »dragi druže«. Tek kada sam se već iz Karađorđeva vratio u Zagreb, ispod vrata mog stana našao sam ceduljicu na kojoj je pisalo da pazim jer me prate. Bio sam uvjeren da to nije istina, tko bi i zašto pratio mene predsjednika Saveza omladine. Ali, kada sam idući ponedjeljak sjeo u auto, jer smo imali koordinaciju svih socijalističkih organizacija, s predsjednicom Partije Milkom Planinc na čelu, primijetio sam da istovremeno za mnom kreću dva auta. Naglo sam u Ulici proleterskih brigada zakočio i okrenuo se, a ovi su napravili isto i nastavili voziti za mnom. Nije više bilo sumnje da sam pod prismotrom. Otišao sam u CK i rekao Milki Planinc da mi trebaju kazati ako me se hoće riješiti, da me ne moraju pratiti jer nisam kriminalac. Negirala je da me prate. Ostao sam još mjesec, dva predsjednik Saveza omladine, a onda podnio ostavku. Iz razdoblja Hrvatskog proljeća ostalo mi je u sjećanju i da sam na jednoj sjednici rekao da ako ta politika propadne nikad više hrvatski komunisti neće doći na vlast. Čuo je to Vladimir Bakarić i on je Tripalu rekao da će »onog dripca baciti s devetog kata«. Taj sam dripac bio ja, a Bakarić je imao ured na devetom katu.

Recital za Tita

Kada kažete ta politika, što ste vi smatrali ciljem Hrvatskog proljeća?

– Slobodnija Hrvatska okrenuta razvoju i da novac koji odlazi u Beograd ostaje u Zagrebu. Također i bolja zastupljenost Hrvata u vojsci i policiji. Za to sam se zalagao i o tome javno govorio. Ali, tu politiku nisu podržavali ni Bakarić ni Tito ni Milka Planinc i oni su nas zaustavili.

Kako ste Tita doživljavali?

– Kao i većina Hrvata gledao sam u njemu jednu veliku osobu, legendu. Pogotovo što sam u jednom sa Savkom dočekao u Zagrebu Tita i zajedno smo se u automobilu vozili u Vilu Weiss. Tito je rekao da se nigdje ne osjeća tako dobro kao u Zagrebu. Jovanka se okrenula i upitala ga je li to zato što je Hrvat, a Tito joj je odgovorio da je zaista tako što je Hrvat. Nisam mogao vjerovati što sam čuo. Nije ni Savka, nas dvoje smo se samo pogledali. U Vili Weiss je bila sjednica, a zatim je Tito otputovao u Sloveniju i tamo je već drukčije nego u Zagrebu govorio o onome što se politički događalo u Hrvatskoj. Mislim da je Tito bio podvojena osoba, u Hrvatskoj je bio Hrvat, a u Beogradu Jugoslaven. Njegov je projekt bila socijalistička Jugoslavija i tome je sve podređivao.

Jeste li nakon sloma Hrvatskog proljeća trajno zamrzili Tita?

– Nisam ga zamrzio nego ga do kraja razumio i shvatio po čemu smo različiti. Nacionalist nikad nisam bio, ali sam se, naročito u godinama nakon što sam prestao biti predsjednik Saveza omladine, razvio u pravog Hrvata i domoljuba. Ulogu u tome sigurno je imala i moja supruga, jer sam se dobro oženio, kao i knjige koje sam čitao. Hrvatsko proljeće je općenito bila generalka za 1990. odnosno 1991., u tom je pokretu stvoreno jezgro koje je dvadesetak godina kasnije pokrenulo proces osamostaljivanja Hrvatske. Iako mi proljećari nismo 1990. svi bili na istoj strani, rasporedili smo se po različitim političkim strankama.

Kao ni ostali dužnosnici, ni vi niste završili u zatvoru poslije propasti Hrvatskog proljeća.

