Ivić Pašalić u političkom životu Hrvatske aktivno je sudjelovao od 1989., odnosno 1990. godine, kada se uključio u osnivanje HDZ-a u Varaždinu i Ivancu, gdje je tada živio i radio kao liječnik, pa sve do 2002. godine kada je na drugim unutarstranačkim izborima u HDZ-u nakon Tuđmanove smrti izgubio u borbi za predsjedničku funkciju.

Do tada je u četiri mandata bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, bio je predsjednik Izvršnog odbora i član Predsjedništva HDZ-a, a od 1995. do 2000. i potpredsjednik te stranke, iz koje je 2002. godine, kada ju je preuzeo Ivo Sanader, bio izbačen. Osnovao je tada Hrvatski blok – pokret za modernu Hrvatsku, ali se zapravo već tada počeo okretati od aktivne politike i krenuo u poduzetničke vode kojima »pliva« i danas kao poduzetnik i vlasnik više tvrtki.

Ono po čemu će Ivić Pašalić zasigurno najviše ostati upamćen iz vremena svojeg aktivnog bavljenja politikom činjenica je da je sedam godina bio jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, i to kao njegov glavni savjetnik za unutarnju politiku.

»Običan« HDZ-ovac

– Do kraja osamdesetih sam se bavio isključivo svojom strukom kao liječnik i nisam uopće bio upućen u politička događanja. Za dr. Franju Tuđmana prvi put sam čuo sredinom 1989. godine, kada su počeli procesi osnivanja političkih stranaka u Hrvatskoj. Od tada sam s velikom pozornošću pratio što se događa, bilo mi je očito da slijede povijesni događaji u kojima bi se mogla oživotvoriti slobodna Hrvatska država.

Od svih političkih lidera tih vremena jedino je dr. Franjo Tuđman govorio vrlo jasno kako je cilj stvoriti hrvatsku državu. Odlučio sam postati član HDZ-a, te sam krajem 1989. postao jedan od osnivača HDZ-a u Varaždinu. Od prvog susreta s dr. Tuđmanom pa do predsjednikove smrti imao sam priliku jako ga dobro upoznati u najrazličitijim okolnostima. U bitnome je ostao isti, jasnog i sadržajnog govora, sav posvećen cilju – slobodna Hrvatska. U neformalnim druženjima bio je puno ležernija osoba. Dojmilo me se njegovo znanje povijesnih procesa, ustrajanje na ključnim pitanjima, nepopustljivost u strateškim ciljevima, a spremnost na kompromise na taktičkoj razini. Nikada se nije dao impresionirati važnošću neke države ili njihovih čelnika. Njegova osjetljivost i suosjećajnost za žrtve i stradanja u Domovinskom ratu bila su iznimne osobine, tako svog dugogodišnjeg »šefa«, ali i svoj politički uzor opisuje dr. Ivić Pašalić, čovjek koji je, kako je i sam više puta rekao, mogao doći do predsjednika kad god je htio i bio je gotovo svaki dan s njim za ručkom i na dva-tri sastanka.

Savjetnikom prvog hrvatskog predsjednika postali ste u jednoj za vas nimalo lakoj situaciji – imali ste 32 godine, političke ambicije za rad u stranci, ali vas je upravo dr. Tuđman »zaustavio« i rekao da se ne možete kandidirati za glavnog tajnika stranke. Kako ste se osjećali u tom trenutku, jeste li mu to zamjerili? Jeste li imali osjećaj da vas je, kako se pričalo, »žrtvovao« da bi Mesića i Manolića privolio da ostanu u HDZ-u?

– Ja sam jedan od onih koji su stranku stvarali od samog početka, prve ogranke sam osnivao u ivanečkom kraju, uvijek sam se doživljavao kao jedan od onih »običnih« članova stranke. U Izvršni odbor HDZ-a (danas Glavno tajništvo) imenovan sam kao predstavnik HDZ-a iz zagorskih i međimurskih općina. Stjecajem raznih okolnosti 1992. godine postajem glavni tajnik stranke. Dobio sam priliku provesti sve ono što su ti »obični« HDZ-ovci, moji stranački prijatelji, priželjkivali. Bio sam njihov glas u vodstvu stranke. Do tada su glavnu riječ i snagu, u operativnom vođenju stranke, imali Mesić i Manolić. Nametali su rješenja, u pravilu ljude s komunističkom i udbaškom pozadinom. Učestalo sam od Manolića dobivao naloge koga treba smijeniti, koga postaviti. Kako je to za mene bilo neprihvatljivo, pitao sam predsjednika Tuđmana: »Tko meni može narediti, kome sam ja odgovoran?« Rekao mi je da samo on može meni dati nalog, te da njemu odgovaram. Nakon toga sam samo uzvratio: »Gospodine predsjedniče, od danas ćete imati puno prigovora na moj rad.« Od toga dana stranačku operativu sam vodio temeljem mojih procjena i vrijednosti. Unutarstranačka demokracija je istinski zaživjela, prostor su dobili mladi, školovani, antikomunisti.

