Profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Rimac analizira političku situaciju u zemlji s posebnim naglaskom na stanje medija, ali i na posljedice najnovije političko-korupcijske afere nastale nakon što su u javnost procurile snimke savjetnika ministra gospodarstva Jurice Lovrinčevića.

– Ova afera je drukčija po mnogo toga. Prvo, dolazi u vrijeme koje je HDZ praktički planirao kao jednu od opcija za raspisivanje izbora za Sabor. Jer je to tajming koji je odgovarao HDZ-u da bude prije europskih izbora u kojima oni vrlo često dobiju manje zastupnika u Europskom parlamentu od očekivanog. Zbog toga je svojevrsni rizik ići na saborske izbore nakon nekog, ajmo reći, ipak manje važnog izbornog procesa. U kojem bi se moglo pokazati da su ranjivi. Po nekim razmišljanjima, bilo je govora da bi se čak raspisivali izbori sada s razlazom Sabora nakon ove sjednice. I da bi oni mogli uslijediti već na početku godine.

Naravno, ima još vremena negdje do Uskrsa ili nešto kasnije. Međutim, sadašnja afera ili barem buka koja se stvorila oko ove afere je prilično nezgodna za razmatranje tajminga izbora. Jer, praktički, sada više nema puno prostora. A ova afera ima potencijal da se nastavi tako da bi mogla ući u predizbornu kampanju. A s druge strane, ona ima neke specifične elemente zbog kojih možemo biti sumnjičavi da je ipak vrlo opasna za vladajuću garnituru.

U prvom redu mislim na to da je Plenković reagirao kao nikad dosad. I brzinom koju dosad nikad nismo vidjeli. Vidjeli smo već odlazak 30 ministara iz Vlade, ali Plenković je uvijek ponavljao da će oni otići kada on to bude želio, a ne kada mediji to zakuhaju.

Ovo je prvi put da Plenković reagira u roku od par sati nakon izbijanja afere.

Ime za korupciju

Zašto?

– Jedan razlog je šteta koja se vuče već kroz samo pojavljivanje afere u medijima. A drugi je da otvaramo jednu temu koja je, marketinški gledano, već dobro brendirana. U tome da javnost ima ime za takav oblik korupcije. To su političari iz Mosta i pokušali donekle nametnuti. I bez obzira na to što se to odbija s više strana, spominje se Fimi media kao naziv ove afere.

Bez obzira na to što se to sada odbija i od HDZ-a i od nekih drugih, jer zaista nije u potpunosti ista. Svejedno, pojavljivanje Fimi medije kao pojma u javnom prostoru rasprave s Plenkovićevom Vladom predstavlja vraćanje teme koja se veže uz Ivu Sanadera.

Teme koja ih je koštala izbora 2011. godine.

– To ih je tada koštalo izbora. Mi možemo sada raspravljati je li politički situacija potpuno ista. I sigurno je da nije. Međutim, kada spomenete Fimi mediju u kontekstu nekih današnjih događaja, sjećanja su vrlo svježa. I što se tiče HDZ-a vrlo negativna.

Naravno, što se događa iza ovih nekoliko izjava koje smo vidjeli u medijima možemo samo nagađati. Kao i koji su sve interesi suprotstavljeni. To sada malo pomalo izlazi u medije kroz nove i nove izjave, oporba bi rekla spinove HDZ-a. Ali ti spinovi, da tako kažem, nisu bez nekakvog sadržaja.

I sada ova priča da Most brani mađarske interese, a da su hrvatski ono što brani HDZ, vuku priče iz onoga što se spekuliralo o tome tko ima kakve koristi od plinskih afera. I od onoga što se događalo u Ini prije toga.

Kako komentirate situaciju u kojoj imamo savjetnika ministra koji je na diskrecijski način baratao državnim novcem, ali ih je i djelomično koristio i da preko nekih medija zapravo promovira svoje privatne poslovne interese? Nešto takvo se dosad nije dogodilo.

