Zara Štoković, Majuška Milohanić i Lorna Križanac
Ako nisi povezan s konjem, ništa od toga. Jako se puno traži i od konja i od jahača. Za sve što se radi u dresuri i preponskom jahanju, mora biti jako dobra komunikacija između konja i jahača. Konj osjeti i nervozu i nestrpljivost i neraspoloženje. Kada si nervozan, bolje da odustaneš i ne tražiš toga dana previše od sebe ni od konja, kazala je Eliza Štoković
povezane vijesti
- Dragan Primorac na Svjetskom danu istarske kobasice prozvao Milanovića zbog vrijeđanja ustavnih sudaca
- Delnice i ove godine pričaju svoju bajku: Izrada ukrasa, oslikavanje lica i vožnja kočijom kroz delnički park
- Putnički vlak koji je prometovao iz smjera Siska u smjeru Zagreba naletio na tri konja. Od siline udara uginuli
Konjima se počeo baviti prije tridesetak godina kada su sportski konji i konjički sport u Istri bili tek privilegij rijetkih sretnika. Doduše najprije rekreativno, a potom i natjecateljski. Za Samuela Štokovića, predsjednika Konjičkog kluba Hipos, preponsko jahanje najljepši je sport na svijetu.
– Trenira se 365 dana u godini da bi se minutu i pol uživalo na natjecanju. Prosječan parkur s preponama traje između 60 i 80 sekundi i to treba ne samo trenirati, nego živjeti svaki dan, povjerio nam je naš sugovornik kojeg smo posjetitili na ranču u Videtima, pored Svetog Petra u Šumi.
Dvanaest konja
Osim štala s prostranim boksovima, na prostoru kluba pješčani je ograđeni krug promjera 16 metara, za lonžiranje i školu jahanja, te improvizirano dresurno jahalište smješteno u prirodnoj udolini, u »vali«, idealno za trening mladih konja i jahača za dresuru i prepone. Supetarski konjički klub danas ima dvanaest konja, tridesetak članova, a u natjecateljskom dijelu petnaestak jahača licenciranih za ovogodišnja natjecanje u preponskom jahanju u Hrvatskoj, ali i šire.
Samuel i njegova sestra Eliza Štoković dijele istu strast prema konjima i licencirani su treneri za dresurno i preponsko jahanje.
– Većinom radimo s mladima, imamo kadete, juniore, mlade jahače do 21 godinu. Za djecu je dobro da se bave jahanjem, za njihove roditelje vjerojatno malo manje jer je to financijski jako skup sport, kazao je Samuel.
Zanimljivo je da su u »Hiposu« sve redom jahačice u preponskom jahanju. Imali su jednog dečka iz Pule koji je prošle godine prešao na nogomet.
– Djevojčice dolaze trenirati iz Buja, Pazina, Pule, Žminja… Imaju svoje obaveze i nisu u mogućnosti svaki dan doći i brinuti se o konjima. O njima se brinemo Samuel i ja, a kada dođu na jahanje, preuzimaju sve što je potrebno, od toga da konja spreme za jahanje, kada završe trening da ga odu prošetati, da stvore tu povezanost jer u ovom sportu nije bitan pojedinac, već tim, konj i jahač. Ako nisi povezan s konjem, ništa od toga. Jako se puno traži i od konja i od jahača. Za sve što se radi u dresuri i preponskom jahanju, mora biti jako dobra komunikacija između konja i jahača. Konj osjeti i nervozu i nestrpljivost i neraspoloženje. Kada si nervozan bolje da odustaneš i ne tražiš toga dana previše od sebe ni od konja, kazala je Eliza.
U Konjičkom klubu Hipos od 2007. godine otkako je osnovan, licencirali su četrdeset, pedeset jahača. U središnjem i sjevernom dijelu Istre jedini je to klub koji se bavi dresurnim i preponskim jahanjem.
– U Istri gotovo da i ne znam jahača koji od osnutka kluba pa do otprilike 2017. godine, kada su se počeli osnivati i drugi klubovi na području Istre, nije položio licencu kod nas, devedeset posto ih je kod nas položilo licencu i odavde krenulo u konjički sport. Naš klub može se pohvaliti vrhunskim rezultatima, iznjedrili smo jednu reprezentativku, Anju Kanjir, koja je jako visoko kotirala, sada je u Fažani. Maja Marić i Paola Udović natjecale su se na državnom kadetskom prvenstvu, ponosan je Samuel.
