Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik svjetskog glasa s frankfurtskog Goethe Instituta, koji trenutno boravi na američkom Stanfordu kao gostujući profesor, u tri je navrata javno pozvao premijera Plenkovića da zbog afere plagijat smijeni ministra Pavu Barišića, a situaciju u kojoj se plagijatore štiti, a napada one koji ih prijave, nazvao karcinomom koji razara hrvatsko društvo. Zbog toga je proglašen Jovanovićevim čovjekom, a njegov angažman politički motiviranim. Za Novi list objašnjava okolnosti zbog kojih se odlučio javno tražiti Barišićevu smjenu. Odluku da se javno obrati političkom vrhu nije donio naprečac, a svoja je razmišljanja i razloge detaljno opisao u svom blogu Zapisi o Hrvatskoj (http://www.ivandikicblog.org/zapisi-o-hrvatskoj)

– Ukratko, u zadnja tri mjeseca dobio sam od raznih novinara više od desetak upita o »slučaju Barišić« ali sam odbijao ulaziti u javnu raspravu. No, zbog osjećaja odgovornosti prema znanstvenicima u Hrvatskoj odlučio sam se osobno javiti premijeru. Javno sam istupio tek nakon što je Etički odbor Hrvatskog sabora donio odluku da je ministar Barišić počinio plagijat, ali se nije dogodila očekivana reakcija. Tada sam odlučio javno apelirati na premijera da podrži demokratske standarde zemalja EU o netoleriranju plagiranja, objašnjava Đikić.

Kako ste primili nove pokušaje vaše diskreditacije?

– U nedostatku činjenica u Hrvatskoj se pristupa diskreditiranju na temelju paradigme – ako nisi s nama onda si nam neprijatelj. Takav mentalitet osporava slobodu mišljenja i javnog iskazivanja. Zbog toga je u Hrvatskoj teško i rijetko da pojedinac istupi u javnost, iako su činjenice i istina na njegovoj strani. Ja sam svoju odluku donio i nije mi žao. Nastavit ću se boriti za znanstvenu čestitost i standarde koje znanost i društvo zaslužuju.

Bez politike

S ministrom Barišićem imate neraščišćenih računa, s obzirom da je i on svojedobno sudjelovao u »hajci« protiv vas. Je li to imalo utjecaja da se angažirate u ovom slučaju?

– Moja je komunikacija u ovom slučaju bila isključivo s premijerom i samo na temu nulte tolerancije plagiranja. Ta demokratska norma mora biti neovisna o imenu osobe. Smatram da svaka osoba na visokoj javnoj funkciji mora biti javno kritizirana ako se dokaže da je plagijator kroz zakonom reguliranu proceduru. Ovdje se ne radi ni o kakvoj direktnoj vezi s hajkom iz 2006. godine, jer je ona bila povezana s djelovanjem tadašnjeg ministra Dragana Primorca, a ne njegovog pomoćnika Barišića. Zanimljivo je pratiti kako Dragan Primorac u ovom slučaju nije podržao svog bivšeg pomoćnika glede njegova plagijata, nego naprotiv javno kritizira premijera Plenkovića da je neodlučan političar.

U kakvim ste bili odnosima s bivšim ministrom Jovanovićem? Jeste li ga savjetovali? I Plenković vam je nudio savjetničku funkciju?

– Ministar Jovanović me na početku svog mandata pozvao na razgovor koji je trajao oko 40 minuta. Razgovarali smo samo o znanstvenim temama, kao i s ministrom Fuchsom prije njega. Ministar Jovanović ponudio mi je da mu budem formalni savjetnik, no odbio sam jer se ne želim baviti politikom u znanosti. Zamolio me da surađujemo na raznim znanstvenim projektima, no nisam prihvatio niti jednu funkciju u odborima u MZOS i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj. Premijer Plenković mi je također nudio da budem savjetnik te me pozvao da odemo na kavu i osobno se upoznamo. Zbog istih razloga i svojih principa odbio sam i njega. Prema tome, nisam bio savjetnik, formalni ili neformalni, bilo kojem političaru u Hrvatskoj.