– Mi to dosad nismo znali. Ja ne mogu garantirati da se ništa slično već nije dogodilo u Hrvatskoj. Teško je to znati s obzirom na to kakve smo sve afere proživjeli u našoj politici. Ali ja bih rekao da je ovo jedan kokošarski mentalitet – ja ću vam dati novce, a vi ćete meni pola vratiti – to je jedan priprosti način u smislu jednostavnosti. I previše je vidljiv model stjecanja osobne koristi. U tom je smislu čak i za razumjeti premijera da je bio zgrožen da netko radi tako kardinalne pogreške koje se ne mogu sakriti i čije se rješavanje ne može odgađati.

Nuditi državne novce i onda tražiti da se vrati nešto od tog novca, i to ne baš mali dio, i to još od medija čije je funkcioniranje jako upitno, predstavlja nešto što je jako vidljivo. Drugo, referira se na još neke poteze premijera Plenkovića i Vlade, kao što je ovo što mediji nazivaju Lex Plenković.

A to je pokušaj da se medijima ospori ili zabrani mogućnost da izvještavaju iz sudskih procesa koji još nisu rezultirali konačnom presudom. To se, barem kod medija, stavlja u kontekst opće namjere da se oni kontroliraju.

I to sa znatno jačim sredstvima nego što je sam stav premijera Plenkovića prema novinarima i medijima, gdje on praktički ne odgovara na pitanja novinara, niti u bilo kojoj situaciji daje do znanja da respektira medije.

Krupni kapital

Postoje naznake da postoje dvije gospodarske grupacije. Jedna ima svog predstavnika u Vladi kao savjetnika koji gura neku njihovu agendu. Koliko je to opasno kao trend gdje će nekakav big business ugrađivati svoje ljude u izvršnu vlast.

-Taj trend postoji svugdje u politici. Nema politike koja nije u sprezi s krupnim kapitalom, s jakim financijskim izvorima. Ali ono što se očekuje od Vlade je da vodi jasnu ekonomsku politiku. I da ona bude u korist građana, a ne samo krupnog kapitala. Naravno, krupni kapital će naći svoje puteve da profitira i da barem obrani poziciju da može i dalje stjecati korist. Ali to ne znači da bi krupni kapital trebao biti jedina interesna skupina koja vodi politiku. A još manje to znači da bi vođenje ekonomske politike države trebalo biti pod utjecajem samo nekoliko osoba koje imaju velike izvore financiranja.

Imamo situaciju da imamo ministra gospodarstva koji nema ekonomski program, ne provodi nikakvu vidljivu ekonomsku agendu. Dopušta da postoji sukob različitih grupacija vlasnika kapitala preko djelovanja Ministarstva i Vlade. Očito da ovdje nije bilo samo pitanje Filipovića koji nije pokazao bog zna što, da ne kažem nešto gore, u pogledu vođenja tog Ministarstva, već to da je očito da u Vladi postoji nekoliko interesnih skupina među političarima vezanih za pojedine segmente krupnog kapitala.

U komunizmu je politika praktički odlučivala o svemu. Nismo li danas otišli u drugu krajnost u kojoj je politika postala nesposobna odlučivati o bilo čemu važnom u nekoj zemlji?

– Usporedit ću ono što vidim u različitim dijelovima svijeta u nekim zemljama. Ako se sjetite događaja u Čileu za vrijeme Allendea i kasnije. Tamo je dovoljno da su vlasnici rudnika bakra protiv nekakve političke opcije pa da onda sruše i ukinu demokraciju ako treba. To je primjer utjecaja kapitala na politiku i to u neograničenim mogućnostima vođenja politike. S druge strane, tipično je za zemlje koje mi gledamo kao primjer demokracije da njihova ekonomija ne počiva na vlasništvu nad prirodnim resursima, već počiva na ljudskom radu. I na proizvodnosti ljudskog rada. U takvim situacijama imate puno ljudi koje vodite i koje morate voditi prema što je moguće većoj učinkovitosti u ekonomiji. I tu se ne možete igrati s tim, da tako kažem, da imate politiku koja je protiv zadovoljstva tih ljudi, već morate imati politiku koja će im omogućiti da budu usmjereni na maksimalnu produktivnost. To je primjer skandinavskih zemalja, Njemačke, pa čak i Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske. Dakle, svih ovih zemalja koje mi gledamo kao primjere uspješnih demokracija i uspješnih ekonomija.

