Riječki kirurg i saborski zastupnik dr. Ivan Kirin, iako na pragu 70. rođendana, kad nije u Saboru i dalje gotovo svakodnevno operira i dežura. Zovu ga, kako kaže, brojne medicinske ustanove u Hrvatskoj, obavlja zahvate koji se protežu od ortopedije do mikrokirurgije, a nedavno mu je jedan kolega rekao kako je krajnje vrijeme da se okuša u estetskoj kirurgiji. Vrlo brzo daje do znanja da mu se ne sviđa aktualni sustav prema kojem svi oni koji žele ostati raditi posao u kojem su stručni, po sili zakona moraju sa 65 godina u mirovinu.

– Naš sustav je naslijeđeno negativan prema radu. Kod nas se, kao što znate, radi do 65. godine. Slažem se da oni koji žele ići u mirovinu, odu u zasluženu mirovinu, no samo lud sustav odriče se ljudi koji i nakon toga žele raditi. Znam velik broj liječnika koji rade i nakon 70. godine i to vrhunski. Bitno je da ste kritični i da imate dobru motoriku.

Kad me pitaju do kad mislim raditi kažem da ću raditi sve dok ne nanosim štetu. Dok je tako, sustav se ne bi smio odricati kvalitetnih ljudi. Šteta je nagomilano znanje i iskustvo ne iskoristiti. Ja jednako radim bescementnu protezu kuka, što je težak fizički rad i mikrokirurgiju, što je potpuno suprotna tehnika, kaže ovaj liječnik koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Kliničkom bolničkom centru Rijeka gdje i danas radi kao vanjski suradnik.

Kao specijalist opće kirurgije i subspecijalist traumatologije i ortopedije, u javnosti je najpoznatiji po mikrokiruškim i replanatcijskim zahvatima kojima u protekla gotovo četiri desetljeća uspješno vraćao i rekonstruirao amputirane ekstremitete.

Ivica Kirin Foto P. FABIJAN

Prva riječka replantacija

U vrijeme kada se on počeo baviti ovom granom kirurgije, osamdesetih godina prošlog stoljeća, bila je to relativno nova disciplina u svjetskim razmjerima, a posebice na području bivše države. Prema njegovim riječima, razvoj vaskularne kirurgije bio je nešto sporiji od drugih grana kirurgije i puno godina se ona vezala uz podvezivanje krvnih žila, ali ne i uz rekonstrukciju.

– Negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća Suarez i Jacobson počinju se baviti razvojem mikrovaskularne kirurgije i počinju upotrebljavati mikroskop. Izučavali su na eksperimentalnim životinjama koristeći mikroskop koji je uvećavao 20 puta i imali stopostone rezultate.

Revaskularizacija i rekonstrukacija napravljena je prvi puta 1962. godine kada je na prstu bila ozlijeđena arterija, a prva replantacija podlaktice dvije godine kasnije. Poslije toga polako se počinje razvijati mikrokirurška tehnika, počinju se razvijati sofisticirani mikrokirurški instrumenti te se javljaju prve informacije o uspješnim replantacijama.

Japanski kirurzi Tamai i Komatsu 1965. godine napravili su prvu uspješnu mikrokiruršku replanatciju, a prve zakone mikrokirurgije postavio je doktor Chen iz instituta za replantaciju ozlijeđenih ekstremiteta u šestoj narodnoj bolnici u Šangaju. Iza toga postoje informacije u replantacijama u Australiji, a 1977. godine uspješnu replantaciju prsta obavio je Kleinert iz Lousvillea u Kentuckyju. Imao sam čast i sreću nazočiti njegovoj rekonstrukciji šake u Ljubljani, a sa mnom su bili moji kolege prof. dr. Žarko Tomljanović i pokojni dr. Hrvoje Štalekar.

Kleinert je tada imao 72 godine, a mi smo se divili kako on strpljivo i izvrsno radi pet sati. Sedamdesetih godina javljaju se prve informacije o revaskularizacijama u Europi, a 1979. godine Marko Godina, jedan od najvećih rekonstruktivnih kirurga ovog područja, u Ljubljani je učinio prvu mikrokiruršku replantaciju.

Koliko je Rijeka išla ispred drugih, dokazuje činjenica da je već 1980. godine napravljena prva replantacija palca u Rijeci, a 1983. godine učinjena je prva replantacija podlaktice radniku drvne industrije iz Novog Vindolskog. Uz pomoć prof. dr. Tomljanovića u Rijeci počinjemo razvijati mikrokirurgiju i rekonstrukcijsku kirurgija.