Foto Davor Kovačević

Nakon godinu dana, uoči II. Općeg sabora HDZ-a, Manolić i Mesić su uistinu uvjetovali svoj ostanak u HDZ-u mojim micanjem s mjesta glavnog tajnika. Predsjednik mi je rekao da se ne kandidiram za dužnost glavnog tajnika, što je za mene bio veliki šok. U tom trenutku sam mu to zamjerio, nisam mogao razumjeti njegove razloge. No, puno mi je pomogao savjet Gojka Šuška, kada sam ga upitao što da radim.

Slušaj predsjednika!

On vam je dao savjet koji je, prema vašim riječima, postao vaš životni moto u trenucima kada ste dvojili ili bili razočarani nekom Tuđmanovom odlukom, a glasio je: »Slušaj predsjednika!« Jeste li često dvojili o nekim Tuđmanovim odlukama?

– Predsjednik Tuđman i HDZ bili su moj politički izbor u stvaranju hrvatske države. U taj proces sam ušao sa svim svojim mladenačkim idealima i odgojem u hrvatskoj katoličkoj, radničkoj obitelji. Iako smo supruga Ksenija i ja imali dvije male bebe u to vrijeme, bio sam spreman u svakom trenutku izgubiti život za Hrvatsku, iako sam svjestan da to može zvučati patetično. Na upit supruge: »Što će biti s nama ako tebe ubiju?«, rekao sam: »Ako ne učinim ono što osjećam da moram, život mi neće imati smisla.« Više nikada nismo razgovarali na tu temu …

Imao sam puno povjerenje u ono što Predsjednik radi. Istodobno, pitao sam se zašto toliko tolerancije prema ljudima iz prošlog režima, osobito onog represivnog, ali i gospodarskog. Smetalo me što je podcjenjivao utjecaj starih komunističkih gospodarskih struktura koje su držale praktično sve gospodarske tijekove u svojim rukama. Ta dva kruga su se međusobno ispreplitala, formalno potpuno lojalni Tuđmanu, a u biti su održali svoju poziciju. Iskazom lojalnosti su prvo zadržali stare pozicije, a potom vrlo brzo snažno jačali i stvarali privid da se bez njih ne može. Ti krugovi su i danas vrlo moćni i utjecajni.

Koju vam je njegovu odluku bilo najteže prihvatiti?

– Dvojio sam osobito o potpisu Daytonskog mirovnog sporazuma, o njegovom sadržaju, arhitekturi, nametnutoj Fedraciji BiH, nasuprot velike samostalnosti Srba u Republici Srpskoj. Bilo je nužno postići mir, ali je veliko pitanje kakav mir. Predsjednik je bio uvjeren da je to rješenje za Hrvatsku i Hrvate u BiH. Dvojio sam jer sam znao da je bio pod snažnim pritiskom domaće javnosti, oporbene javnosti, velikog broja ljudi iz najužeg državnog vodstva, kao i strahovitim pritiskom međunarodnih krugova. Takvu odluku sam smatrao, i danas smatram, njegovom jedinom pogreškom. Sudbina Hrvata u BiH je jedna od mojih velikih unutarnjih rana, jer su dali velike žrtve u stvaranju hrvatske države, vrlo često grubo vrijeđani i prozivani, a do dana današnjeg njihova državotvornost i ravnopravnost u BiH nije riješena i pitanje je kako i kada će biti.

Kada ste 1992. godine postali glavni tajnik stranke, u razgovoru s dr. Tuđmanom zapravo ste i sami sebe predložili za to mjesto.

