Splićanka Ivana Marinić Kragić je redateljica, producentica i snimateljica, rođena 1984. godine. Završila je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a osim kao snimateljica radi i kao producentica i redateljica. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film “Nun of your Business” iz 2020. premijerno je prikazan na Zagreb Dox festivalu, a Ivana je sada u procesu snimanja dvaju filmova inspiriranih slučajem Filipa Zavadlava, kojeg je za potrebe filma posjećivala u zatvoru više od 10 puta, piše Slobodna Dalmacija.

U nastajanju su kratkometražni i dugometražni film za koje je dobila novac od HAVC-a. Kako je uopće došla na ideju, kako joj je bilo u zatvoru s Filipom, što nas sve očekuje u filmovima, a i brojne druge zanimljivosti otkrila je za “Slobodnu”.

Prenosimo razgovor.

Što te potaknulo da radiš film koji je inspiriran slučajem Zavadlav?

– Reakcija društva na trostruko ubojstvo koja je ogolila duboku frustraciju i manjak povjerenja građana prema institucijama i represivnom aparatu. Percepcija stvarnosti po kojoj kriminalci s vezama, bilo političkim, bilo financijskim ili “rodijačkim” godinama izbjegavaju ruku pravde, okinula je snažnu identifikaciju s ubojicom kao s “malim čovjekom koji pravdu uzima u svoje ruke”. Ta identifikacija je ubrzo prerasla u projekciju u kojoj su svi u počinitelju prepoznali borca koji se suprotstavlja i u njihovo ime. Namjera je tu bila bitnija od sredstva.

Split je moj rodni grad, dobro ga poznajem i to mi omogućuje da o globalnim problemima kažem nešto iz lokalne, ali univerzalno prepoznatljive perspektive, što je jedan od najljepših pristupa pričanju društveno relevantnih priča.

Na temu Zavadlav radiš dva filma. Možeš li nam reći nešto više o tome? S čime se baviš u kratkometražnom, a čime u dugometražnom filmu?

– Ovu temu sam obradila kroz dvije forme, kratkometražni igrani film te kasnije i dugometražni igrani film. Kratkometražni je u fazi pretprodukcije, čije je snimanje planirano za kraj ove godine, a dugometražni je u fazi razvoja scenarija, čije se snimanje planira sljedeće godine. Oba projekta su dobila financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Kratkometražna verzija je zamišljena je kao drama brzog tempa. Priča je napeta i vrti se oko likova nadahnutim akterima iz stvarnog života, od kojih su neki izravni svjedoci tragičnog događaja i ujedno moji prijatelji. Scenarij je razvijan na temelju razgovora s njima, odnosno likovi u filmu su nadahnuti stvarnim karakterima mojih prijatelja i događajima koje su proživjeli.

Za vrijeme pucnjave neki od njih su se nalazi u konobi “Hvaranin”, samo sedamdesetak metara od mjesta ubojstva. Među njima nalazila se i novinarka koja mi je bila inspiracija za razradu glavnog lika u filmu, mlade novinarke borbenog stava iz čije perspektive pratimo cijeli događaj.

Scenarij je razvijan u sklopu MIDPOINT SHORTS programa posvećen kratkometražnim igranim filmovima u razvoju, čiji mentori su predavači s poznate praške akademije FAMU, te drugi stručnjaci iz Europske filmske industrije. Midpoint selektira samo četiri projekta godišnje iz Europe, koji imaju mogućnost da se razviju unutar programa.

Osim Hrvatske tu su bili projekti iz Grčke, Češke i Cipra, a na radionici sam sudjelovala zajedno s koscenaristom Nikolom Kuprešaninom. Kratkometražni film je također predstavljen na koprodukcijskom forumu WEMW u Trstu, gdje sam se povezala s europskim koproducentima, sales agentima i programerima festivala.

Nakon što smo osigurali sredstva za proizvodnju od Hrvatskog audiovizualnog centra te Grada Splita, projektu su se pridružili srpski koproducenti Set Sail Films te smo dobili potporu Filmskog centra Srbije.

Dok u kratkometražnom filmu pratimo događaje iz perspektive mlade novinarke koja se bori protiv društvene nepravde, razotkrivajući priču o mladiću kojeg reketare dileri, u dugometražnom filmu je fokus na perspektivi ubojice. Glavni lik filma je cijeli život prepušten sam sebi i prisiljen sam pronaći svoj put.

Narativne linije filma su isprepletene kroz sadašnjost i prošlost, postepeno otkrivajući što ga je sve definiralo kao osobu, odnosno što je sve prethodilo odluci da uzme kalašnjikov i pobije tri osobe usred bijela dana u centru Splita. Dezintegrirana porodica, poremećeni odnosi, zdravstveni problemi majke i obiteljsko nasilje, tromost institucija i socijalne službe su ga predodredili na život delinkventa, čime ga je društvo automatski gurnulo na marginu zajednice.

Koja je bila tvoja reakcija kad si čula za trostruko ubojstvo?

– Za vrijeme pucnjave nalazila sam se u autobusu iz Zagreba za Split, te sam se s prijateljima iz konobe vidjela tek dan nakon pucnjave. Bili su uzbuđeni te su mi prepričali u detalje što se sve događalo u konobi za vrijeme pucnjave. Na prvu nitko od njih nije mogao pojmiti da se radi o rafalnoj paljbi, i to usred bijela dana u strogom centru grada. Nagađali su je li možda utakmica, ili se netko ženi, a možda su samo petarde.