Govorili ste o toksičnosti Fimi medije u javnom prostoru. Kako je onda moguće da vladajući nisu posložili taj sustav, i da je u njemu opstala takva praznina da nekakav savjetnik ministra, koji ne bi trebao imati nikakve operativne ovlasti u tom sustavu, diskrecijski raspolaže prilično velikim svotama novca. Kako je moguće da je vladajuća stranka naprosto predvidjela tu situaciju pa da im se sada može dogoditi da im u javni prostor ponovo uđe Fimi medija?

– Pratimo situaciju iz sata u sat, da se svi peru i kažu da novac nije prokolao. Činjenica da neki savjetnik može zbog svoje pozicije nastupati i zagovarati takvu opciju, i kasnije to onda i realizirati ili ne realizirati zavisno od toga kako je postavljen sustav. Činjenica je da nakon afere Fimi medija imamo presudu HDZ-u, imamo Ivu Sanadera koji je još u procesima suđenja, i izmicanja HDZ-a od bilo kakve političke odgovornosti. Ono što se događalo u dva mandata Andreja Plenkovića je slična situacija. Onaj ministar koji biva uvučen u neku koruptivnu aferu se smjenjuje i Vlada tvrdi da ona s tim nije imala ništa. A pogotovo ne premijer. Dva su pitanja. Ako Vlada nije imala ništa, kako onda funkcionira takva Vlada. Ako premijer nije odgovoran za svoje ministre, onda može bilo koga s ulice dovesti i reći – to mi je sad ministar. Mi nismo više u takvim političkim sustavima da netko tko je na vrhu može dovesti bilo koga i postaviti na bilo koje mjesto bez odgovornosti po sebe i po opći društveni interes.

Uspjeh turizma

Kad smo kod ministra Davora Filipovića, Plenković ga je postavio za ministra, čovjek je sveučilišni profesor ekonomije. To valjda govori o tome da čovjek nešto zna. Postoji logika tog postavljanja, čovjek predaje na fakultetu. Kako je onda moguće da nije bilo nikakve strategije?

– Mi gospodarsku strategiju manje-više nemamo. Tako da ne znam ima li kapaciteta pojedini čovjek izgraditi takvu strategiju. Uostalom, to i nije posao za jednog čovjeka. S druge strane, iz nekih poteza dosadašnje Plenkovićeve Vlade nisam siguran da oni baš žele ulagati u ono što bi značilo stabilnu ekonomiju u Hrvatskoj.

Pojasnite to malo.

– Mi i dalje inzistiramo na uspjehu turizma i dijeljenju novca nakon ljetne sezone. Ulaganja u regionalni razvoj, u angažiranje ljudi u gospodarstvu, ima vrlo malo. I dan danas oni tragovi državnog vlasništva nad poduzećima idu prema bankrotu. Ne kažem da je iz socijalizma izašla savršena ekonomija. I sigurno je da je dosta toga i trebalo propasti jer jednostavno nije bilo postavljeno na ekonomskim osnovama. Ali činjenica da mi imamo cijele regije od po gotovo milijun stanovnika potpuno zapostavljene u ekonomskom razvoju, govori da mi nemamo nikakvu ekonomsku strategiju.

Zbog čega je to tako?