Uz njega ne smijemo zaboraviti dr. Zambellija i pokojnog dr. Štalekara, a od svih njih, ja sam, eto, još uvijek u tome, još uvijek aktualan i aktivan. Volim reći da ću mikrokirurgiju raditi do svoje 80. godine, a možda i dulje. Bog će to odrediti, uvjeren je Kirin.

Ivica Kirin Foto D. ŠKOMRLJ

Ozljede na radu

Činjenica je da je za bavljenje mikrokirurgijom potrebno puno treninga i vremena posvećenog edukaciji. Kirin se prisjeća kako je 1982. godine svaki dan, gotovo cijelih godinu dana pod mikroskopom »trenirao« mikrokirurgiju tri do četiri sata. Nakon toga otišao je na edukaciju u Ljubljanu kod Marka Godine, a kad je već nanizao određen broj zahvata iza sebe, otišao je na, kako kaže, službeni trening u bolnicu u Münchenu.

– Tamo se također radilo na životinjama, miševima. Sjećam se da sam radio femoralnu arteriju kod miša koja je velika otprilike milimetar i najednom mi je došao asistent i rekao: »Das ist unmöglich«. Rekao sam mu samo »Warten Sie«, promijenio ruke te sam preostala tri šava pod mikroskopom napravio lijevom rukom. Asistent više nikad nije došao do mene. Bio sam istreniran, manualno spretan i puno sam radio.

U Rijeci smo tih godina agresivno krenuli u razvoj mikrokirurgije. To je bilo vrijeme kad je bilo puno trauma, kad je industrija u Rijeci bila još živahna, kad je zaštita na radu bila manjkava i bilo je puno radnika iz tvornica s ozljedama. Razvojem replantacije došlo je i do razvoja drugog dijela mikrokirurgije, a to je transfer tkiva iz jednog dijela tijela na drugi. To je učinilo veliku revoluciju u rekonstrukcijskoj kirurgiji jer su dotad svi veliki defekti završavali amputacijama, prisjeća se Kirin.

Operacija dvogodišnjakinje

To vrijeme pamti po teškim ozljedama koje su liječnike stavljale pred dvojbu – replantirati ili ne, rekonstruirati ili ne. Teških ozljede poput gnječenja i čupanja ekstremiteta bilo je puno i Kirin se sjeća operacije radnika iz Drvenjače kojem je stroj iščupao nogu. Primivši ozlijeđenog ranika, odustao je od amputacije i u osmosatnoj operaciji uspio mu je spasiti nogu.

– U takvim operacijama bitna je suradnja kirurškog tima. Svi moraju biti mirni, pomiriti se s time da su to dugotrajne operacije. Oni koji se bave rekonstrukcijskom kirurgijom moraju i rekonstrukcijski razmišljati. Timovi moraju biti multidisciplinarni, ali moraju imati čovjeka koji poznaje sve discipline. Kirurg koji se time bavi mora poznavati traumatologiju, ortopediju, vaskularnu kirurgiju, neurokirurgiju i plastiku.

Ako to ne zna i parcijalno promatra problem, onda će izostati i dobar rezultat, kaže Kirin dodajući da je u karijeri napravio 220 replantacija, a transfera tkiva oko 250.
Nakon tako zahtjevne operacije liječnik se treba posvetiti kliničkom praćenju, postoperacijskom liječenju, prevenciji tromboze i stenoze na žilama. Kirin procjenjuje da je u svojim replantacijama imao uspjeh od 75 posto.

Računa da je imao 30 posto postoperacijskih komplikacija u smislu tromboze gdje je, kako kaže, reintervenirao sa stopostotnim uspjehom.

– Nije bilo tog doba dana da se ja neću pojaviti u bolnici. Uvijek sam došao i obavio posao, dok su mnogi mirno spavali. U 40 godina rada u KBC-u Rijeka nisam bio na bolovanju. Sjećam se jednog pacijenta iz Senja sa semiamputiranom nogom koji je stradao u Povilama. Taman sam taj dan sa suprugom krenuo prema Omišu gdje sam planirao ostati na odmoru osam dana.

Kad su me nazvali, samo sam rekao ženi: »Idemo nazad« i posvetio se toj nozi. Bilo takvih situacija, koliko sam puta znao krenuti prema Trstu, Zagrebu i okrenuo auto i vratio se u bolnicu. Radio sam rekonstrukciju četiri prsta djevojčici koja je tada imala manje od dvije godine, točnije 22 mjeseca. Ruka joj je stradala na eskalatoru, bila je to tzv. crush ozljeda sa slomljenim kostima, nagnječenom kožom, žilama i živcima.