– Predložili su me drugi, da ironija sudbine bude veća, predložili su me, koliko znam, upravo Joža Manolić i Stipe Mesić. Tada sam bio saborski zastupnik, već u drugom mandatu, član Mesićevog Izvršnog odbora. U to vrijeme, kada sam bio pozvan na razgovor, obnašao sam dužnost ravnatelja zatvorske bolnice u Zagrebu. Posao mi je bio organizacijski i kadrovski transformirati instituciju koja je u komunističkim vremenima bila jedna od mračnih i skrivenih represivnih točaka. Do 1992. u lipnju, kada sam imenovan, bila je netaknuta, mračan i tajan zatvor prošlog režima. U tri mjeseca sam zatvor pretvorio u Bolnicu, s dosta kadrovskih promjena. Naime, tamo su bili zapošljavani provjereni kadrovi, osobito liječnički. Dolaskom na razgovor mislio sam da će to biti tema, da sam pretjerao. No, nakon što sam vidio da to nije, nego je tema organizacija rada HDZ-a, laknulo mi je pa sam bio prilično opušteniji. U tom kontekstu, te činjenicom da sam istinski stranački čovjek, koji pozna puno ljudi u HDZ-u i da mi je stalo do promjena u stranci, u šaljivom tonu sam na upit o tome tko bi mogao biti dobar glavni tajnik stranke, bez kompleksa, predložio sebe.

Utješna nagrada

No, kada vam je Tuđman godinu dana kasnije rekao da se ne kandidirate za glavnog tajnika, a zatim »Iviću, ti ćeš biti moj savjetnik«, kako ste rekli, »u sebi ste svašta mislili«. Što ste točno mislili?

– Za mene je u tome trenutku savjetnički posao značio – dosadan činovnički posao. To me nije zanimalo, ja sam čovjek stranke, terena, mene je zanimao stranački život, susreti s ljudima. Bio sam pun elana, podrška mojih kolega s terena, promjene koje smo napravili u radu stranke značile su mi jako puno. Osjećao se onaj polet iz 1989./90., Manolić nije glavni kadrovik, nema povratka u prošlost, disalo se punim plućima. Proveli smo potpuni teritorijalni ustroj, a kroz to temeljito kadrovsko pomlađivanje u cijeloj stranci. Stvorene su bile pretpostavke za dalje. U meni se puno toga slomilo, pa sam savjetničku ulogu doživio kao znak povjerenja, ali i kao utješnu nagradu.

Iako ste u dosadašnjim intervjuima rekli da vam ta funkcija nije dala nikakvu moću, već samo posebnost da stalno budete u stranačkom vrhu te uživate povjerenje predsjednika Tuđmana i da isključivo njemu odgovarate, u medijima su vas još za njegova života znali nazivati »najmoćnijim političarom u Hrvatskoj«, pisali kako zapravo vi upravljate i strankom i državom. Kako je Tuđman na to gledao? Jeste li ikada o tome razgovarali?

– Nikad se nisam osjećao kao najmoćniji političar, ja sam samo radio posao koji mi je povjeren, u skladu s onim što je od mene tražio i očekivao predsjednik HDZ-a i predsjednik Republike Hrvatske. Imao sam njegovo puno povjerenje, trudio sam dati svoj maksimum, bio sam potpuno lojalan i nadasve iskren suradnik. Nažalost, moji stranački oponenti, uvijek iz starih struktura, nakon što sam odbio njihove ponude »da igram s njima«, činili su sve što su mogli (a mogli su!) da me u javnosti predstave kao svemoćnog, umiješanog u sve i svašta. Cilj im je bio izazvati kod predsjednika sumnje i dvojbe. Nije mi bilo lako, jer ja sam ipak samo liječnik, obični HDZ-ovac, 30-ak godina starosti, bez partijskog i udbaškog treninga i iskustva, a nasuprot su moćni i umreženi ljudi iz prošlog sustava. Takvi pokušaji nisu uspjeli, ostao sam uz predsjednika do kraja njegovog života, a uz njegovu politiku do dana današnjeg.

Kada su vas mediji počeli napadati i dovoditi u negativan kontekst, kako je predsjednik na to reagirao? Jeste li ikada imali osjećaj da je sumnjao u vas?

