O aktualnim temama u energetici, kojih doista ne manjka, zahvalan je sugovornik Ivan Brodić, glavni urednik portala energypress.net. Čest je gost televizijskih kuća i drugih medija, a kakva nas zima očekuje, kako komentira pljačku u Ini, stanje u HEP-u, sankcije Europske unije prema Rusiji, govori za naš list. No, krenuli smo redom, od najaktualnijeg pitanja, kakva zima čeka hrvatske građane u pogledu grijanja na plin?
– Gradska plinara Zagreb zajamčeni je distributer i na njihovu će opskrbu prijeći svi korisnici koji ostanu bez opskrbljivača uslijed krize u kojoj se nalazimo. Iz gradske administracije, kao i državne, čuli smo jamstva kako će plina biti za sve građane i kako nitko neće ostati bez opskrbe. Kolike će to teškoće nanijeti GPZ-u, koji je i tako u problemima s dugovima prema svojim dobavljačima, uslijed vrlo kratkovidne politike nabave plina, vidjet ćemo. No, postoje naznake kako će te gubitke kroz preuzimanje preuzeti HEP. Što će to značiti za tu javnu tvrtku, ostaje za vidjeti, ali nisam optimist, jer svaki dug netko mora platiti.

Neizvjesna cijena

Ako možemo direktnije, hoće li ove zime biti plina za sve građane Republike Hrvatske?

– Hrvatska je u nešto boljoj situaciji od pojedinih drugih zemalja, pogotovo onih koje su svoju nabavu plina imale Sjevernim tokom. Hrvatska je popunila skladište plina s 0,5 milijardi prostornih metara, proizvodi nešto manje od 0,8 milijardi prostornih metara, a ima i terminal za ukapljeni koji ima kapacitet od 2,9 milijardi prostornih metara plina. Potonji je nekoliko godina unaprijed zakupljen, a većina plina se ugovara u Hrvatskoj. Godišnja potrošnja plina nam je 2,5 do 2,7 milijardi prostornih metara, ovisno o cijeni i radu Petrokemije. Također, iz naše zemlje je i jedan od ozbiljnijih uvoznika ruskog plina kojemu ruski plin u kumulativi poslovanja iznosi nešto oko 30 posto. On ovisi o dobavi preko Mađarske, na koju se vežu i Ukrajinski i Turski tok. Ta dva toka još rade, a dobra je oklada kako će ovaj južni koridor zbog Erdoganovih politika raditi i dalje. S obzirom na sve navedeno, možemo zaključiti kako će plina biti. Postavlja se samo pitanje cijene, jer ugovori za nabavu plina vežu se na burzovne cijene koje mogu imati korekcije zbog cijene prijevoza. Kako bilo, plina bi trebalo biti, iako cijenu još ne znamo. No, znamo kako je moguće da ćemo u sklopu europske politike solidarnosti moguće dio plina morati dijeliti sa susjedima. Tu poglavito mislim na Sloveniju, koja se na solidarnost već pozvala.

Trenutno je cijena plina u Europi na najnižoj razini od lipnja 2022., koliko možemo biti optimisti?

– Prolazak »peaka« cijena na referentnim burzama, zbog djelomičnog nadomještanja ruskog tržišta i pada potražnje za energentima zbog ulaska u recesiju, daje nam dašak optimizma. Nitko nema kristalnu kuglu, jer plin je burzovna roba, no procjene su analitičara i decision makera u industriji tradinga kako će se cijene stabilizirati na nižim razinama od onih prije nekoliko mjeseci. U tom smislu, za vjerovati je kako će se i sljedeća plinska godina za kućanstva ugovarati po nešto nižim cijenama nego li su to govorile crne prognoze.

