LABIN Odlučio sam 2004. godine promijeniti nacionalnost i vjeru, postati Bošnjak i musliman. Obrezao sam se u Sarajevu 2005. godine zbog vjerskih razloga i nakon toga i službeno promijenio ime u Hamza. Nitko nije utjecao na mene, niti vršio nikakav pritisak da to učinim.

Došlo mi je to samo od sebe, jer mi više odgovaraju mentalitet i običaji Bosne od Istre, započinje svoju priču Hamza, rođen u Puli 23. listopada 1977., kao Mario Sršen, od oca Josipa iz Labina i majke Ruže koja je još kao dvogodišnja djevojčica s ocem rudarom stigla iz Kotor Varoši (BiH) u Labin.

Upravo će ta činjenica kasnije utjecati na Marija da promjeni vjeru i nacionalnost.

– Promijenio sam nacionalnost, jer je moja majka porijeklom iz Bosne i to je sada moja domovina. Kad bi došlo do rata u BiH, ja bih se odmah tamo prijavio kao dobrovoljac. Nema veze što sam rođen u Puli i što mi je otac rođen u Vinežu, dakle Hrvat, pojašnjava Hamzo.

O meni svašta pričaju i svašta mi pišu po Facebooku, ali nemam internet, pa ne čitam, dodaje.

Blokirali mu Facebook

– Facebook mi je blokiran, i to zato što sam istaknuo svoj problem da kao Bošnjak u Labinu ne mogu riješiti stambeni problem. Neki me povezuju i s terorizmom, što su gluposti i budalaštine. Nisam nikad prekršajno ni krivično kažnjavan, niti se protiv mene vodio kakav postupak, ali ljudima to nije važno.

Međutim, ja s Labinjanima, običnim građanima, nikad nisam imao problema zbog moje odjeće, vjere i nacionalnosti, drugo je što pojedinci misle, kaže.

U Labinu je, kao i svako tamošnje dijete, pohađao vrtić, osnovnu školu i Srednju školu Mate Blažina, gdje je završio za kuhara, ali taj posao nikad nije radio. Otkako je otišao iz roditeljske kuće, živi kod stričeva koji mu pomažu koliko mogu.

Kad je Mario imao 20 godina, majka mu je doživjela živčani slom, a 1999. je s malodobnom kćerkom, Marijevom sestrom Dajanom, napustila supruga Josipa i preselila se k majci u labinske kazakape. Nakon dvije godine, Josip i Ruža službeno su se razveli, da bi 2005. godine Ruži otkriven karcinom s metastazama, pa je nakon samo 35 dana umrla.

Mario, koji je bio u lošim odnosima s ocem, preselio je k stričevima s kojima i sada živi u labinskom starom gradu i koji mu pomažu koliko mogu.

– Tako je to kad si napušten od majke i oca i kad te ulica odgaja. Brak mojih roditelja nije funkcionirao od samog početka, njihove majke nisu bile zadovoljne tom ženidbom. Njihovo miješanje i očevo opijanje dovelo je do raspada braka. S ocem nikad nisam bio u dobrim odnosima.

Prepušten sam sebi, ulici i stričevima

On je svoje nasljedstvo prepustio svom mlađem bratu, a ne meni. Ja sam bio prepušten sam sebi, ulici i stričevima koji se nisu ženili jer nisu željeli obaveze, govori Hamza.

Kod amidža živim već deset godina, u kući bez grijanja, u vlazi i s grinjama. Zimi je devet stupnjeva u kući, a u kupatilu šest. To nisu uvjeti za astmatičara. Moje amidže mi ne brane da upalim grijalicu, ali nemam para za to. Ne tjeraju me iz njihove kuće, ali moja je želja da se ipak osamostalim i dovedem zamotanu ženu iz Bosne ili Sandžaka, kaže ex Mario, sada Hamza Sršen.

Priča nam da je trebao dovesti ženu iz Bosne, muslimanku koja ne bi uzela nikog drugog osim muslimana, jer je njezin otac poginuo kao šehid u Armiji BiH. – Ja nju nisam ni vidio, znam njezinu tetku i preko nje bih uzeo tu ženu.

Hamza u Labinu plijeni pozornost u svojoj odjeći. Uglavnom nosi arapsku nošnju galabiju, maramu šamiju, ponekad tursku, hlače šalvare, košulju, kapu. Ima već 25 godina, naglašava, da je odbacio domaće ljude i počeo se družiti s Bosancima, izlaziti gdje i oni i slušati njihovu narodnu muziku.

– Arapska je nošnja lakša za održavanje, nego turska. Meni se to sviđa. Da se mene pita, ja bi sve ljude obukao ovako. Ovakvu nošnju nosim već 25 godina, ljudi su se navikli na mene, kaže Hamza.