– Sigurno je da mu nije bilo lako othrvati se brojnim medijskim natpisima, spekulacijama, prigovorima niza drugih dužnosnika na moj račun, kao čovjek, pretpostavljam, morao je imati sumnje. Ali, kao predsjednik, imao je legalne državne mehanizme da provjeri svakoga od nas, što je uz povjerenje koje sam uživao bilo očito dostatno da se sve sumnje otklone, te da ostanem njegov savjetnik do kraja. Na to sam ponosan, svjestan svojih nedostataka i slabosti.

Neupitno povjerenje

Kakav je Tuđman bio kao šef? U jednom razgovoru usporedili ste ga s izbornikom u nogometu – rekli ste da je birao ljude koji su mu trebali za točno određeni posao. Gdje ste sebe vidjeli u tome, koji je bio taj vaš »određeni posao«? Osim toga, rekli ste da je to mnogima bilo teško prihvatiti. Vama nije?

– Svi smo mi bili zamjenjivi. Jedino je Predsjednik bio nezamjenjiv. Imao je neposredan izborni legitimitet, te neupitno povjerenje, jedini koji je uz Božju pomoć mogao stvoriti hrvatsku državu. U njegovom timu imao sam dvije grupe poslova: stranačke i državne. Stranački, obnašao sam najviše stranačke dužnosti temeljem neposrednog izbora na stranačkim izbornim saborima. Tu sam bio čovjek koji povezuje predsjednika stranke i operativna stranačka tijela. Naime, predsjednik se nije mogao baviti dnevnim stranačkim pitanjima. U mojoj nadležnosti kao savjetnika za unutarnju politiku bio je široki spektar tema iz unutarnje politike, skoro sve osim obrane. Moj posao je bio pratiti tekuća pitanja, pripremati strateške materijale, koordinirati određene poslove s resornim ministrima, te čitav niz drugih poslova po predsjednikovom nalogu.

Koliko vas je Tuđman kao savjetnika slušao? Vi ste, kako ste sami rekli, s njim razgovarali nasamo i niste mu oponirali na »velikim sastancima«. Je li držao do vašeg mišljenja i do čijeg je mišljenja najviše držao?

– Predsjednik je »slušao« i uvažavao svakog svog suradnika koji je imao što za reći, a on je potpuno samostalno donosio odluke. Imali ste utjecaja, koliko ste imali znanja, političke vještine i hrabrosti.

Moj posao je bio pripremiti podatke, analitičke prikaze, političke procjene, kadrovske prijedloge i mišljenja…

Zanimljivo je, što ste rekli, da je jedino Šušak smio pušiti pred predsjednikom Tuđmanom i da je to bilo nepisano pravilo. Što ste vi smjeli, a drugi nisu?

– Prava ista, obveza puno više od mnogih.​

Kako je izgledao vaš radni dan kao savjetnika predsjednika Tuđmana? Koliko ste sati dnevno radili? Je li Tuđman bio veliki radoholičar, jutarnji ili noćni tip?

– Zagorci bi rekli »od ve, do ve«. Dolazio sam ujutro 10 minuta prije njega, a odlazio navečer 10 minuta poslije njegovog odlaska kući. Dokle god je predsjednik bio u uredu, bio sam i ja. Subotom se često radilo, i to do ručka, a nedjeljom se nije radilo. Predsjednik Tuđman je bio veliki radnik, od jutra do navečer, uz pauzu iza ručka. Za vrijeme te pauze, ja sam jurio pokupiti djecu iz vrtića i škole, odvesti ih doma, ručak, pa natrag u ured. Jedne zgode, subota navečer, zove tajnica iz predsjednikovog ureda i javi se moj stariji sin Dominik. Na rutinski upit tajnice »živi li tu dr. Pašalić«, on odgovara: »Ne, on živi u uredu«.

Jedan kreator

Kako danas gledati na ulogu Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti? Kazali ste kako je on bio »autor projekta stvaranja hrvatske države«, a svi drugi bili su »samo sudionici u tom njegovom projektu«.

– Taj citat je povijesna istina, neovisno o raznim »piscima« koji sebi lažno pripisuju nekakve velike zasluge. Svi smo mi bili njegov izbor, radili po njegovim uputama, neki smo u tome bili više, a neki manje iskreni, lojalni i uspješni, kako tada tako i danas. Postojala je samo jedna državna politika, koju je u konačnici donosio predsjednik Tuđman osobno. Naravno, da je u tome procesu svatko od nas imao priliku i zadaću raditi razne analize, prikaze, davati prijedloge i mišljenja. No, kreator je bio samo jedan. Sve neke velike zasluge koje si pojedinci kroz svoju ljepšu povijest danas sami ispisuju, jednostavno nisu točne. To me motivira da uistinu napišem knjigu o svemu tome, jedino i isključivo radi povijesne istine.