U konobi je sjedio pravoslavni pop koji je odmah prepoznao o čemu je riječ i rekao: “Nisu vam to petarde, to je kalašnjikov”. A onda je ispred vrata konobe projurilo vozilo policije. Cijeli taj dio Varoša bio je zatvoren pod policijskom blokadom, nitko nije smio unutra ni van. Moji prijatelji su se bojali da se ubojica ne pojavi na vratima konobe. I onda je počelo dopisivanje na društvenim mrežama, uključili su se i drugi prijatelji iz Varoša i ubrzo se saznao identitet ubojice.

U konobi se oformio “mali stožer”, izmjena informacija i fotografija je krenula viralno i ubrzo nakon toga policija je locirala ubojicu. Saznalo se da se radi o Filipu kojeg su lokalni dileri reketarili zbog bratovih dugova i da žrtve ubojstva imaju iza sebe povijest nasilnog i kriminalnog ponašanja.

Sve me je to jako zaintrigiralo, a onda je krenula Facebook grupa podrške “Pravda za Filipa” i tada sam shvatila da je ova priča jako važna i da se strasti neće tako skoro smiriti.

Ta reakcija nije bila ograničena samo na Split, nego je kao takva buknula na razini cijele Hrvatske i šire regije. To samo dodatno podcrtava opću frustraciju institucijama, osjećaj da živimo u društvu nepravde i kao i poriv za jednostavnim i brutalnim rješenjima, za osvetom i linčem, kao nešto zajedničko i poznato većini tranzicijskih i posttranzicijskih društava istočne i jugoistočne Europe. U posljednje vrijeme, uz sveopći uzlet političkog populizma, taj obrazac nažalost postaje prepoznatljiv u cijelom svijetu.

S kim si sve pričala za potrebe razvoja scenarija za dugometražni film?

– Za potrebe istraživanja i razvoja scenarija stupila sam u direktni kontakt s ubojicom Filipom Zavadlavom. Dobila sam dopuštenje suda i upravitelja zatvora te sam posjećivala Filipa u zatvoru kontinuirano u periodu od dva-tri mjeseca.

Za potrebe intervjua u zatvoru imala sam osiguranu prostoriju u kojoj sam bila sama s Filipom i u kojoj nije trebao biti vezan, što je pridonijelo opuštenosti, otvorenosti i spontanosti sugovornika. Ti naši razgovori su trajali ukupno nekih desetak sati, na temelju čega sam raspisala priču i strukturu scenarija za budući dugometražni igrani film.

Spletom okolnosti sam upoznala i neke njegove kolege iz škole i profesoricu. Svi su rekli isto, da je uvijek bio pristojan, drag i dobre volje, te je svima jako žao što se dogodilo to što se dogodilo. Bio je drukčiji od ostalih vršnjaka, ali uvijek prihvaćen u društvu. Kažu da je bio energičan s izraženim euforičnim ponašanjem, ali nikad ništa negativno, svi su imali samo pozitivne riječi. Profesorica je rekla da je bio dobar učenik i nikad nije radio probleme.

Isto tako sam stupila u kontakt i s njegovim ocem koji mi je dao svoju stranu priče.

Kakav ti je bio osjećaj kad si došla prvi put u zatvor?

– Nisam imala nikakva konkretna očekivanja. S obzirom na osjetljivost teme kojom se bavim u filmu, smatrala sam da je važno da čujem Filipovu stranu priče. Što ga je sve obilježilo kao osobu kroz djetinjstvo i formativne godine, što su bili njegovi ciljevi i težnje. Bilo mi je važno da u tim razgovorima izgradimo obostrano povjerenje.

Nisam htjela doći u posjet s unaprijed definiranim očekivanjima ili predrasudama. Filip je od početka bio otvoren da podijeli svoju životnu priču sa mnom za razvoj filma. Pričao mi je o odnosu s obitelji, kolegama, prijateljima, o ljubavi. Sve što osoba kroz odrastanje proživi.

Kad sam došla u prvi posjet, na prvu me iznenadio njegov izgled. Na fotografijama s prvog suđenja bio je jak i kratke kose, a u zatvoru me dočekao mršav i duge kose. Također mi je trebalo vremena da se naviknem na njegov netipičan vokabular koji je kombinacija starosplitskog, uličnog slenga i psihijatrijske terminologije.

Pretpostavljam da je proveo puno vremena s raznim psiholozima i psihijatrima, te da u zatvoru jako puno čita. Imao je dosta zanimljive konstrukcije rečenica, čvrste stavove i mišljenja, a s druge strane se vidi da mu fali djetinjstvo. Ima jako kompleksnu osobnost i razvio je razne obrambene mehanizme.

Tko će biti glumci?

Za glavnu glumačku podjelu u kratkometražnom igranom filmu sam odabrala splitske glumce Roka Sikavicu i Petru Kovačić. Za dugometražni film još uvijek nije definiran cast jer je scenarij još uvijek u fazi razvoja.

Što bi htjela postići?

– Kod publike bih htjela izazvati emocije koje će potaknuti javnu raspravu kako bi se podigla svijest o pojedincima koji su žrtve obiteljskog nasilja i neuspješnog sustava podrške za ugrožene, a koji nas okružuju u našem svakodnevnom životu. Cilj mi je ovim filmom pridonijeti pokretanju dijaloga o ovim temama i ukazati na odgovornost zajednice prema pojedincu, odnosno pojedinca prema zajednici, kaže Ivana Marinić Kragić za Slobodnu Dalmaciju.