U zborniku u čast prof. dr. sc. Josipu Grbcu, kojeg je lani objavila Kršćanska sadašnjost pod naslovom »Sve provjeravajte: dobro zadržite! (1 Sol 5, 21). Kršćanska etika u dijalogu sa suvremenim svijetom«, objavljen je i esej prof. Antona Šuljića naslovljen »Ad rem ili o značaju hrvatskih svećenika u Istri«. Autor u tome tekstu, počev od popova glagoljaša, apostrofira plejadu istarskih svećenika koji su živjeli »ad rem«, koji su, kako Šuljić piše, »na sebi svojstven način ostvarivali konstantu istarskog hrvatskog svećenstva usredotočenosti na bitno«. U toj plejadi, u današnjem vremenu Šuljić izdvaja svećenika Josipa Grbca, sveučilišnog profesora, uglednog kršćanskog etičara, autora više knjiga i uvijek aktualnih kolumni u više crkvenih glasila. Kao i uvijek usredotočen na bitno, u listopadskom broju »Ladonje«, listu istarske biskupije, prof. Grbac piše o temi koja je pomalo počela opterećivati Crkvu u Istri, koja je prisutna i u crkvenim i u svjetovnim kuloarima. Riječ je o novome biskupu kojega istarska Crkva čeka više od dvije godine.

– Riječ je, naime, o pitanju zašto je potrebno toliko vremena kako bi se imenovao istarski biskup. Gotovo svakodnevno, u crkvi i na ulici, susrećemo se s pitanjem o tome što se čeka s imenovanjem čelnika istarske Crkve. Tema je prisutna i na svećeničkim sastancima. Odgovor je uvijek isti, tj. kako ne znamo apsolutno ništa o tome. Nakon toliko vremena kao da smo se pomirili s činjenicom da se možda radi o nekakvoj, nama nepoznatoj, »crkvenoj politici«. Kao da je istarska Crkva postala slična političkim igrama oko toga tko će sjesti u ministarsku fotelju. Mi znamo da to nije istina, ali prosječni vjernik svakako dolazi i na takve primisli, izravan je u svojoj kolumni prof. Grbac. Ta je tema povod razgovoru s njime.

Službe na daljinu

Vaša kolumna »U očekivanju biskupa« imala je i još ima odjeka u crkvenoj i društvenoj javnosti. Ljudima je drago da ste i o toj temi otvoreno progovorili.

– Nisam tome pitanju htio pristupiti polemično, niti sam tako postupio, ali osobno me nekako iritira što smo mi svećenici i vjernici dvije godine ostavljeni bez biskupa, i što apsolutno nitko nikada, od onih koji su za to odgovorni, o tome nije rekao ni jednu riječ. Rekao sam: pa valjda mi u našem biskupijskom glasilu možemo o tome progovoriti i postaviti neka pitanja. To je bio povod mom pisanju toga teksta. Dakle, bez ikakve zle namjere. Pomalo me i začudio niz pozitivnih reakcija ljudi, a rekli su: konačno je netko nešto o tome rekao. U Crkvi nam ne trebaju neke, da tako kažem, skrivene teme o kojima kao ne treba govoriti.

Ne pitaju se o tome samo vjernici. Poznato je koliko je Crkva u Istri drevna i koliko je dio identiteta ovoga kraja, koliko su mnogi njezini biskupi i mnogi svećenici zaslužni za cijelu zajednicu, ne samo Crkvu.