Fopto BORIS ŠĆITAR/PIXSELL

Žrtve cjenovne krize

Kakve će posljedice ove situacije biti na distributere plina u Hrvatskoj? Predsjednik Udruženja opskrbljivača i distributera plinom pri HGK-u i direktor Gradske plinare Bjelovar Srećko Ezgeta za RTL je rekao kako će »plinski distributeri postati potpuno nelikvidni za mjesec ili dva. Uskoro slijede stečajevi, sustav je pred kolapsom i nitko ne reagira.«

– Gospodin Srećko Ezgeta je posve u pravu. Cjenovna kriza već ima neke žrtve, poput Radnik plina ili riječkog Energa. Distributeri ne mogu izdržati razliku u burzovnoj cijeni i onoj koju su »zaključali« za kućanstva u ožujku. Mnogi napuštaju, a bojim se kako će još neki napustiti poslovanje. Korisnici će se automatizmom prebaciti na GPZ koji će pasti u dodatne poteškoće te će sve u konačnici pasti na HEP. Rekao bi naš narod »tko preživi, pričat će«. Sreća u nesreći je primjetan pad cijena na burzama, o kojem smo govorili, no slaba je to utjeha kad cijena neće još dugo pasti na pretkrizna vremena. Mali će distributeri biti iscrpljeni i neće moći izdvojiti sredstva za dugoročnije ugovaranje plina koje garantira prihvatljiviju cijenu. Teško je reći kako bi država na to trebala reagirati jer nemoguće je, osim za vlastitu proizvodnju, fiksirati cijenu plina. Tko će vam prodati ispod burzovne cijene? A i kod tog smo fiksiranja za vlastitu proizvodnju, svjedoci smo kako Europska komisija ne gleda baš blagonaklono na to. Nemoguće je razvrgnuti i neke dugoročne ugovore, to bi bilo jako skupo. Vlada je već u fiskalnom smislu ponešto učinila, ne vidim što bi se moglo još učiniti.

Vlada RH ponovno je ograničila cijene goriva, a mali distributeri podigli su ustavnu tužbu. Vlada voli predstavljati kao da je gorivo jeftinije njihovom zaslugom, no nemali udio u cijeni goriva su PDV i trošarine…

– Da, Vlada je ponovno intervenirala na tržište, a kao ekonomski liberal nisam siguran koliko je to ispravno rješenje prije nego li se iscrpi smanjenje apetita države u cijeni goriva. Već i vrapci na grani znaju kako je najveći dio cijene goriva državni ugriz. Ruku na srce, tu je Vlada ponešto učinila, smanjila je trošarine, a nisam siguran koliko to još može učiniti zbog toga što postoji europska direktiva o minimalnim trošarinama. I hvala Bogu da postoji jer tim dijelom financiramo amortizaciju autocesta, koje su nam kritična turistička i prometna infrastruktura. I ovako su skupe za korisnike, zamislite koliko bi stajale da nema te trošarine i tko bi nam dolazio, kad neke susjedne zemlje imaju višestruko manje vinjete.

Vlada je intervenirala i u marže distributera?

– Da, to je učinilo nemogućim poslovanje malim distributerima, koji nemaju vlastitu opskrbu derivatima i koji zbog toga moraju ishoditi vrlo velike bankovne garancije za nabavku. A kako nemaju ni mnogo prodajnih jedinica da bi amortizirali troškove većim poslovanjem, oni prave gubitak od kune po litri goriva, što je protuprirodno, a i protuzakonito. Država je intervencijom u marže učinila protuprirodni blud, iz pozicije arbitra i onoga tko brine o regulaciji izabrala je pobjednike. Sve zbog populističke težnje za osiguranjem glasova stvaranjem dojma kako se država brine za korisnike goriva. Umjesto populizma, za tržište privatnih korisnika trebalo je smanjiti PDV, jer on iznosi 25 posto. Na većoj se cijeni proračun puni više, stoga državni proračun ne bi bio u problemu, a tržišni igrači bi mogli odahnuti i preživjeti ovu krizu.

Industrija i poslovni korisnici?

– Tu je trebalo ponešto drugačije postupiti, zato što je njima PDV samo prolazni trošak. Njima je trebalo dati proračunske vaučere za energiju, čime bi se osiguralo redovno punjenje proračuna, jer biznis je kvalitativno i kvantitativno najveći doprinositelj u poreznu blagajnu. No, trebalo je dati svima bez obzira na poslovni rezultat, a ne kako su najavili da će dati samo onima u teškoćama. Jer, ne ulazeći u konkretne primjere, ako ne damo svima, zbog zajedničkog tržišta doći će nam tvrtka iz zemalja koje su dale svima, poput Slovenije, Austrije ili Nizozemske, i bit će u boljoj situaciji nego li naša tvrtka. Pucanj u nogu! Posao je države da bude, dopustite mi sportsku metaforu, onaj auto iz formule 1, koji kada je frka proveze sve sudionike kroz krug ili dva istom brzinom. Ali ne neke – sve!

