Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svijet je svjedočio velikim i burnim promjenama. U studenome 1989. pao je Berlinski zid, zlokobni simbol Hladnog rata, što je bio uvod u pad komunizma i pad njegova najvećeg eksponenta, SSSR-a. Bio je to i početak raspada SFRJ, Titove komunističke diktatorske tvorevine, te početak osamostaljenja republika, uključujući i Hrvatsku, koja je kroz Domovinski rat ostvarila svoje višestoljetne težnje za neovisnom i samostalnom državnosti.

Novi svijet

Između ostalog, ustavnom odlukom o suverenitetu i samostalnosti od 25. lipnja 1991. stvorena je mogućnost otvaranja hrvatskih predstavništava u inozemstvu radi promicanja interesa RH, uspostavljanja i učvršćivanja njezina državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.

Tako su 1991. godine, na kritičnoj točki u našoj povijesti, stvoreni temelji hrvatske diplomacije. Premda je SR Njemačka već 19. prosinca 1991. donijela odluku o priznavanju nove i samostalne države Hrvatske, ta je odluka stupila na snagu 15. siječnja 1992. zajedno s priznanjem od svih 12 članica tadašnje Europske zajednice.

Osobito treba istaknuti značenje odluke Svete Stolice o priznavanju Republike Hrvatske, donesenoj dva dana prije. U svibnju te iste godine otvaraju se prva naša veleposlanstva, u Beču, Bonu i Rimu.

O tim događajima piše dr. sc. Ivan Šimek u svojoj knjizi »Zaboravljena istina – o stvaranju hrvatske države i počecima diplomacije«. Dr. Šimek bio je svjedok vremena i član Vlade demokratskog jedinstva te je sudjelovao u stvaranju hrvatske države i diplomacije.

Kao zamjenik ministra iseljeništva, od predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, dobio je zadaću da sudjeluje u otvaranju prvog hrvatskog predstavništva u Stuttgartu, što je učinjeno 21. veljače 1991. Bliske veze naših dviju zemalja znatno su starije, a u novijoj povijesti razvijaju se od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su mnogi Hrvati iz bivše države došli kao imigrantski radnici u Njemačku.

U povodu obljetnice međunarodnog priznanja RH razgovarali smo s dr. sc. Ivanom Šimekom o događajima od prije 34 godine i procesu koji je Hrvatsku odveo u novi svijet. Doktor menadžmenta Ivan Šimek odigrao je jedinstvenu i važnu ulogu u ranim godinama priznavanja Hrvatske.

Već u lipnju 1990. napustio je siguran posao direktora izdavačkog poduzeća »Mladost« i predsjednika Komisije za međunarodne veze izdavača Jugoslavije, te se bez radnog ugovora i plaće prijavio u Vladu RH – Izvršno vijeće Sabora RH, radi osnutka i definiranja novog ministarstva, Ministarstva iseljeništva.

Imao je odlične političke, gospodarske i osobne kontakte s predstavnicima njemačke vlade, posebno bavarske. Godinama je susretao hrvatsku političku emigraciju u Njemačkoj i tamošnje političare te uspostavio izvrsne poslovne i prijateljske odnose.

Poznavanje domaće i međunarodne politike te povjerenje predsjednika, dr. Tuđmana, i ministra Gojka Šuška pomogli su mu za ulazak u diplomatsku službu kao karijernog diplomata, te je u šestogodišnjem mandatu generalnog konzula RH u njemačkoj saveznoj državi Bavarskoj vodio brojne diplomatske i političke razgovore.

U Münchenu su počeli prvi razgovori u vezi s Daytonskim sporazumom, u okviru kojeg je ostvaren susret američkog ministra obrane Williama Perryja i hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška.