– Da, nisam prošao najgore, ali nisam ni dobro. Prvo tri godine nisam mogao nigdje raditi, pa sam to iskoristio i završio Pravni fakultet, tako da osim filozofije i sociologije imam i tu diplomu. Služba me je stalno pratila i skoro svaki dan su me zvali na razgovor. Htjeli su me vratiti u Partiju i da budem predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. To je posebno bilo izraženo dok sam u Beogradu 1973. služio vojsku, u Gardi, u kasarni »4. juli«. Postao samo ćato i, budući da sam završio markisizam, pitali su me znam li išta o tome. Rekao sam im da znam sve, ali da nemam kod sebe literaturu. I, zamislite, iz Beograda su me pustili da odem u Osijek po knjige koje su mi trebale. Čak su mi dali da u Beograd tu literaturu dovezem svojim BMW-om, koji sam kupio od honorara koje sam dobivao od RTV Zagreb za neke komedije koje sam im pisao. Tražilo se, naime, od mene da za cijeli puk, tisuću vojnika, održim marksističko predavanje. Govorio sam 45 minuta iz glave i potom mi je prišao jedan general i zahvalio mi se. Vojnicima je rekao da niti ne znaju da su slušali najboljeg studenta u povijesti zagrebačkog univerziteta, što, naravno, nije bila istina. Vodili su me čak u Generalštab i vrbovali me da se vratim u Partiju, bio je tamo i Josip Perković, koji je zbog toga stigao iz Osijeka. Odbio sam ih, rekao sam im da će me u Osijeku ionako opet izbaciti iz Partije. Ipak su me zadužili da napravim recital za Tita kad je dolazio u posjet vojsci. Bili su toliko zadovoljni time što sam napisao da se taj moj recital poslije izvodio za vojsku po čitavoj Jugoslaviji. Dobio sam za to i nagradne dane. Bio sam i sa svojom jedinicom u osiguranju kada je Tito jednom putovao vlakom u Kragujevac. Iz sedamdesetih je interesantan i slučaj da me policija privela kada je poznata Bugojanska skupina 1972. upala u Jugoslaviju. Nije mi jasno bilo zbog čega sve dok puno kasnije nisam čuo da je Vinko Sindičić rekao da sam ja puno napravio za tu skupinu. Istraživao sam to i doznao da sam na jednom kirvaju u mom selu u Slavoniji sreo nekog Marijana Rogića, koji je navodno bio ustaša u Njemačkoj. Na temelju toga su mi pripisali da sam organizirao Bugojansku skupinu.

Najvažniji posao

Što ste radili tijekom Domovinskog rata?

– U Osijeku sam radio u odjelu za informativno-političku djelatnost. Pisao sam letke koji su se iz aviona za zaprašivanje bacali među pripadnike JNA i četnike. Zanimljivo je da sam pisao kao da sam Srbin i Vuk Drašković je komentirao te letke i tvrdio da u njima nema istine. Ti su leci izazvali pomutnju kod njih, ali ja sam se posvađao s Branimirom Glavašem i otišao sam iz vojske.

Kada ste upoznali Franju Tuđmana?

– Znao sam ga povremeno sresti 1971., ali jako dobar sam bio s njegovim sinom Miroslavom, mislim da je on čak bio u mojem Predsjedništvu Saveza omladine. Inače, Miro je možda najzaslužniji što sam se 1990. okrenuo protiv Franje Tuđmana. Bio je početkom devedesetih vrlo kritičan prema politici svog oca. Franjo Tuđman je politički bio napredniji nego mi, ali ekonomiju nije razumio i privatizacijom je uništio Hrvatsku.

Zašto ste se poslije ipak učlanili u HDZ?

– Tuđmanu me preporučio osječki HDZ-ovac Adam Meštrović. Ušao sam u HDZ, ali uz uvjet da mi Tuđman prepusti vođenje mirne reintegracije. Bio je to najvažniji posao u mom životu, ali i jako zahtjevan. Kad sam prvi put došao u Vukovar, Srbi su po meni bacali jaja i vikali svašta protiv Hrvatske. Ja sam im zauzvrat slao poljupce, bili su šokirani. Ne sjećam se da je netko osim mene, Tuđmana i Vesne Škare Ožbolt govorio da će ići u Vukovar. Vlatko Pavletić, tih godina predsjednik Sabora, rekao je da on neće ići u Vukovar sve dok tamo živi i jedan Srbin. A mene su, zahvaljujući Srbima, proglasili počasnim građaninom Vukovara.

Bilo je sigurno kriznih trenutaka u tom procesu mirne reintegracije.

