Kolinda Grabar-Kitarović natječe se za svoj drugi predsjednički mandat na temelju dojma što ga je ostavila tijekom prvih pet godina na Pantovčaku. Zoran Milanović izlazi na skorašnje izbore s cjelokupnom političkom karijerom, ponajviše njezinim dijelom kad je bio premijer, a Dejan Kovač, čiju kandidaturu podržava HSLS, biračima se nudi uglavnom na osnovu svoje znanstvene karijere. I mediji su ga brendirali kao našeg čovjeka s Princetonea, bez obzira što on zaista radio na ovom prestižnom američkom sveučilištu.

U Kovačev znanstveni opus spada i tekst što ga je napisao s češkim kolegom Štepanom Jurajdom i u listopadu 2016. objavio u časopisu Centra za ekonomska istraživanja i poslijediplomski studij – Ekonomski institut u Pragu. »Što je u imenu u ratu« ima karakter radnog papira, što znači da to nije konačna verzija teksta Kovača i Jurajde, ali bit će njegova vjerojatno ostati ista.

Njih su dvojica, dakle, istraživali rodne listove hrvatskih državljana i imena branitelja Domovinskog rata i iz toga zaključili da je među potonjima bio natprosječan broj ljudi koji se zovu Ante, kao i ustaški poglavnik Pavelić.

Učestalo davanje djeci imena Ante, kao i drugih, kako ih definiraju, »nacionalističkih imena«, konkretno onih koja je nosilo dvadesetak najistaknutijih ustaških dužnosnika, smatraju Kovač i Jurajda, snažan je indikator porasti nacionalizma.

S oca na sina

»Tijekom Drugog svjetskog rata, Hrvatskom je vladao ustaški pokret, koji je predstavljao smjesu fašizma, katoličanstva i hrvatskog nacionalizma. Vojno krilo tog pokreta preraslo je u vojsku hrvatske fašističke države, a ustaška vlast uvela je rasne zakone po obrascu Trećeg Reicha. Osnovali su koncentracijske logore u Hrvatskoj, a pripadnici ustaškog pokreta ubili su stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Taj je pokret osnovao i vodio Ante Pavelić, koji je u Drugom svjetskom ratu bio diktator.

Ime Ante ima slične konotacije u Hrvatskoj kao Adolf u Njemačkoj. Za razliku od imena Adolf u Njemačkoj, ime Ante, kao i imena ostalih vodećih generala i polititičara, nastavila su se koristiti u Hrvatskoj. Posebno su ponovno stekla popularnost krajem 20. stoljeća, s novim usponom hrvatskih nacionalističkih osjećaja«, ističu Kovač i Jurajda u uvodu svog intrigantnog teksta. Nešto kasnije konstatiraju i da je ime Adolf u Njemačkoj pedesetih godina gotovo iščeznulo, dok je Ante, prema popisu stanovništva Hrvatske 2001., među deset najčešćih imena.

U njemu se, primjerice, može pročitati podatak da se u redovima Hrvatske vojske od 1991. do 1995. borilo osam tisuća Anta. Među dragovoljcima je nositelja imena Ante bilo šest posto više nego što je udio tog imena kod hrvatskih muškaraca. Anta je nadprosječno i među poginulim braniteljima. Ukupno je bilo 25 posto branitelja s tim imenom. Kovač i Jurajda dokazali su i da se nacionalistička imena često prenose s oca na sina.

Zanimljivo je i kako njih dvojica opisuju ratni sukob na prostoru bivše Jugoslavije, budući da to odudara od u Hrvatskoj uvriježene definicije o srpskoj agresiji. »U lipnju 1991. Hrvatska je proglasila nezavisnost od jugoslavenske federacije. Hrvatski rat za nezavisnost, u Hrvatskoj ga se naziva Domovinski rat, vodio se od ljeta 1991. do kraja 1995. između Hrvatske vojske i JNA pod nadzorom Srba i lokalnih srpskih snaga koje su se protivile secesiji«, napisali su Kovač i Jurajda.

Predsjednički kandidat HSLS-a, s kojim smo razgovarali, naglašava da je ključno to što je riječ tek o radnoj verziji teksta.

Statistika i logika

– To je radni papir, koji je doživio dosta promjena. U pitanju je forma rada koji predstavlja zaštitu inicijalne ideje, a koji mora još proći proces publikacije i reviziju međunarodnih recenzenata u top znanstvenim žurnalima. Konačna verzija bit će, vjerujem, objavljena tijekom izborne kampanje. Postoji znanstvena teorija nekoliko nobelovaca koja imena veže uz određene kulturne, rasne i nacionalne identitete. Ako se u Americi zovete Jamal ili Lakisha, imate manje šansi dobiti posao jer su ta imena vezana uz afroameričku manjinu, a o čijim pripadnicima vlada sterotip da su lošiji radnici.

Mi smo, pak, pokušali utvrdili mogu li se patriotizam i/ili nacionalizam iščitati iz nečijeg imena. U analizi su uključeni top 200 hrvatskih imena prema podacima DZS-a. Poanta je da ljudi biraju više neka hrvatska imena povezana s entitetom u vremenima ratova. I to iz razloga što se na taj način žele minimizirati razlike unutar socijalnih grupa, rekao nam je Kovač.

On tvrdi da je, zajedno s Jurajdom, u međuvremenu odustao od identifikacije imena Ante i Adolf.

– Uspoređivali smo glavne vođe u Njemačkoj i NDH koji su predvodili fašističke pokrete, odnosno istraživali smo poistovjećuju li se ljudi s nacionalnim liderima u ratno doba i tako da djeci daju njihova imena. Ali, neki ljudi u Hrvatskoj bunili zbog rečenice da ime Ante ima u Hrvatskoj slične konotacije kao u Njemačkoj Adolf, pa smo je izbacili iz završne verzije rada.

Nema analogije da je Ante isto kao Adolf. Jedno je statistička usporedba, a drugo je logička usporedba, tako da je to eksplicitno napisano u zadnjoj verziji da pojedinci ne mogu izvlačiti vlastite teze, upozorava Kovač, koji je misli da je »vrijeme da hrvatski političari koji su stvorili probleme prestanu prodavati bolju prošlost i da se okrenemo budućnosti«.

U Vladi nema Ante, u Saboru ih je petorica

Ako je točna Kovačeva teza da je ime Ante indikator nacionalizma, onda danas u Hrvatskoj s njim nemamo ozbiljnih problema. Naime, premda je na vlasti desno orijentirani HDZ, u Vladi Andreja Plenkovića niti jedan se ministar ne zove Ante. Istina, lošija je situacija u Saboru. Od ukupno 151 zastupnika, petero ih se zove Ante. Četiri su HDZ-ovca, Babić, Bačić, Plazonić i Sanader, jedan je bivši mostovac Pranić.