Uz Tuđmana, ističete i Gojka Šuška s kojim ste bili vrlo bliski. Kakav je bio njihov odnos?

– Doprinos Gojka Šuška stvaranju hrvatske vojske te oslobađanju i stvaranju hrvatske države nemjerljiv je, prvi do Tuđmana, a onda dugo nitko drugi. Bio je to odnos predsjednika države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga RH i njegovog ministra obrane, te odnos dva bliska prijatelja i istomišljenika.

Tuđman je, prema vašim riječima, bio vrlo emotivan čovjek. Te emocije osobito su došle do izražaja upravo na sahrani Gojka Šuška. No, vi ste ga vjerojatno vidjeli u puno više situacija kada je pokazivao tu svoju narav, kako ste ga nazvali, »dobrog čovjeka«. Ima li nekog trenutka kojega se posebno sjećate kada je pokazao pred vama takvo lice? Kada mu je, prema vašem mišljenju, bilo najteže?

– Najsnažnije emocije koje sam vidio bile su na Kninskoj tvrđavi 6. kolovoza 1995., kada se dizao hrvatski barjak, ali i kada smo 1997. godine Vlakom mira došli u Vukovar. Vrlo snažne emocije sam vidio u susretima s ljudima, za vrijeme obilazaka Hrvatske, osobito s obiteljima stradalnika u Domovinskom ratu, napose majkama poginulih branitelja. Gojkova smrt ga je duboko potresla jer je izgubio odanog prijatelja koji ga nikada nije lagao, te lojalnog suradnika koji ga nikada nije iznevjerio ili zatajio. Nisam neposredni svjedok, ali koliko znam, najteži trenutak mu je bio pad Vukovara.

Kako je dr. Tuđman podnosio kritike, pa i one javne u medijima? Kazali ste u jednom intervjuu da vam je najteže bilo ponedjeljkom kada je izlazio Feral Tribune… Nije baš bio sklon ni Novom listu. Kako je on reagirao na ono što piše u medijma?

– Bio je gotovo zaprepašten mržnjom i objedama na račun stvaranja hrvatske države, kao i brojnim lažima i uvredama na osobnoj razini. S druge strane, bio je državnik starog kova, nije se trudio biti simpatičan medijima, ili im podilaziti, hrvatski nacionalni interes, činjenice i istina bili su mu važniji od dojma.

Neupitni autoritet

Možete li opisati atmosferu u HDZ-u kad je Tuđman 1999. završio u bolnici? Kada ste primijetili da predsjednik nije dobro i kako se on ponašao u toj situaciji? Je li on sam, shvativši težinu svoga stanja, ikada s vama govorio o svom nasljedniku u stranci?

– Do ozbiljnog pogoršanja predsjednikovog zdravlja došlo je za vrijeme državnog posjeta papi Ivanu Pavlu II. u Vatikanu, krajem listopada 1999. godine. Vidjelo se to drugi dan našeg dolaska u Vatikan, no on nije bio zabrinut. Po povratku u Zagreb, na aerodromu, prilikom ulaska u automobil izgledao je vrlo loše, s bolnim izrazom lica, sutradan je završio u bolnici. Što se tiče »nasljednika« to nije bila tema o kojoj smo razgovarali.

Kada ste izašli iz HDZ-a i osnovali Hrvatski blok surađivali ste s Miroslavom Tuđmanom. Kakav je bio vaš odnos s njim i jeste li se slagali u ocjeni oko uloge njegovog oca u hrvatskoj povijesti?

– Miro je osnovao HIP, a bili smo u predizbornoj koaliciji, te smo imali vrlo bliske političke stavove. U to vrijeme HDZ-om je vladala detuđmanizacija, a mi smo bili jedini politički glas koji je o ulozi predsjednika Tuđmana i Domovinskom ratu svjedočio istinito i pozitivno.​

Često ističete da je on bio jedini koji je mogao različite grupacije i ljude držati zajedno. Kako je to uspijevao?