– Istarska Crkva povijesno je uvijek imala biskupe koji nisu bili važni samo za Crkvu, nego općenito i za društvena kretanja, za život u Istri. Sjetimo se biskupa Juraja Dobrile ili u novije doba Dragutina Nežića, biskupa Antona Bogetića ili nadbiskupa riječko-senjskog Josipa Pavlišića, koji je bio rodom iz Istre. Znamo da su svi oni bili autoriteti ne samo na crkvenom, nego i na društvenom planu. Potonji su bili autoriteti čak i za vrijeme komunizma, a svi su puno učinili ne samo za ovdašnju Crkvu, nego i za cijelu zajednicu. Dvije godine bez biskupa ne znači samo da je ovdašnja Crkva na neki način »obezglavljena«, nego su izostale mnoge inicijative koje smo u Istri godinama unazad pokretali, a koje su važne i za društveni život. U vrijeme prijelaza iz komunizma u demokraciju kao Crkva smo bili inicijatori osnivanja Radio Istre, kako bi jedan medij mogao objektivno, a ne ideološki, iznositi stvari, izvješćivati javnost. Pokrenuli smo Pazinski kolegij u kojem se školovalo možda već i tisuće mladih, dakle gimnaziju koja je rasadnik hrvatskih intelektualaca, od kojih je većina katolički odgojena. Pazinski kolegij otvoren je u zgradi nekadašnjeg pazinskog sjemeništa, pa čak i puno ranije za vrijeme biskupa Nežića oni koji su sjemenište pohađali, a nisu postali svećenici, mahom su ostali povezani s Crkvom i postali priznati hrvatski intelektualci i javni djelatnici. Tu su se školovali akademik Josip Bratulić, biskup Mile Bogović, novinar Aldo Sinković i mnogi drugi. Naš nezaboravni svećenik Antun Hek pokrenuo je Pazinski kolegij, Istarsku Danicu, Ladonju i puno toga drugog. Zbog svega toga se u Istri, možda više nego drugdje, osjeća nedostatak biskupa koji će biti i inicijator na crkvenom planu, i to osjećaju i svećenici i vjernici laici.

Dakle, Crkva u Istri više od dvije godine čeka novog biskupa. Sve to vrijeme biskupijom iz Splita upravlja mons. Dražen Kutleša, nadbiskup splitsko-makarski, kojemu se broj odgovornih i zahtjevnih službi samo povećava, i on ih prihvaća. Od nedavno je i predsjednik HBK-a, a u srpnju ga je papa Franjo imenovao u vatikanski Dikasterij za biskupe. Kako izgleda ta pastirska služba na daljinu, daleko od vjernika i svećenika, kako se odražava na život Crkve u Istri, među vjernicima, svećenicima?

– Službe na daljinu uvijek su službe na daljinu. No, biskupija je živo tkivo. Biskupija su ljudi, ne crkve i župni stanovi. I te ljude treba na neki način potaknuti da budu zajedno, da grade zajedništvo, jer vjera nije samo privatna stvar. Kao vjernici imamo potrebu za zajedništvom – tako smo »jači«. Jedna biskupija živi od zajedništva, i to zajedništvo u Istri na razini biskupije nedostaje. A nedostaje zato što nemamo predvodnika koji će inicirati neke potrebne stvari, biskupijska hodočašća i razne skupove, upoznavanje i vrednovanje naših mučenika i drugo. Sve to imamo pred sobom, a ne koristimo. Služba na daljinu je administrativna, potpisivanje dokumenata koji su nam u župama potrebni. Radi se o potrebama vjernika, o dokumentima koje je samo biskup ovlašten potpisati. Uz sve to, važna je komunikacija s biskupom, jer ni jedan od nas svećenika neće poduzeti neke inicijative na biskupijskoj razini ako za to nije ovlašten. Mislim da bi, dok ne dobijemo novog biskupa, umjesto ove službe na daljinu bilo bolje da se imenuje nekoga tko će biti u Istri i imati određene ovlasti u biskupiji, ali neće biti biskup.

Hladni pogon

Kako sada funkcionira život istarske Crkve?

– Moglo bi se reći, na »hladni pogon«. Svećenici sve rade kao da je biskup ovdje, rade sve kao i inače, svaki u svojoj župi, slave mise, vjenčaju ljude, krste, idu na pogrebe. Ali biskup je taj koji sve to treba objediniti kako bi se gradilo zajedništvo. Biskup je potreban i da se rješavaju neka pitanja. Što ćemo npr. napraviti s činjenicom da imamo drastičan pad onih koji se crkveno vjenčaju? Nećemo valjda samo izdavati poruke, poslanice. Pa biskup mora biti ovdje, prisutan među ljudima, vidljiv, aktivan inicijator. Ljudi to znaju i očekuju.

