Foto Darko Jelinek
Da se u ratifikaciju išlo prije godinu dana, ne bi bilo toliko prijepora ni u HDZ-u, ni u javnosti. Kada kažem da se zakasnilo, tu mislim naravno i na nečinjenje prethodne dvije Vlade. Ne razumijem zašto se toliko čekalo
Jadranka Kosor, koja je kao predsjednica Vlade 2011. potpisala pristupni sporazum Hrvatske s EU-om i koja je u ljeto 2009. došla na čelo HDZ-a u najdelikatnijem trenutku u povijesti ove stranke, u razgovoru za naš list analizira situaciju u politici i društvu nastalu nakon najave ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije.
– Čini mi se da suvisle rasprave zapravo uopće nema. Na djelu je neka vrsta kakofonije gdje je sav medijski, društveni i politički prostor zauzela rasprava koja to objektivno nije. Uglavnom se ne raspravlja o suštini nego o dojmovima i sve se pretvara u najobičniju svađu. Ratifikacija Istanbulske konvencije jest nešto dobro za Hrvatsku, kao neki dodatni okvir u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ali moguće je da uzavrele strasti ništa dobro neće donijeti hrvatskoj politici i društvu jer je proces išao naopako. Naime, Vlada je trebala pokrenuti inicijativu za ratifikaciju prije više od godinu dana. Trebalo je sve aspekte konvencije najprije dobro raspraviti u stranci, odnosno u stranačkim tijelima, budući da HDZ vodi Vladu i ima većinu u Saboru. A potom otvoriti raspravu s partnerima koji god to bili. I tek onda pokrenuti postupak ratifikacije. Ona je zapravo zakašnjela pa zbog toga i izaziva toliko turbulencija. Da se u ratifikaciju išlo prije godinu dana ne bi bilo toliko prijepora ni u HDZ-u, ni u javnosti. Kada kažem da se zakasnilo tu mislim naravno i na nečinjenje prethodne dvije Vlade. Ne razumijem zašto se toliko čekalo. Ovu situaciju uspoređujem s halabukom 2008. kada smo donijeli Zakon o suzbijanju diskriminacije. Tada je bilo različitih povika, i iz crkvenih krugova i s krajnje desnice, ali je taj proces uspješno završen. U politici puno toga ovisi o tajmingu.
Nije li stavljanje pred gotov čin, prvo najava, a onda rasprava, bio jedini način da Plenković pridobije stranku na svoju stranu?
– Što mislite pod gotovim činom?
Da je najavio ratifikaciju bez konzultacija u stranačkim tijelima.
– Nisam zagovornica »gotovih činova« u stranačkom životu. Jer to nije u skladu sa Statutom stranke i demokratskim procesima. Praksa je uvijek bila u HDZ-u da se oko krupnijih i osjetljivih tema, pogotovo svjetonazorskih, prethodno raspravljalo u stranci. I to prije svega na predsjedništvu stranke koje donosi političke odluke. A onda se odluka još eventualno verificirala na drugim stranačkim tijelima. Tako da politika stavljanja pred gotov čin, a pogotovo politika neke vrste ucjene – ako vi na to ne pristanete idemo na izbore – nije na kraju krajeva ni u duhu dosadašnjh HDZ-ovih politika. Tu naravno izuzimam vrijeme kada je stranku vodio Tomislav Karamarko jer je to bilo jedno sasvim specifično stranačko vrijeme.
Foto Darko Jelinek
Zašto bi prije godinu dana bio bolji tajming za ratifikaciju?
– Zato što je na samom početku, kada je Vlada svježa i kada ima veliki zamah zbog pobjede na izborima, puno lakše provesti i reforme. Ovo također možemo svrstati pod neku vrstu reforme, koja istina nije došla od nas, ali definitivno jest neka vrsta koraka naprijed u borbi protiv nasilja nad ženama. Propušteno je dakako i vrijeme za takozvane strukturne reforme jer je prva godina mandata uvijek godina kada se oživotvoruju najteže odluke. A to je vrijeme za ovu Vladu prošlo.
Politička hrabrost
Kako je moguće da je u Bavarskoj, koja je konzervativnija od Hrvatske, i u njenom CSU-u koji je konzervativniji od HDZ-a, Konvencija bude ratificirana jednoglasno?
– Rekoh već, trebala se provesti drugačija vrsta pripreme. Naravno, u HDZ-u članovi stranke uvijek osluškuju što govori i predlaže predsjednik. I kad je gospođa Mara Tomašević izašla u javnost sa svojom tragičnom pričom, onda je vodstvo stranke trebalo odmah promptno reagirati. Jer netko tko je nasilnik, kakvu god dužnost obavljao, ne može biti član stranke i ne može obnašati ni jednu dužnost. Ta je reakcija tada izostala.Tada se govorilo da je to unutarstranačko pitanje koje će se riješiti. Pa se nije rješavalo. Pa je onda Plenković na konstataciju Mare Tomašević da mu je pisala dva puta rekao da to nije bilo preneseno njegovoj pozornosti. Problem pretučene žene na neki se način relativizirao. U trenutku kada je gospođa Tomašević izašla u javnost, trebalo jer poslati jasnu i preciznu političku poruku o nultoj toleranciji na nasilje. Povukla bih paralelu s pločom i natpisom »Za dom spremni« u Jasenovcu. Kad je postavljena rečeno je da je to delikatno pitanje. Pa su nastali problemi pa je osnovano povjerenstvo koje, kao što vidimo, nije donijelo nikakvu odluku. I taj se problem i dalje vuče i s njim ćemo ući i u vrijeme komemoriranja ove godine u Jasenovcu. A reakcija je trebala biti – ploča u Jasenovcu je gruba provokacija i mora se ukloniti. Točka.