– Kao autor projekta hrvatske države, imao je neupitni autoritet, temeljem kojega je to mogao. Dio nas je zbog neupitnog povjerenja u njegovo vodstvo u stvaranju Hrvatske »gutao žabe« i prihvaćao one druge. Ti drugi su pak zbog svojih osobnih interesa i interesa njihovih umreženih krugova službeno prihvaćali Tuđmanove odluke, jer je to bio jedini način ne samo da opstanu, nego da osnaže za posttuđmanovsko vrijeme.

U jednom davnom intervjuu, prije puno godina, izjavili ste da živite za dan kada će sve političke grupacije – lijeve i desne – imati jednaki stav o Domovinskom ratu i predsjedniku Tuđmanu. Je li taj dan došao?

– Istinski sam vjerovao da će taj dan doći. Sjetimo se samo političke atmosfere uoči izricanja pravomoćne presude generalima Gotovini i Čermaku. Stvarana je politička atmosfera kako će biti izrečena osuđujuća presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj, nastaloj na zločinu etničkog čišćenja. U tome je prednjačila Vesna Pusić i njezin HNS. Nakon oslobađajuće presude otklonjena je ta pogubna mogućnost, lijevi ekstremisti su izgubili rezon svojeg postojanja. Uistinu možemo reći da je došlo vrijeme kada sve mainstream političke stranke u Hrvatskoj imaju afirmativan stav o Domovinskom ratu i predsjedniku Tuđmanu.​

Kako biste u nekoliko rečenica opisali Franju Tuđmana kao političara i državnika?

– Obrazovan, iskusan, spreman, hrabar, dobar taktičar, strastven, fokusiran na cilj, nezaustavljiv.

A kao čovjeka?

– Nadasve dobar čovjek.

Pametni Zagorac iz Šuice

Zanimljiva je anegdota susreta Ivića Pašalića i Franje Tuđmana u kolovozu 1992. godine tijekom predizborne kampanje za parlamentarne i predsjedničke izbore.

– Tada su u Varaždinu i Čakovcu održana dva velika predizborna skupa na kojima sam bio jedan od govornika, kao kandidat s liste HDZ-a. Nakon predizbornog skupa bilo je druženje i večera, tada je predsjednik Tuđman komentirajući moj predizborni govor rekao ministru Šušku: »Vidiš da ima pametnih Zagoraca«. Gojko je rekao predsjedniku da me upita odakle sam. Kada sam pristupio, na predsjednikov upit sam odgovorio da sam rođen u BiH, u Šuici, a da živim i radim u Ivancu. Naravno da je to popratio onaj tipičan Šuškov osmijeh u takvim zgodama.

Od veleizdaje do kukavičluka i neznanja

Kako ste gledali ranije, a kako danas na politiku Franje Tuđmana prema BiH? Naime, podjela te države stavlja se na teret Tuđmanu i Šušku, kao njihov »istočni grijeh«.

– U to vrijeme, kao i danas, smatram da je to bila potpuno ispravna politika. Nažalost, detuđmanizatori su se nakon predsjednikove smrti ponijeli veleizdajnički u odnosu na Hrvate u BiH, te legitimne interese Republike Hrvatske. Prva odluka nove vlasti 2000. bila je odustajanje od Ugovora o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH. Tim međunarodnim aktom, temeljenim na Daytonskom mirovnom sporazumu, država Hrvatska je imala pravo i dužnost biti uključena u sve procese života i organiziranja Federacije BiH. To pitanje više niti jedna vlast (pa ni HDZ-ovska) nije nanovo otvarala. Danas bi sve izgledalo drukčije da se taj veleizdajnički čin nije dogodio. Nakon predsjednikove smrti dolazi Mesić i šestorka, pa Ivo Sanader, te se državna politika RH u odnosu na Hrvate u BiH nalazila u rasponu od veleizdaje do kukavičluka i neznanja, te silnog usklađivanja s interesima vanjskih faktora. Svjedoci smo što se događa danas oko izbornog zakona, to je samo jedan od detalja koji govore u kojoj se poziciji Hrvati u BiH nalaze. Ne mogu čak ni sami izabrati svoje vodstvo, nego to u njihovo ime rade brojniji, a vanjski faktori to smatraju demokracijom. O kakvoj to demokraciji ili licemjerju tu može biti riječ?