– Bilo je, ali ja sam Srbima ponavljao da radim na tome da oni ostanu Hrvatskoj, ali da moraju priznati državu u kojoj žive. Većina ih na to nije mogla pristati i iselili su iz Hrvatske. Od Srba me prvi podržao Vojislav Stanimirović. On, ja i Jacques Klein ispred UN-a bili smo jezgra mirne reintegracije, a preko Vesne Škare Ožbolt uvijek sam imao otvorena vrata prema Tuđmanu. To je bila jedina uspješna mirovna operacija UN-a. Hrvatsku se u svijetu nerijetko spominje po Jasenovcu i taj logor je bio nešto najgore u čemu su Hrvati ikad sudjelovali. Ali, bilo je neizmjeran broj i drugih nacističkih stratišta, ali samo je jedna uspješna mirovna misija UN-a, mirna reintegracija istočne Hrvatske. To ni današnja vlast ne zna najbolje iskoristiti. Predsjednik Ivo Josipović je to, recimo, shvaćao.

Pod patronatom Amerike

Kada je taj dio zemlje vraćen pod hrvatski suverenitet, sljedeća važna postaje bila vam je ravnatelj HRT-a. U tom ste mediju također morali provoditi državnu politiku.

– Ne samo državnu politiku nego sam na HRT-u bio i pod patronatom Amerike. Nitko iz Hrvatske nije toliko često kao ja razgovarao s američkim veleposlanikom Williamom Montgomeryjem. On je provjeravao program i satnicu HTV-a, pratio je pozorno sve što smo radili i davao mi primjedbe i sugestije. Što god sam mogao, prihvatio bih jer sam se osobno s njim slagao. I kritici je bilo mjesta kod mene na HTV-u. Imao sam puno HDZ-ovaca, među kojima je glavni bio Obrad Kosovac, ali s njim sam izvrsno surađivao jer je radio što sam mu ja govorio. Uveli smo tri televizijska kanala koja su emitirala po 24 sata, a program smo otvorili svim političkim razmišljanjima. Najveći mi je oslonac bio Goran Milić, koji je pokrenuo emisiju »Dobar dan, Hrvatska«, koja se prikazivala od 15 do 17 sati. Odredili smo taj termin jer je tada Tuđman obično spavao, a mi smo u »Dobar dan, Hrvatska« zvali sve one protiv kojih je on bio, poput Ivana Supeka i Stjepana Mesića.

Tuđman krajem 1999. umire, a na vlast dolazi Ivica Račan koji je 71. bio na vama suprotstavljenoj strani.

– Nisam zapamtio Račana iz ‘71., ali on mene očito jest i to sam ubrzo osjetio na svojoj koži. Pozvao sam Račana i predsjednika Sabora Zlatka Tomčića da mi kažu ako žele da ja podnesem ostavku. Rekli su mi da ne, ali nije dugo prošlo i shvatio sam da lažu. Ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević me htio zatvoriti, ali na čelu Državnog odvjetništva tada je bio moj Osječanin Slavko Zadnik i on to nije dao. Uglavnom, odlazim iz HRT-a i vraćam se u Osijek, gdje smo prvo nekoliko godina stanovali kod mojih roditelja, u sobici tri sa tri.

Najdraži, a najteži posao

U Osijeku je početkom stoljeća još uvijek glavni bio Glavaš.

– Nikad se s njim nisam slagao.

Vi ste preuzeli upravu Glasa Slavonije, pa onda Belja, a kako ste došli na ideju da se kandidirate za dužnost gradonačelnika Osijeka?

– Najprije sam, također kao nezavisni kandidat, propao na izborima, ali sam onda 2013. izabran. U tom drugom slučaju Mate Radeljić, tada zaposlen na Osječkoj televiziji, predložio mi je da se kandidiram. Rekao mi je da će on razviti strategiju moje kampanje, koja se svodila na to da se čitava oporba udruži protiv HDSSB-a i Glavaša. Pristao sam i u prvom sam krugu gubio od Krešimira Bubala za 7,5 posto, ali u drugom sam ga za isto toliko pobijedio. Presudilo je što je kompletna oporba stala iza mene.

Jeste li voljeli posao gradonačelnika?

– To je posao koji sam u cijeloj karijeri najviše volio, a bio mi je najteži. Kao gradonačelnik sam odgovarao za sve što se događalo u Osijeku, neovisno o tome je li strogo spadalo u moju nadležnost. Osim toga, morao sam se baviti svime, morao sam kompetentno odlučivati o građevinarstvu, gospodarstvu, prosvjeti, zdravstvu… U sve sam se morao uputiti i donositi odluke. Neprestano sam bio na gradilištima, radnici su mu znali reći da su me bolje upoznali nego svog poslovođu.