Koja je politička pragma iza toga da se krajnjoj desnici titra i radi cirkus s premještanjem ploče, a s druge strane se ovako odlučno ide na ratifikaciju Konvencije, za što istina postoji pritisak, ali bi odlaganje njene ratifikacije bilo puno manje politički neugodno od cirkusiranja s pločom?
– I meni je teško odgonetnuti. Često se radi samo o minimumu političke hrabrosti koju netko ima ili nema. Naravno, i procjene određenih poteza koji su korisni ne samo za državu nego, usudim se reći i za ostanak na vlasti. A možda jednostavno Plenković i nije mislio da će ovo izazvati takve turbulencija u stranci jer je mislio da će njegov autoritet stišati protivnike.
Možda ne poznaje dovoljno dobro situaciju u stranci?
Foto Darko Jelinek
– Možda. Mnogi su komentirali kako su glasali članovi predsjedništva i da je protiv bilo samo šestero ljudi. Ali su ti mnogi zaboravili da je to šestero osobito važnih političkih ljudi u stranci, koji su izabrani i bilo bi to loše zanemariti. Što god tko mislio o Milijanu Brkiću, Ivani Maletić ili o Antonu Klimanu, oni su izabrani članovi predsjedništva HDZ-a. Brkić je i zamjenik predsjednika, Maletić je potpredsjednica. Kada tu uključite Miru Kovača i Davora Ivu Stiera, međunarodnog i političkog tajnika, to znači da je snažan dio vodstva stranke protiv ratifikacije. To su sve ljudi koji i su dobili ogroman broj preferencijalnih glasova na izborima što znači da imaju potporu i stranačkih tijela i birača i to je u ovoj priči osobito važno. Uz to, dio njih su i zastupnici. Njima se pridružio i Miroslav Tuđman kao zastupnik, te Stjepan Tuđman kao utemeljitelj.
Izašla je iz stranke čak i Tuđmanova unuka.
– To simbolički nije nevažno zato što veliki dio članova i birača, pogotovo starijih, i danas glasa za HDZ zato što im je ta stranka asocijacija na predsjednika Tuđmana. I svi oni gledaju u obitelj Tuđman i kako će se obitelj postaviti. Za analizu situacije dakle, važna je i struktura ljudi koji se suprotstavljaju ratifikaciji.
Koliko je olakšavajuća okolnost da HDZ nema konkurenciju na desnom centru?
– Olakšavajuća je okolnost i što nemaju snažnu oporbu na ljevici. No, sigurno je da će ljudi kao što su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, koji su dobili respektabilan broj preferencijalnih glasova na HDZ-ovim listama opet ići na neke izbore. Ako na ratifikaciji jedan dio zastupnika HDZ-a bude protiv, to će biti i prvi puta da se izravno glasa protiv prijedloga predsjednika stranke.
Šira strategija
Zbog čega nije moguće da se zastupnicima HDZ-a omogući glasovanje po savjesti u ovakvim pitanjima kao što je to recimo slučaj u Njemačkom CDU-u?
– U ovom slučaju, što god reklo vodstvo stranke, glasanje po savjesti će se ipak jednim dijelom dogoditi. I na sjednici Vlade je sigurno bilo ljudi koji su glasali za jer ne žele biti izbačeni iz političkog sedla. To su oni ministri koji su na sjednicu dolazili ulazeći na stražnji ulaz. Većina ljudi želi ponovo biti na listama pa se ne žele zamjerati šefu i to je u politici sve već viđeno i za politiku kao normalno. Dobra je vijest za Plenkovića to što je HDZ na vlasti pa zato ova pobuna neće eskalirati. Ali i ovo što se dogodilo je rijetko viđeno i pretpostavljam da je i on iznenađen reakcijama nekih ljudi.
Ima li među pobunjenicima i onih koji pod krinkom svjetonazora pokušavaju postići neke druge ciljeve?
– Sigurno. No, sigurna sam da je npr. Davor Ivo Stier u potpunosti iskren, njegovo protivljenje je vjerodostojno. On se i inače pokazuje kao vjerodostojni političar. Jer, malo bi tko napustio prestižno mjesto ministra vanjskih poslova zbog protivljenja tzv. rekonfiguraciji i neprirodnoj koaliciji s HNS-om. Kao politički tajnik jasno je artikulirao svoja politička stajališta i u nekim drugim slučajevima. I jedini je iz te skupine ljudi u današnjem Predsjedništvu imao političke i ljudske hrabrosti suprotstaviti se mom izbacivanju iz stranke iako u unutar stranačkim izborima nije bio na mojoj strani. Ali sigurno je da ima ljudi koji će kroz ovaj proces svrstati na suprotnu stranu zato što nisu zadovoljni šefom i što žele na njegovo mjesto.