Ugljen kao spas

Vijeće EU-a u lipnju je usvojilo šesti paket sankcija Rusiji koji, među ostalim, zabranjuje kupnju, uvoz ili prijenos sirove nafte i određenih naftnih derivata iz Rusije u EU. Kako se Europa i Rusija nose s posljedicama tih, a i ostalih, sankcija?

– Kod nafte i ugljena stvari su nešto jednostavnije nego kod plina. Fizički pretovar nema cijenu i potrebu regasifikacije pa je zato stvar nešto lakša i dijelom je lakše diverzificirati nabavu vodenim putem. No, i ovdje, poglavito kod nafte, postoje problemi. U prvom redu tu je permanentna kriza dobavnih lanaca i brodskog prometa, što cijenu značajno povisuje. Nadalje, nova nalazišta u Nigeriji ili u Egiptu još nisu počela eksploataciju, a neke konzervirane bušotine iz vremena kad je 2020. cijena nafte bila blizu nule, tek se sada obnavljaju. Treba tome pridodati i geopolitičke rizike. Prisutan je nedostatak venezuelanske nafte zbog sankcija, kao i nedostatak libijske nafte, zbog ponovne eskalacije plemenskog rata, sponzori plemena slični su zaraćenim stranama, i njihovim podupirateljima, u Ukrajini. Tu je i pitanje iranske nafte koja čeka spremna, ali je nema jer je pod sankcijama, a ne nazire se potpisivanje nuklearnog sporazuma koji bi to anulirao. Dapače, Iran se posredno uključio u ukrajinski sukob, opskrbljujući Rusiju dosta moćnim dronovima kamikazama. Ako tome pridodate i ovaj dogovor OPEC-Plusa oko smanjenja opskrbe tržišta, koji tim zemljama, čiji su proračuni ovisni o trgovini naftom, osigurava dirigiranu cijenu nafte, a pomaže i Rusiji, shvatit ćete kako situacija nije bajna.

Koja su moguća rješenja energetske krize u Europskoj uniji?

– Obnova korištenja ugljena jedno je od rješenja, ali i tu je oko 25 posto uvoza dolazilo iz Rusije. Drugi dobavljači imaju dugoročne ugovore i teško će značajnije preusmjeriti energent u Europu. Zbog toga se produžuje rad postojećih nuklearnih elektrana i užurbano priprema ulaganje u nove reaktore. To bi bilo korisno u smislu energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima, jer nuklearke imaju nula emisija CO2, iako imaju rizik otpada, ljudske greške i reputacijski rizik. Međutim, od početka gradnje do puštanja u pogon, kao i kod svake infrastrukture, potrebno je vrijeme, u ovom slučaju pet do deset godina. Rješenje su, dakako, i obnovljivi izvori, no oni još uvijek tehnološki nisu potpuno neovisni. Potrebni su nam plin i nuklearna energija kao tranzicija prema vremenu kada će biti moguće imati obnovljive elektrane bez fosilnog goriva, kada se na transportu obnovljive energije neće gubiti kalorijska vrijednost te energije, ali i vremenu kada će se moći jeftino akumulirati energija.

Amerikanci dobitnici

Europska komisija najavljuje ograničenje cijena plina i to na burzi…

– Nisam pristalica intervencije na tržište, pogotovo ne na burzu. Zašto bi netko prodavao po cijeni koja nije tržišna i zašto ne bi svoj plin preusmjerio na druge krajeve svijeta? Umjesto toga valjalo bi žurno stvarati infrastrukturne i diplomatske preduvjete kako se na burzama ne bi događali potresi. Važni su diverzifikacija dobave, izgradnja novih plinovoda te terminala za ukapljeni plin. Trebalo bi stvarati preduvjete za mirovne pregovore oko Ukrajine, ali i pregovore sa regulatorima u SAD-u, čije su tvrtke najveći tržišni dobitnik ove situacije u Europi, ne bi li se stvorile fiskalne olakšice pa da u Europu ipak dođe cjenovnije prihvatljiviji plin. Treba razmisliti o stvaranju direktiva za plivajuće trošarine i plivajući PDV u nekim budućim krizama, kako bi, kad je cijena na tržištu viša, mogli jednostavno intervnetno smanjiti poreze i trošarine, dok kriza ne prođe. Naposljetku, umjesto intervencija na tržište i tiskanja novca EK bi trebala razmisliti o vaučerima za industriju i biznis. Opet treba istaknuti svima, kako bi se prebrodila kriza. Jer, proračun EU-a se mjeri u tisućama milijardi eura.