Istinom protiv laži

U vašoj knjizi »Zaboravljena istina« dokumentirali ste početke stvaranja hrvatske države i diplomacije. Ponekad imam dojam da je istina postala nevažnom u svijetu zaokupljenom negativnim senzacionalističkim vijestima. Treba li istina dobiti veću pozornost, je li ona nestala ili smo je zaboravili tražiti?

– Činjenice – istine o stvaranju hrvatske države trebale bi postati sastavni dio vanjske kulturne politike Hrvatske i predmet u dopunskim nastavama naših škola u inozemstvu. Posebnu ulogu u provođenju i implementaciji trebala bi imati diplomatsko-konzularna predstavništva, koja bi u programe rada trebala uvrstiti izložbe, predavanja, skupove vezane uz stvaranje hrvatske države.

Mi smo već 90-ih godina imali 185 punktova diljem svijeta koji su služili upoznavanju svjetske javnosti o agresiji na Hrvatsku te smo poticali prikupljanje materijalne i ljudske pomoći za obranu države i organizirali demonstracije za zaustavljanje rata i međunarodno priznanje.

Samo je iz SR Njemačke prispjelo u Hrvatsku 4.157 dragovoljaca koji su branili svoju domovinu i time pokazali jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.

Istina nije nestala, ona je pod određenim lobističkim krugovima i političkim previranjima malo zaboravljena. Zato treba stalno podsjećati na uspjehe koje smo postigli 90-ih godina, da se ne zaborave.

Koliko su politički i ekonomski odnosi s Njemačkom utjecali na smjer razvoja Republike Hrvatske?

– Politički i ekonomski odnosi Hrvatske s Njemačkom imali su znatan utjecaj na smjer razvoja Hrvatske u nekoliko ključnih područja. Njemačke kompanije investirale su u strateške sektore hrvatskog gospodarstva, uključujući autoindustriju, obnovljive izvore energije i infrastrukturu, što je omogućilo otvaranje radnih mjesta i modernizaciju gospodarstva.

Prije svega velik broj Hrvata koji živi i radi u Njemačkoj imao je učinak na hrvatsko društvo.

Politički i ekonomski odnosi Hrvatske s Njemačkom imali su presudan utjecaj na njezin strateški smjer. Njemačke političke stranke uvelike su sudjelovale politički u priznavanju hrvatske države, osobito CSU/CDU, i blisko su surađivale s HDZ-om.

Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj je pitanje državne vanjske politike nestranačko nadmetanje, pa je koalicija CDU i SPD od nacionalnog interesa. Je li to moguće u Hrvatskoj? Bivši kancelar Helmut Kohl (CDU) bio je jedan od najglasnijih zagovornika međunarodnog priznanja Hrvatske početkom 1990-ih.

Njemačka, pod vodstvom CDU-a, bila je među prvim zemljama koje su priznale neovisnost Hrvatske 1991. godine. Tijekom koalicijske vlade kancelara Gerharda Schrödera SPD je podržavao ulazak Hrvatske u EU, inzistirajući na reformama pravosuđa, jačanju institucija i borbi protiv korupcije.

Prema vašem mišljenju, koja su najznačajnija diplomatska postignuća Hrvatske u protekle 34 godine?

– Hrvatska diplomacija temelji se na nekoliko ključnih činjenica, a to su činjenice usmjerene na očuvanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta, zaštitu ljudskih prava i promicanje ekonomske stabilnosti. Jedno od najvažnijih postignuća hrvatske diplomacije bilo je međunarodno priznanje Hrvatske kao neovisne države.

U prvom desetljeću nakon stjecanja neovisnosti hrvatska diplomacija, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića, uspjela je osigurati priznanje velikog broja zemalja. To je bio ključan trenutak u afirmaciji Hrvatske na međunarodnoj sceni, omogućivši uspostavu diplomatskih odnosa, trgovinsku suradnju i primanje humanitarne pomoći.

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. jedan je od najvećih diplomatskih uspjeha Hrvatske u protekla tri desetljeća. Proces pristupanja uključivao je usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s europskim standardima, jačanje demokracije, ljudskih prava, borbe protiv korupcije i jačanje pravne države.