Kad sam napravio tu operaciju, a možete zamisliti o kojim je dimnezijama tu riječ, drugi dan je došlo do tromboze vene srednjeg prsta. Bilo je to negdje na kraju smjene i sjećam da su mi kolege govorili da su od četiri stradala prsta djevojčici uspješno spašena tri, da je to uspjeh. No, ja sam ostao, napravio bajpas i spasio i taj četvrti prst. Otac djevojčice radio je u jednom brodarskom institutu u Parizu i nedavno mi se javio da je ta djevojčica, koja je danas odrasla žena, rodila.

Rekao mi je da mene prvog obavještava jer zahvaljujući meni ona ima ruku, iako danas nitko ne može reći da joj se ikad nešto tako dogodilo, ponosan je Kirin.

Drugo mišljenje

Prema njegovim riječima i pripremanje amputiranog dijela tijela za transport je vrlo bitno. Treba ga staviti u gazu, u fiziološku otopinu, u vrećicu s vodom u kojoj je led i sve zatvoriti. Tako transportiran prst, prema Kirinovim riječima, može se replantirati do 24 sata nakon amputacije

– Nema strke, sve mirno. Sjećam se jednog stolara kojeg je brat vozio iz jedne zagrebačke bolnice u drugu s amputiranim prstom. Prst mu je na kraju ostao u džepu, a u Zagrebu su napravili reamputaciju. On je oko pola noći nakon sedam, osam sati šetnje po zagrebačkim bolnicama nekako došao do mog broja, nazvao me, a ja sam baš bio dežuran.

Rekao sam mu neka dođe i operacija je bila uspješna, tvrdi Kirin. Obrnuta situacija nedavno se dogodila u Rijeci kada si je 13-godišnjakinja odsjekla prst sjekirom. Roditeljima je u KBC-u Rijeka rečeno da prst nije moguće spasiti pa su sjeli u automobil i uputili se u KBC Zagreb gdje je djevojčici vraćen prst.

– U kirurškoj službi postoji određena hijerarhija. Odluka replantacije ili amputacije je teška, pa ako stariji kirurg ima dvojbi oko rezultata, on predlaže ono što je sigurno. Po našim pozitivnim zakonima, imate pravo potražiti drugo mišljenje i liječiti se u drugoj ustanovi u Hrvatskoj, a to je ta obitelj i odlučila i nadam se da je rezultat dobar, tumači Kirin.

Transplantacija

On pak već dvadeset godina razmišlja o sljedećoj fazi razvoja rekonstrukcijske kirurgije u Rijeci, a to transplantacija ekstremiteta s kadavera osobama koje su ostale bez dijela tijela. Smatra da Rijeka ima dobru osnovu za razvoj ovog segmenta transplantacije i nada se da će nova uprava bolnice pružiti priliku za još jedan iskorak.

– To bi značilo da kod ozljeda koje su toliko teške da je amputacija neizbježna, spašavamo radnu sposobnost i svakodnevnu egizistenciju ozlijeđene osobe. Transplantacija šake prvi put je učinjena 1998. godine u Lyonu, a samo dvije godine nakon i ja sam bio spreman učiniti nešto tako u Rijeci. Splet okolnosti nije mi išao na ruku.

Inače, takve transplantacije su vrlo specifične. Naime, jasna je situacija kod transplantacija nekog solidnog organa kada radite transplataciju da biste čovjeku spasili život. Jetru morate transplantirati jer će čovjek u protivnom umrijeti, no transplantacije dijelova tijela jako su dvojbene. Pacijent mora biti jako motiviran, proći razgovore s psihologom, psihijatrom, obitelji i slično, dakle to nije samo odluka kirurga.

Prva transplantacija šake koja je učinjena u Lyonu 1998. godine bila je uspješna, no čovjek je bio tradicionalni katolik, odbijao je uzimati imunosupresive i nakon 28 mjeseci došlo je do odbacivanja. S druge strane jednom njemačkom policajcu zbog posljedica eksplozije amputirane su obje šake. Obje šake su mu i transplantirane i on ima odličan rezultat, vratio se na posao u policiju, sad radi u upravi, a znate što mu je hobi? Uči svirati klavir i svojim Harley Davidsonom putuje po svijetu, zaključuje Kirin.