Tri tjedna prošla su od istjecanja plina iz plinovoda Sjeverni tok 2. Pojavljuju li se naznake tko bi mogao biti odgovoran?

– »End game« za najveću silu NATO saveza već je dugo preuzimanje energetskog tržišta Europe, u ovoj krizi, slučajno ili ne, tvrtke iz SAD-a najveći su dobitnik. Nije samo Joe Biden prijetio zatvaranjem Sjevernog toka, tu su i izjave bivšeg predsjednika Trumpa koji je tvrdio kako Europa premalo izdvaja za obranu da bi kupovala ruske energente. Teško mi je reći tko je odgovoran, postoje razne teorije. Neke kažu kako je Zapad odgovoran, vrlo ozbiljni ljudi su tvitali tako nešto, a netransparentnost međunarodne istrage nedostatka 50 metara cijevi na Sjevernom toku u Švedskoj budi sumnju. Premda je na prvu ruku nelogična teza kako iza svega stoji Rusija, a nelogična je jer zašto bi terminirali ono u što su ulagali kad mogu samo zatvoriti ventile, prilikom obrambeno sigurnosnog razmišljanja dobiva novi smisao. U kontekstu značajnih gubitaka na frontu, »false flag« operacija na plinovodu i Kerčkom mostu Rusiji bi pružila alibi za topničku eskalaciju i gađanje kritične infrastrukture poput energetskih objekata. Što se upravo događa na frontu.

Drumski razbojnici

Kako komentirate malverzacije u Ini i to što je Ina oštećena za više od milijardu kuna?

– Očito je da Ini treba bolja korporativna kultura, ali i bolje korporativno upravljanje. Kvaliteta kadrova u novoj upravi daje naslutiti kako oba velika dioničara žele napraviti iskorake u tom smjeru. Teško mi je komentirati aferu jer još ne znamo sve. No, načelno, nije neobično da »trejder« ima visoka ovlaštenja za potpisivanje ugovora. Trejding je takav posao gdje se moraju donositi brze odluke. Nije neobično niti to da tvrtka prodaje vlastiti plin po niskim cijenama samo da ga se riješi, ako se plin pojavi na nekoj naftnoj bušotini. Isto tako, tvrtka može prodati svoj plin po cijeni proizvodnje ako ga samo vadi, premda to nije uobičajeno. Uobičajeno je vezati cijenu po cijeni na burzi uz određene diskonte. No, vidimo da se jedan osumnjičenik poslužio cjenovnim strahom kod manjih distributera kako bi priskrbio korist koju je trebala priskrbiti Ina. U tom smislu takvu vrstu posla mogli bismo okarakterizirati ozbiljnim nanošenjem štete dioničarima te bi oni kao takvi zadovoljštinu trebali pronaći u nekoj tužbi za poslovnu štetu.

Što nam to govori o radu INA-e?

– Možemo zaključiti kako su se neki akteri u ovoj aferi, prema onome što znamo, postavili kao drumski razbojnici, a upućeni mi kažu kako je to u toj kompaniji u prošlosti bilo uobičajeno ponašanje, koje su prakticirali čak i neki, danas glasni zagovornici nacionalizacije kompanije. Zapravo, zbog takvog ponašanja, cijene Domovinskog rata, ali i nanošenja političke štete kompaniji kada se netržišno branila »psihološka cijena« goriva, došlo je do pronalaska strateškog partnera, koji je, usput, financijski konsolidirao Inu. O poslovnoj politici možemo razgovarati. Ako u financijski konsolidiranoj Ini imamo ovakve slučajeve drumskog razbojništva, možemo se samo zapitati za kakve kokošare još ne znamo, ali i kakva bi bila situacija kada bi se kompanija nacionalizirala. Što je, uzgred, protivno Zakonu o Ini, koji kaže kako će se ulaskom u EU prodati 74,9 posto dionica Ine.