Pobjednik Trke na prstenac, kaskader…
Samuel Štoković bio je slavodobitnik Trke na prstenac u Barbanu 2012. godine, a okušao se i kao kaskader u filmovima. – Najbolji kaskader u Hrvatskoj Ivo Krištof povezao se s nama Istrijanima, s mojim kumom Petrom Benčićem, i krenuli smo u filmske vode. Film »Winnetou« snimao se u nacionalnim parkovima Paklenica, Krka, u Fužinama, na Grobniku, u Vranju gdje smo napadali vlak… Bio sam kaskader i u filmu »General«, snimalo se u Đurđevcu. No najzanimljivija zgoda iz tog razdoblja vezana je za film »Winnetou«. Krištofu je trebalo 45 konja i isto toliko jahača koji znaju jahati bez uzdi i sedla. U Fužinama, goli do pojasa, usred zime. Pola njih je znalo jahati, pola njih nije. U ponoć su u kaubojskom selu Roswell zapalili vatru, a mi smo kao Indijanci trebali galopirati nizbrdo u grad, gdje su drugi statisti i kaskaderi pucali. Uglavnom, mi smo se u galopu sjurili nizbrdo kako bi ga napali, a od 45 jahača, svega nas je pet stiglo na cilj. Ostali su popadali. »Što je taj listopad«, uhvatio se za glavu Krištof, prenio je Samuel Štoković zgodu iz svoje filmske kaskaderske karijere. |
Obiteljska tradicija
Ljubav prema plemenitim životinjama obiteljska je tradicija, a u zadnje četiri generacije preskočila je samo jednu. Samuelov nono Slavko Mikuljan iz Svetog Petra u Šumi četrdesetih godina prošlog stoljeća imao je konje i kočiju i vozio plovane u Tinjan, Kringu… Za razliku od noneta, Samuelov otac Danijel voli nogomet, 35 godina bio je delegat. Konja odavno u obitelji više nije bilo kada je Samuel 1994. godine odlučio kupiti svog prvog konja.
Vozio je motore, a onda ga je jedan kaubojski film zaintrigirao, bio je uvjeren da može jahati. Nono ga je sa zadovoljstvom jedne nedjelje otpratio u selo Bolobani kraj Svete Katarine kod Filipa Šimca po Gauča. Kada su ga dovezli u Sveti Petar u Šumi, Samuel i Eliza ništa nisu znali o konjima, nisu znali ni jahati, ni galopirati. Danas su oboje treneri, a ljubav prema konjičkom sportu prenijeli su i na svoje kćeri.
– Prvo smo se bavili rekreacijom i turizmom, bili smo s konjima u Poreču i onda smo krenuli u sport. Upoznao sam bivšu suprugu i 2007. smo se u potpunosti preorijentirali, jer rekreacija i sport dva su različita pojma. Preponsko jahanje smatra se najpopularnijom jahačkom disciplinom, zavoljeli smo ga sestra Eliza i ja. Zahvaljujući tom sportu upoznali smo puno prijatelja. Među njima Rajka Dokića, najboljeg trenera na Balkanu. Sedamnaest je puta bio prvak bivše Jugoslavije, on nam je pomoćni trener koji, iako ima 80 godina, dolazi tri puta godišnje održati seminare i treninge, prenio je Samuel.
Samuelova kći, 11-godišnja Zara Štoković, gotovo da je prije naučila jahati nego hodati. Njegova starija kći 13-godišnja Lana, također se natječe i postiže zapažene rezultate. Lani je bila četvrta na državnom prvenstvu u preponskom jahanju za kadete. U školi jahanja uz Zaru zatekli smo i 10-godišnju Marušku Milohanić iz Žminja i njenu vršnjakinju Lornu Križanac iz Žminja.
– Jako volim konje odmalena i roditelji su me upisali u školu jahanja, kazala je Lorna.
Las Vegas i Champak
Jahanje je strast i za Elizinu kćer Luciju Štoković, 19-godišnjakinju iz Svetog Petra u Šumi, studenticu prve godine politologije u Zagrebu, koja je, od kada zna za sebe okružena konjima. Deset godina igrala je odbojku i rekreativno jahala da bi se prije pet godina počela natjecati u preponskom jahanju. Onda je zaključila da to nije sport kojim se može baviti paralelno s odbojkom jer iziskuje potpunu posvećenost. Napustila je odbojku i posvetila se preponskom jahanju.
– U preponskom jahanju natječem se u kategoriji seniora na nacionalnim i međunarodnim turnirima, najčešće su to turniri u Zagrebu, a s obzirom na konkurenciju u kojoj se natječem, relativno mali klub i skromne uvjete u kojima treniramo, sa zadovoljstvom mogu reći da su rezultati koje postižemo na visokoj razini. Najčešće u nedjelju ili ponedjeljak odem na studij u Zagreb, tamo sam četiri dana, svaki vikend sam doma u Svetom Petru u Šumi, zapravo živim na relaciji Zagreb – Sveti Petar u Šumi – Hipos. Ako nisam na konju, onda sam oko konja, imamo mladih konja, trenutno ih najahujemo, ali svaki dan treniramo, lonžiramo. Tu je i čišćenje boksova, škola jahanja za djecu i pomažem mami. Trenutno jašem dva konja, Las Vegasa i Champaka, on je glavni konj s kojim se natječem. Ima dvanaest godina, oždrijebljen je na našem ranču. Prekrasno je imati svog konja. Doduše jahanje je naizgled tako jednostavno, a potroši se pola sata dok se konja istimari, iščetka, osedla, a potom i nakon jahanja sve treba ponoviti. Jako je puno posla, ali iskreno, vrijedi svake sekunde, zaključila je Lucija.