Unatoč vašim apelima Barišić nije smijenjen, Vlada je stala iza njega, a premijer poručio da su zahtjevi za njegovim opozivom neosnovani i neutemeljeni…

– Svoj sam stav javno izrekao, ponudio sam konkretne dokaze i stojim iza toga svojim profesionalnim i moralnim integritetom. Ne želim raspravljati o politički intoniranim odgovorima. Želja mi je da se u Saboru i Vladi jasno odrede je li Hrvatska zemlja s nultom tolerancijom na plagiranje ili nije. Primjer je kancelarka Merkel u Njemačkoj koja je to jasno izrekla i smijenila dva ministra zbog plagiranja. Nakon toga se svi problemi plagiranja u društvu mogu postepeno, i na temelju zakona, riješiti.

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Koliko je u Hrvatskoj uopće razvijena svijest o važnosti etičkog ponašanja u znanosti, ako se plagijat relativizira i prešutno tolerira?

– Premijeru i predsjedniku Sabora javno sam napisao da plagijatri svih boja, od raznih političkih stranaka do nestranačkih dužnosnika, danas službeno rade na nekim od najodgovornijih javnih funkcija u Hrvatskoj. Oni su poznati javnosti, no nažalost posljedica nema, dok oni koji plagijatore prijavljuju budu izolirani, medijski napadani, kažnjavani ili sprječavani u profesionalnom napredovanju. To je ozbiljan problem Hrvatske koji priječi njen napredak. Apelirao sam na njih da podrže politiku nulte tolerancije na plagiranje.

Svjetska praksa

Kako se u Njemačkoj ili SAD-u, na primjer, dokazuje plagiranje i kako se sankcionira? Odvraća li znanstvenike od plagiranja kazna ili savjest?

– Postoje odbori na Sveučilištima, institutima i u parlamentima. Osnovni princip je neovisnost tih tijela i visoki etički standardi. Postupak potvrđivanja plagijata traje ponekad dosta dugo, no odluke su obvezujuće. Za znanstvenike postoje točno utvrđene posljedice za plagiranje: gubitak financiranja projekata, profesorskih pozicija i drugih beneficija. Za političare u zemljama EU norma ponašanja je ostavka. Osim dvoje ministara u Njemačkoj koji su dali ostavke zbog plagiranja, i predsjednik Madžarske Pal Schmitt podnio je ostavku zbog plagiranja. Takve društvene standarde trebamo i u Hrvatskoj, jer bi se tada i naši političari od vrha do dna ponašali odgovornije.

Jesu li sveučilišta i fakulteti dorasli obračunu s neetičnim ponašanjem svojih djelatnika ili je dobro da postoji »nadtijelo« poput saborskog Odbora za etiku u znanosti?

– Svako etičko tijelo koje radi po principima znanstvene čestitosti ima svoju ulogu i može rješavati ovakve probleme. Međutim, može se dogoditi, kao u ovom slučaju, da etički savjet Sveučilišta u Splitu i Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu prijavu paušalno odbije kao neosnovanu, pri čemu je upitno je li se uopće raspravljalo o tome jel to plagijat ili nije? Osim toga, predsjednik tog povjerenstva bio je mlađi kolega, kojemu je Barišić u to vrijeme kao pročelnik odjela bio izravno nadređen, te je kao takav predsjednik Etičkog povjerenstva bio u izravnom sukobu interesa. Takvo je mišljenje jako upitno i zato je iznimno važno imati više instance koje mogu korigirati takve nepravilnosti.

Zbog čega se dio hrvatske znanstvene zajednica »tvrdo« bori protiv javnih rasprava o plagiranju? Čiji su tu interesi ugroženi?

– Tu na površinu izlazi dublji problem hrvatske znanosti. Radi se o sukobu dviju generacijskih grupa o viziji razvoja znanosti u Hrvatskoj. S jedne strane, imate sve veći broj mladih uspješnih znanstvenika koji su se obrazovali u Hrvatskoj i inozemstvu, i donose nove standarde razmišljanja i javnog djelovanja. Medu njima je dr. Tea Žakula, docentica na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, školovana na prestižnom MIT-u u Bostonu, čiji je znanstveni projekt nedavno odbijen bez konkretnih i jasnih razloga, što je argumentirala u javnosti. U tu grupu spada i najveći dio znanstvene zajednice koja želi više slobode i odlučivanja za znanstvenike, a manje za političare i birokrate u MZO-u.