Biskup treba biti prvi među jednakima, što se tiče svećenika, ali i što se tiče vjernika laika – Josip Grbac / Snimio sergej DRECHSLER

U zadnje dvije godine, od kada je mons. Kutleša postao koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije, a onda i tamošnji nadbiskup, više je biskupija već dobilo nove biskupe ili koadjutore. Mons. Mate Uzinić je ovih dana, nakon što je gotovo dvije godine bio koadjutor Riječke nadbiskupije, preuzeo riječku nadbiskupsku katedru. U međuvremenu je biskupa dobila njegova nekadašnja biskupija – Dubrovačka biskupija; k tome istarski svećenik mons. Milan Zgrablić postao je nadbiskup koadjutor Zadarske nadbiskupije. I iz toga je logično da se i vjernici i svećenici u Istri pitaju što se događa s imenovanjem biskupa za Istru. Može li se naslutiti što se događa?

– Upravo to da se ne može ni naslutiti što se događa, natjeralo me da napišem taj tekst u Ladonji. U Istri, bar po mom mišljenju, ima svećenika koji bi bili sposobni biti dobri istarski biskupi, a da ne govorim u Hrvatskoj općenito. Mi smo jako profitirali s biskupom Dragutinom Nežićem, koji je bio podrijetlom iz krašićkog kraja, ali je prihvatio i upio istarski mentalitet. Znao je gdje se nalazi svaka kapelica u Istri, nije bilo susreta djece, ministranata, mladih, starijih, a da on nije bio s njima, da nije došao k njima. Živio je s narodom. S vremenom je postao jedan od najboljih poznavatelja istarske crkvene povijesti. Mi i danas od njega učimo. U istarskoj Crkvi ostao je zapamćen kao biskup koji je Crkvu u Istri spasio u teškim vremenima nakon Drugog svjetskog rata, kada je s jedne strane bio pritisnut režimom, a s druge svojevrsnom neimaštinom Crkve. Bio je zaista autentični pastir ove Crkve, a nije bio iz nje podrijetlom. Prema tome, ako možda u Istri ne nalaze budućeg biskupa, neka mi nitko ne kaže da ne postoje sposobni svećenici, fratri, diljem Hrvatske, koji bi znali biti pastir ove Crkve. Nežić je bio jako mudar čovjek. Ja mu osobno zahvaljujem što me poslao u Rim na studij. Bio je na neki način i lukav jer me je pozvao na razgovor i pitao idem li u Rim. Odgovorio sam mu da ne idem, prihvatio je to i rekao mi neka onda studiram Rijeci. Poslije me više nije zvao na razgovor, poslije mi je samo poslao telegram u kojem je pisalo da u Rimu na toj i toj adresi trebam biti određenog dana. Bio je, dakle, čovjek koji je brinuo i o intelektualnoj razini ove Crkve, jer je sam bio intelektualac. I Nežić i njegov nasljednik biskup Anton Bogetić su iz Istre na studij u inozemstvo poslali mnogo mladih, a slali su ih po njihovim afinitetima. Tako je i u tome bila i Nežićeva i Bogetićeva veličina. Imali smo, dakle, biskupe koji su učinili da mi kao Istra budemo svojevrsna avangarda u Hrvatskoj, u školstvu, medijima, u izdavaštvu. Ne znam koja još biskupija u Hrvatskoj ima izdavaštvo tako razvijeno i tako dugovječno kao što ima biskupija u Istri.

Svetac na zemlji

Kao što ste spomenuli, Istra je nekadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji dala velikog nadbiskupa Pavlišića, a hrvatskoj kulturi mnoge znamenite ljude, poput Josipa Turčinovića; biskupa Nežića je primila otvorenog srca, a skroman biskup Bogetić osnovao je biskupijsko misijsko sjemenište Redemptoris Mater. Dakle, istarska Crkva je otvorena i za davati i za primati.