Ovo je prvi put da se predsjednik HDZ-a upustio u nešto što se neće svima svidjeti?
– Moguće je da je to i dio šire strategije. Jer otkako svi raspravljaju o Istanbulskoj konvenciji nitko se raspravlja o izvješću Europske komisije. Niti o Agrokoru. Tako da i nije loše za Vladu da se skrene pozornost s ovih teških pitanja i dilema.
Nema povratka na staro
Kako vam se čini mogućnost da bi Andrej Plenković mogao postati kandidat za predsjednika Europske komisije?
– Sve je moguće jer nakon sljedećih euroizbora Vlada, pretpostavljam da će to i dalje biti Vlada Andreja Plenkovića, može predložiti kandidata za povjerenika. Pa se može dogoditi da Vlada Andreja Plenkovića predloži Andreja Plenkovića za jednu takvu dužnost.
A nešto više?
– O tome će se dodatno otvoriti rasprave u Europskoj pučko stranci (EPP), najmoćnijoj političkoj obitelji EU. Plenkovića jako dobro poznaju u institucijama EU jer je dugo vremena proveo u diplomaciji pa nakon toga i u Europskom parlamentu.
Kako bi odjeknulo u stranci, ali i u društvu, da on nakon samo dvije i pol godine iz Vlade prijeđe u neku od europskih institucija?
Je li točan dojam da o Agrokoru ovisi opstanak Vlade?
– Vlada je svjesno donijela odluku vezati se za slučaj Agrokor donošenjem lex Agrokor. Time je Vlada vezala svoju političku budućnost uz Agrokor.
Ali Agrokor bi vjerojatno utjecao na sudbinu Vlade i da se nije uopće miješala?
– Ali percepcija javnosti bi bila drugačija. Percepcija je, naime, da Vlada koja je iznjedrila lex Agrokor može utjecati na sve procese. Iako to zapravo i nije tako. Igra je naravno puno šira. Bolje bi bilo problem Agrokora rješavati kroz izmjene Stečajnog zakona. Ovo je složena situacija jer Ustavni sud nije donio ni odluku o tome je li Zakon u skladu s Ustavom, a Vlada si je ostavila puno otvorenih bokova i u mnogome vezala svoju sudbinu uz sudbinu Agrokora.
– Tko zna. To bi onda bio premijer koji u mandatu odlazi s teške dužnosti, opet. Možda bi jedan dio ljudi bio jako ponosan što netko naš zauzima tako jako važnu funkciju. A neki bi možda bili sretni ako bi otišao.
Kako vam se čine odnosi sa Slovenijom?
– Čini mi se da su ti odnosi na izuzetno niskoj razini. Puno nižoj nego na kraju mog premijerskog mandata. Žao mi je što se slovenska politika ne može suočiti s činjenicom da su napravili neprihvatljive stvari u arbitražnom procesu. I da su time žestoko udarili na vladavinu prava kao na jedan od temelja EU. Jer taj pokušaj utjecaja na suce je bez presedana. A druge strane ideja Hrvatske da će oko ovog ići na neke međunarodne institucije mi se ne čini jako utemeljena. Jer bi za to bio nužan dogovor s tom državom. Slovenija to nije htjela pa je jedino rješenje bio arbitražni sporazum. Situacija je sada drugačija nego 2009. jer smo i mi sada članica EU. Hrvatska treba, odnosno već je trebala, preuzeti inicijativu. Nakon što smo izašli iz arbitražnog sporazuma malo je ili ništa napravljeno. Nismo dovoljno internacionalizirali činjenicu da je Slovenija napravila udar na vladavinu prava. Trebalo je obići sve zemlje EU i tumačiti što se dogodilo. A nakon odluke arbitražnog suda trebalo je ponovo ići u Sabor. Vlada je trebala iznjedriti neki prijedlog i s njim upoznati ne samo parlamentarne stranke nego i zastupničke klubove. I predložiti daljnje korake. Vlada je ta koja mora imati inicijativu.
Suštinski gledano, arbitraža nije uopće završila nepovoljno po nas?
– Nije, ali mi tu odluku ne priznajemo.
Glavna prepreka rješenju su unutarnje političke blokade u obje zemlje.
– Ako smo rekli da ne priznajemo odluku suda, onda je ne priznajemo. Tu više nema povratka na staro. Ali je isto tako činjenica da tom presudom Slovenija nije ostvarila svoje najvažnije ciljeve ni na moru ni na kopnu. To su činjenice od kojih treba krenuti i u traženju rješenja. Samo Sabor može donijeti odluku što dalje, jer samo Sabor može odlučivati o granici, ali netko nešto treba hrabro predložiti. Očekuje se da hrabra bude Vlada.