S druge pak strane, imate manju grupu povezanih znanstvenike koji su dugi niz godina u sustavu i koji se grčevito bore za svoje pozicije, te za kontrolu protoka financiranja. Vrlo često te osobe i nakon što navrše 65 godina raznim načinima produžuju svoje vodeće funkcije i dalje dobivaju novac iz MZO-a, a mladima ne dozvoljavaju napredovanje i vođenje institucija.

Na koga tu mislite?

– Medu vokalnim braniteljima ministra Barišića posebno se ističu dva rektora: splitski Šime Andjelinovic koji javno tvrdi da su svi ionako u sukobu interesa u Hrvatskoj te zagrebački rektor Boras koji sam potpisuje financiranje svojih projekata. Boras bez imalo srama brani takvo djelovanje kao normalno, no standard sveučilišta u svijetu jest da rektor ne može u isto vrijeme biti aktivni znanstvenik i financirati svoje projekte.

Drugi razlog tinjajućih sukoba u znanstvenoj zajednici jest nepravedna i netransparentna preraspodjela novca za znanstveni rad. Pojedinim grupama koje nisu uvijek najkvalitetnije osiguravaju se značajna sredstva, dok većina znanstvenika dobije premalo za svoj rad. U takvim situacijama kvalitetni znanstvenici, posebno mlađi od 40 godina, prečesto gube dragocjeno vrijeme, energiju i snagu na neznanstvene stvari.

Problemi mladih

Kako gledate na podršku koju je Barišić dobio od niza uglednih znanstvenika, primjerice akademika Vukičevića, Radmana ili Jonjića?

– Oni su time javno rekli što misle o toleriranju plagiranja, iako neki od njih uopće nisu bili upoznati s konkretnim slučajem. S druge strane, ministar jasno ukazuje koliko je njegovo nerazumijevanje generacijskih potreba znanstvenika u Hrvatskoj. Citiram priopćenje s njihovog susreta s premijerom: Napose je, kažu, bilo riječi o tome kako pomoći mladim ljudima da svoju budućnost ostvare u domovini… Iako cijenim njihov znanstveni rad, pitam se što Radman, Vukičević i Jonjić, koji zajedno imaju 203 godine, znaju o istinskim potrebama mladih u Hrvatskoj. Istodobno ni jedan uspješan znanstvenik od 30-40 godina nije bio na razgovoru s premijerom kako bi prenio svoja iskustva. Osim toga, Radman je bio dugogodišnji savjetnik premijera Sanadera i nije poboljšao položaj mladih u Hrvatskoj

Što očekivati u situaciji gdje politika očito nema namjeru rješavati problem? Jesu li znanstvenici koji misle drukčije posve nemoćni?

– Vaše pitanje pogoda srž današnjeg stanja: jesmo li svi mi nemoćni nasuprot tim lobijima? Hoćemo li gledati nezainteresirano ili će se probudit građanska odgovornost većine u Hrvatskoj i javno zahtijevati svjetske standarde u znanosti i obrazovanju jer to pitanje nadilazi sve političke opcije. To je vitalno pitanje za Hrvatsku, jer zbog tih i sličnih problema u društvu sve više mladih odlazi u inozemstvo. Nedavni brojevi koji su objavljeni na temelju demografskih studija su uistinu alarmantni.

Promjene se ne mogu zaustaviti, mogu se samo odgoditi na neko vrijeme. Veseli da se sve više i više odgovornih mladih stručnjaka javlja u javnost s konkretnim činjenicama. Zajednički se stvara kritična masa kvalitetnih znanstvenika koji se ne žele interesno-politički povezivati nego žele uvjete za kvalitetan rad u znanosti.

Hoćete li i dalje aktivno pratiti slučaj Barišić?

– Osobno me motivira ova poruka koju sam dobio iz Hrvatske: Čuvajte osmijeh, ne dajte integritet i budite i dalje inspiracija. Ne mogu oni bit’ toliko bezobrazni, koliko ste vi uporni i pametni.