– Naš skromni biskup Bogetić bio je svetac na zemlji. Da bi netko bio dobar biskup, ne mora biti intelektualac, silno obrazovan, doktor znanosti, ali važno je da ima osjećaj za narod, za ljude koji žive u sredini u kojoj je biskup, da ima osjećaj za specifičnosti te sredine. Istarska crkva je jedna od najstarijih na našim prostorima, pa s time povezano ima neke svoje tradicije, uzuse koje bi trebalo poštovati. Ljudi su na to jako osjetljivi, jer to je dio njihovog identiteta. Ne može doći neki biskup koji će reći da će ovdje, u bilo kojoj sredini, napraviti sve novo, npr. kao što je u njegovoj rodnoj biskupiji. To ne ide. Mi smo ovdje oduvijek bili većinski katolički narod i zbog toga su naši ljudi tijekom povijesti dosta propatili, i na to su jako osjetljivi.

Ljudski pristup jednog župnika vjernicima i svakom drugom čovjeku je alfa i omega, a ostalo dolazi poslije, i misa i propovijed i sve ostalo – Josip Grbac / Snimio Sergej DRECHSLER

Kakvog biskupa Crkva u Istri danas treba i želi?

– Ne tražimo novog Nežića, Bogetića ili Pavlišića. Ne tražimo da biskup bude ni genijalac ni nobelovac. Želimo da bude istinski pastir koji će ljudima i svećenicima pokazati da su mu važni, kao što su to uglavnom bili dosadašnji biskupi. Želimo da poštuje istarsku Crkvu i da mu dobro vjere na ovim istarskim prostorima bude prioritet. Ako za biskupa dođe netko izvan Istre, željeli bismo da upozna istarski način života i vjerovanja ljudi, da prihvati naše specifičnosti. Tko god bude izabran, htjeli bismo da bude otvoren za ljude, biskup kojeg će ljudi moći susresti, koji će biti na krizmama, na drugim događanjima, koji će vidjeti kako svećenici i vjernici žive. Koji će biti otvoren za suradnju, koji će, ako vidi da ponešto ne može ili ne zna, imati povjerenja to prepustiti drugima. Naravno da ni biskup Ivan Milovan nije bio u mogućnosti organizirati veliko hodočašće u Rim u povodu Velikog jubileja, ali to je povjerio svećenicima. To hodočašće je ljudima ostalo u lijepom sjećanju, kao i mnoga druga. Dakle, biskup mora biti inicijator, predvodnik, i po službi on to jest. Treba također biti vidljiv među ljudima, da ga ljudi prepoznaju. Mislim da takvog biskupa nije teško naći. Svi mi svećenici spremni smo biskupu izaći u susret, kao što su to svećenici činili u vrijeme kada je dolazio biskup Nežić. Tim više nas u Istri nekako čini žalosnima to što dvije godine čekamo i s biskupijom komuniciramo administrativno. Istarski biskup bi trebao također biti otvoren, pristupačan i za ljude koji su se ovamo doselili. Mnogi su se doselili uglavnom zbog životnih neprilika koje imaju, većinom radi posla, a ovdje nalaze svoj kruh. Crkva se i za te ljude mora brinuti, jer oni dolaze u naše crkve, s nama mole. Sada smo npr. u Umagu pripremili stan za jednu gospođu koja nema gdje stanovati, a u Murinama smo jednu obitelj smjestili u crkvenu kuću. Mi moramo davati odgovore i na takve ljudske situacije, biti pomoć, oslonac. Mi se i o tim ljudima moramo brinuti. Biskupija se mora brinuti. Dio Istre je dvojezično područje, pa treba imati sluha i za ovdašnju brojnu talijansku zajednicu. To su samo neke natuknice o kojima biskup koji dođe u Istru, ako ne bude iz Istre, mora voditi računa. Ako dođe izvana, mora dopustiti da mu nešto i sugeriramo, jer ne može zato što je biskup ni znati sve, ni moći sve. Ljudski pristup jednog župnika vjernicima i svakom drugom čovjeku je alfa i omega, a ostalo dolazi poslije, i misa i propovijed i sve ostalo. To se jednako odnosi i na biskupa. Biskup treba biti prvi među jednakima, što se tiče svećenika, ali i što se tiče vjernika laika.

»Ljudski pristup jednog župnika vjernicima i svakom drugom čovjeku je alfa i omega, a ostalo dolazi poslije, i misa i propovijed i sve ostalo. To se jednako odnosi i na biskupa. Biskup treba biti prvi među jednakima, što se tiče svećenika, ali i što se tiče vjernika laika