Diplomacija je imala ključnu ulogu u osiguravanju podrške za proces pristupanja, a članstvo u NATO-u omogućava Hrvatskoj sudjelovanje u kolektivnoj obrani i jačanju sigurnosti regije.

U vrijeme rata hrvatska diplomacija bila je ključna u međunarodnom pritisku na agresora, kao i u traženju političke i vojne potpore za obranu zemlje. Diplomacija je tijekom rata također radila na jačanju odnosa s UN-om i zapadnim zemljama, što je postavilo temelje za završetak rata i Daytonski mirovni sporazum.

Naša diplomacija uvijek je bila posvećena zaštiti prava svojih građana u inozemstvu. Hrvatske diplomatske misije osigurale su pravnu zaštitu i u organizacijama poput Vijeća Europe i UN-a, omogućivši jaču zaštitu ljudskih prava i prava manjina, kako u Hrvatskoj tako i u zemljama u kojima žive Hrvati.

Ubrzane promjene

Nalazimo se usred promjena u globalnoj strukturi moći. Nekako u isto vrijeme tehnologija i globalizacija također ubrzavaju tempo promjena. No svijet se suočava sa zajedničkim izazovom u području sigurnosti, ratnih prijetnji, ekonomskih ugroza, migrantske krize… Vaš komentar?

– Trenutni globalni poredak zaista se nalazi usred velike transformacije. Svjetske političke, ekonomske i društvene sile se mijenjaju, a novi izazovi postavljaju temelje za oblikovanje globalne budućnosti. U isto vrijeme ubrzanje tehnoloških promjena i globalizacija, uz nove geopolitičke napetosti, postavljaju temelje za nesigurnost, a istovremeno pružaju nevjerojatne mogućnosti za inovacije i suradnju.

Svijet se polako udaljava od jednostranog globalnog vodstva, koje je dominiralo nakon Hladnog rata, a ponovo se uspinje multipolarni poredak, u kojem nekoliko ključnih sila oblikuje međunarodne odnose. SAD, Kina, Rusija, Indija i druge sile svijeta postaju sve važniji igrači na globalnoj sceni.

Osim toga, mnoge zemlje razvijaju svoje regionalne inicijative, poput EU-a, ASEAN-a i Afričke unije, što dovodi do kompleksnijih odnosa globalnih i regionalnih centara moći.

Ta multipolarnost stvara izazove u međunarodnoj koordinaciji, jer različite države imaju različite interese i pristupe globalnim pitanjima. Europska vanjska i sigurnosna politika treba se temeljiti na vlastitim obrambenim snagama, inače je neuvjerljiva i ne može osigurati mir i stabilnost građanima.

Tehnološki napredak, osobito u područjima poput umjetne inteligencije, digitalizacije, obnovljivih izvora energije, biotehnologije i komunikacija, dramatično mijenja način na koji države upravljaju svojim gospodarstvima i društvima.

Tehnologija ne samo što ubrzava globalizaciju nego i stvara novu dinamiku u globalnoj konkurenciji i sigurnosti, s tehnološkim divovima koji postaju bitni akteri u geopolitici. Primjeri uključuju geopolitičke napetosti između SAD-a i Kine u vezi s tehnologijama poput 5G, umjetne inteligencije, a klimatske promjene i okolišni problemi zahtijevaju globalnu suradnju na razini koja do sada nije viđena.

Trenutni globalni poredak suočava se s velikim izazovima oko ravnoteže moći, upravljanja globalnim pitanjima i izgradnje povjerenja među državama. Tehnologija i globalizacija igraju ključnu ulogu u ubrzavanju promjena, ali istovremeno postavljaju nove izazove u upravljanju i sigurnosti.