– Ono što je tipično za nas, da država pokušava gotovo usisati što je moguće veći broj zaposlenika unutar javnog i državnog sektora kako bi plaćama kontrolirala što veći broj ljudi. Imamo vrlo slabašan privatni sektor koji nije naslonjen na državu i ne dogovara izravno s političarima određene poslove. Da mi imamo jak privatni sektor u gospodarstvu koji ne ovisi o tome je li sklopio ugovor s državom ili nije, mi bismo imali vrlo nezavisno razmišljanje građana o tome tko treba voditi državu. Mi smo stalno u nekoj polukrizi u kojoj su građani i poduzetnici u stalnom kriznom modu u kojem se boje da svaka promjena znači propast. I u takvoj situaciji, kao i u ratu, ljudi uvijek glasaju za status quo. Još uvijek im je glava iznad vode. A ako se nešto promijeni, možda će biti ispod vode. Taj stalni krizni mod vodi k tome da ljudi ne žele razmišljati o tome da bi se dogodila neka promjena. I da bi se ta očekivanja možda mogla izroditi u nešto bolje. Naravno, s izvjesnim rizikom da možda i neće biti bolje.

Vidite li vi tu neku namjeru?

– Taj krizni mod je očito tu prisutan. I onda se pred izbore dijeli nešto malo novca. I to je onda otprilike mod koji mi imamo u ekonomskom smislu, iz mandata u mandat.

Sporost pravosuđa

Već dugo traje polemika oko pravosuđa. Oporba optužuje Vladu da kontrolira i DORH i sudstvo, a ova odgovara da to nije istina i kao dokaz nudi brojne postupke koji se vode protiv ministara.

– Osnovni problem našeg pravosuđa je sporost. I ta je sporost donekle vezana i za to da imamo nedovoljno jasne zakone u kojima su vrlo često različita tumačenja. A hijerarhija pravosuđa nije dovoljno efikasna da suzbije pogrešna tumačenja zakona. Naši sudski procesi, ako imate imalo novaca za advokata, idu do Vrhovnog suda i vraćaju se na ponovno suđenje. U većini drugih zemalja postoji odluka Vrhovnog suda i tu se staje. To je jedna strana. Drugo, vidljivo je da istražni dio pravosudnog sustava radi greške, neke su u zadnje vrijeme posebno izražene. Da otvara i vodi istrage vrlo, vrlo sporo. U takvom kontekstu sporog pravosuđa sve se može dogoditi, i sve može biti odgođeno u pravosudnom kažnjavanju devijacija, da praktički već sami ishodi tih sudskih procesa prestaju biti važni. Pokazuje se po nekim presudama da određene političke i ekonomske elite imaju puno bolji ishod u presudama nego što je to slučaj kod drugih kategorija građana. Ono što u tom smislu sada možemo raspravljati, treba spomenuti i to da je dio ministara otišao zbog istraga europskih, a ne naših institucija. Gdje se pokazalo da su naše institucije stajale na mjestu i nisu ništa poduzimale. A da su europske institucije otvarale istrage i dovele do smjene nekoliko ministara.

Slučaj Žalac.

– A da pritom treba reći da oni tu praktički djeluju tek par godina.

Ministar Darko Horvat bio je uhićen bez sudjelovanja europskog tužitelja.

– Da, ali imamo sada još nekoliko drugih ministara oko kojih se vrte europske istrage. Važan element moći Vlade su i europski fondovi. Kao što vidite, i kod drugih tranzicijskih zemalja koje su ušle u EU, europski fondovi znače jako puno. I oni donekle utječu i na položaj vlasti u pojedinim zemljama. Ne direktno, ali indirektno da, kroz generiranje problema i neispunjena očekivanja mogu dovesti i do promjene vlasti. To je sada živi primjer Poljska. Mađarska je stalno na tom rubu. Postoje i druge zemlje u kojima odstupanje od nekakvih europskih standarda dovodi do uskraćivanja europskog novca. Mi smo u posljednje vrijeme imali dosta isplaćenih europskih poticaja iz različitih fondova. Međutim, jako je upitno koliko je tog novca na kraju efikasno utrošeno u ono u što se moglo utrošiti. I jesu li baš pravi projekti došli na red za europsko financiranje. Ili smo radili spomenike pojedinim političarima.