Niste dugo bili gradonačelnik kada vam je Tomislav Karamarko ponudio da na izborima 2014. budete kandidat HDZ-a za predsjednika Republike. Žalite li danas što to niste prihvatili?

– Ne, jer ja nikad nisam savladao niti jedan svjetski jezik i kao takav ne mogu biti predsjednik Republike. I Karamarku sam rekao da je moje neznanje jezika razlog što moram otkloniti njegovu ponudu. On me bezuspješno uvjeravao da je to nevažno jer ću na raspolaganju imati prevoditelje. I mirovnu reintegraciju sam odradio, a da ne znam engleski jezik, ali biti predsjednik Republike ipak je nešto drugo. Kako bih se ja sastajao sa stranim državnicima, a da nikoga od njih ne razumijem? Nije mi to uopće padalo na pamet.

Bez problema ste u Osijeku osvojili i drugi mandat gradonačelnika, ali onda vas je snašla bolest. Koliko ste u tom drugom mandatu efektivno upravljali gradom?

– Mjesec dana bio sam u komi, a kada sam se probudio bio sam potpuno nepokretan i nisam bio ničega svjestan. Za to vrijeme me mijenjao dogradonačelnik Boris Piližota, koji je to izvrsno radio. Ali, nakon što sam za dva, tri mjeseca došao k sebi, više niti jedna bitna odluka nije donesena, a da je ja osobno prethodno nisam odobrio. Nisam se pojavljivao u javnosti jer sam teško i nerazumljivo govorio i nisam mogao hodati, ali sudjelovao sam u svim odlukama na razini Grada.

Ideologija i trgovina

Posljednja izborna utrka bila vam je prošle godine, na listi HNS-a za Sabor.

– Nisam to baš htio, ali Ivan Vrdoljak me molio da idem s njim na listu u četvrtoj izbornoj jedinici. Govorio sam mu da se ne osjećam više dovoljno sposobnim za izbore i da mislim da me ljudi više i ne pamte toliko i to se pokazalo točnom procjenom. Doduše, neki moji mi tvrde da je lista dobila malo glasova jer sam ja na njoj bio drugi, a ne prvi.

Na ovim lokalnim izborima podržali ste kandidata HDZ-a Ivana Radića, koji je i pobijedio.

– Kao gradonačelnik sam svojim suradnicima rekao da svakom kandidatu pruže sve informacije koje ih zanimaju, da im sve stave na stol. Dok sam ja bio kandidat, Bubalo je dao nalog da mi se ne smije ništa reći o poslovanju Grada. Uglavnom, na ovim izborima jedini kandidat koji se zainteresirao za to što se radi u Osijeku i tražio od nas informacije bio je Radić. Usto je prihvatio odličan projekt osječkog podvožnjaka i kao zastupnik ga gurao u Saboru i pronašao novac. Politika se sastoji od ideologije i trgovine. Ideološki mi je HDZ ionako najbliži, a što se trgovine tiče, Radić je preuzeo na sebe realizaciju onoga što ja kao gradonačelnik nisam završio. Zato sam podržao njega i za župana Osječko-baranjske županije Ivana Anušića, koji je također prihvatio projekte što sam ih ja započeo.

Kako sada stojite sa zdravljem?

– Sve bolje govorim, ali i dalje slabo hodam, potrudit ću se da i to popravim.

Kada sada rekapitulirate svoju karijeru, postoji li nešto što si predbacujete, što smatrate pogrešnim potezima?

– Najveća mi je sigurno greška, o čemu sam pričao, to što sam u HNS-u podržao Savku, a ne Miku. Najviše se, pak, ponosim time što sam najviše pomogao ljudima koje niti ne poznajem. Moja je ideja uvijek bila da je pomoć potrebna onima koji si sami ne mogu pomoći. Kao gradonačelnik sam naslijedio listu za socijalne stanove s 370 imena, na dan mog odlaska s te dužnosti bilo ih je 59. Više zgrade bit će gotove do kraja godine. Iako sam pomogao mnogima, danas unatoč tome imam puno više neprijatelja nego prijatelja. To je, eto, moja životna priča.