Multilateralizam i globalno upravljanje bit će ključni u budućim desetljećima, jer je jasno da ni jedna zemlja ne može sama riješiti globalne prijetnje. Zbog toga je nužno ulaganje u međunarodnu suradnju, jačanje institucija i odgovorno upravljanje, kako bi se osigurao mir i održivi razvoj u globalnom kontekstu.

Izazovi budućnosti

Možete li s našim čitateljima podijeliti svoje razmišljanje o tome što je pred Hrvatskom u društvenom i gospodarskom smislu?

– Razmatrajući što je pred Hrvatskom, smatram da je važno usmjeriti pozornost na nekoliko ključnih područja, a to su društvene promjene, gospodarski razvoj, održivi rast i demografske promjene. Iako je Hrvatska postigla znatan napredak u svom gospodarskom razvoju, posebno s članstvom u EU-u, koje joj je omogućilo pristup tržištu i europskim fondovima, ekonomska diversifikacija i konkurentnost ostaju ključni izazovi.

Hrvatska se oslanja na nekoliko sektora, poput turizma, poljoprivrede i energetike, ali za dugoročnu stabilnost potrebno je jačanje industrijske proizvodnje, informatičkog sektora te ulaganje u inovacije i digitalizaciju. Obnovljivi izvori energije i energetska tranzicija bit će ključni za smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima, ali i za stvaranje novih radnih mjesta i konkurentnosti na globalnom tržištu.

Negativan demografski trend i odlazak obrazovanih radnika stvara pritisak na tržište rada, ali i na socijalne i mirovinske sustave. Iako je iseljavanje usporeno, potreban je kontinuiran rad na stvaranju boljih uvjeta za mlade obitelji, zapošljavanje, obrazovanje i životni standard. Ulaganje u obrazovni sustav i prilagodba vještina tržištu rada ključni su za osiguranje da Hrvatska može odgovoriti na zahtjeve 21. stoljeća.

Hrvatska treba iskoristiti sredstva EU fondova i investicije u zelene tehnologije kako bi izgradila ekonomski model koji je u skladu s globalnim ciljevima održivog razvoja. Ukratko, pred Hrvatskom su brojni izazovi, ali i veliki potencijali za razvoj u društvenom i gospodarskom smislu.

Ugled koji ne smijemo narušiti

Kakva je danas pozicija Hrvatske u svijetu? Nesporno je da je ugled Hrvatske porastao s ulaskom u NATO, EU, Schengen i europodručje?

– Hrvatska danas ima čvrsto etabliranu poziciju u međunarodnoj zajednici, zahvaljujući članstvu u ključnim globalnim organizacijama, političkoj stabilnosti i značajnim vanjskopolitičkim inicijativama.

Hrvatska kao članica EU-a punopravno sudjeluje u europskim političkim, gospodarskim i sigurnosnim pitanjima. Članstvo u EU-u učvrstilo je hrvatsku političku stabilnost i osiguralo pristup tržištu, fondovima i europskim institucijama.

Osim toga, Hrvatska je članica eurozone, što znači da se koristi prednostima u vezi sa zajedničkom valutom (euro), a članstvo u šengenskom prostoru omogućava slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala unutar EU-a. Hrvatska kao članica NATO-a pridonosi kolektivnoj sigurnosti i važna je za stabilnost regije.

Sudjelovanjem u NATO misijama Hrvatska se pozicionirala kao partner u globalnoj sigurnosti. Također, Hrvatska je aktivna u međunarodnim mirovnim operacijama, te je ključan faktor u stabilizaciji jugoistočne Europe, podržavajući europske integracije svojih susjeda i pridonoseći miru i stabilnosti u regiji.

Hrvatska se bavi i izazovima u odnosima sa susjedima, poput Srbije, gdje postoje neriješena pitanja u vezi s ratnom prošlošću i manjinskim pravima. Unatoč tim izazovima, Hrvatska je podržala proširenje EU-a i NATO-a.