Bilo bi možda neprimjereno prema mnogim kolegama koji na novinarskoj sceni čine sve kako bi sačuvali dignitet profesije, ali da – odlaskom Silvija Tomaševića medijska scena Hrvatske nepovratno je izgubila jednog od svojih istinskih bardova, jednog od onih koji je poput posljednjih Mohikanaca branio, danas sve manje važna, sveta pravila istinskog novinarstva. Sama informacija o njegovu naglom odlasku djelovala je – nestvarno.

Većina je naime na nju reagirala istinskim čuđenjem jer je Silvije Tomašević aktivan bio skoro do posljednjih dana života. K tome, a posebno na područjima koja s Italijom dijele i povijest i granice, on je bio mnogo, mnogo više od novinara. Iako se dakako uvijek držao principa informativnosti, svako njegovo javljanje iz Rima značilo je i upijanje istinskih lekcija koje su nam približavale ne samo politiku nego i čitavu lepezu interesa i ostvarenja koja definiraju modernu Italiju. Drugim riječima, Tomašević je bio jedan od onih tako rijetkih novinara koji su istovremeno dok bi činili svoje medijsko poslanje bivali i – učiteljima.

Iako je rođen 6. studenoga 1949. godine u Zagrebu, Tomašević je sasvim sigurno jedan od iznimno važnih Riječana. Uostalom, novinarom je i postao 1970. godine kao dopisnik Večernjeg lista iz – Rijeke.

Građanin svijeta

Njegov je djed naime bio ugledan riječki trgovac, otac novinar Radio Rijeke, majka službenica, prava riječka obitelj koja je ostavila silan trag u kulturi, medijima, ali i zabavi Rijeke, pa tako i u osnivanju MiK-a, dok je seljenje u Zagreb, gdje će se Tomašević roditi, bilo prije svega – politički i domoljubno motivirano. Iako je djed odabrao Rijeku kao grad u kojem će se baviti trgovanjem te otvorio trgovinu na trgu koji se danas naziva Koblerovim, nije želio da mu sin pohađa školu kojom je dominirala – fašistička ideologija.

Odveo je obitelj u Zagreb, gdje se 1949. godine Silvije i rodio. Ali vrlo se brzo njegova obitelj – vraća Rijeci. S obzirom na to da je u Rijeku stigao kao sasvim mali dečkić, sve njegove formativne godine bile su – riječke. S mnogo strasti i silno jasne memorije znao je pripovijedati o iznimno dinamičnom društvenom životu Rijeke i Opatije koje su k tome, što ga je posebno zanimalo, bile skoro pa »priključene« na glazbene utjecaje što su stizali iz – Italije. Samim time Rijeka je bila iznimna pozornica za brojne glazbene sastave i plesne zabave koje je Tomašević – obožavao.

I sam se, pa i putem mitskog omladinskog kluba Palach, aktivno, organizacijski uključivao u glazbena događanja tako da bez krzmanja možemo ustvrditi kako je golem Tomaševićev novinarski doprinos povijesti medija u Hrvatskoj nastao u velikoj mjeri zahvaljujući kulturnim i zabavnim gibanjima koja su prožimala njegovo školovanje i odrastanje u Rijeci. Tih godina jednom od najotvorenijih gradova Jugoslavije što je dakako Tomaševiću dalo sjajne temelje kasnijeg profesionalnog odrastanja. Svakako i u poznavanju talijanskog jezika jer Rijeka je naime oduvijek njegovala svoju bilingvalnost, ali možda još i više u stvaranju, mnogima baš i ne imanentnog, osjećaja – biti građaninom svijeta. Moći se bez problema snalaziti kamo god da te životni puti odvedu. Tomašević je u Rijeci završio srednju Tehničku školu, a sa svojom je generacijom ostao jako vezan čitavog života. Veljko Karabaić, ugledan riječki sportski, društveni i politički djelatnik bio je jedan od njegovih najboljih prijatelja te se s veseljem sjeća proslava godišnjica mature, pa tako i pedesete koju su osim u Rijeci slavili i u Rimu.

Spisateljska energija

Golemo novinarsko iskustvo pokrenulo je u Tomaševića i snažnu spisateljsku energiju. Prva mu je knjiga izašla još 1994. godine. Jednostavnog naziva »Ivan Pavao II.« ta je njegova posveta jednom od najvažnijih papa u povijesti i vjerojatno Hrvatskoj najdražeg poglavara Katoličke crkve izazvala golemo zanimanje tako da je osim na hrvatskom, prevedena na još pet jezika. Desetak godina kasnije, 2003. godine dolazi djelo »Pape kroz povijest« koje je objavila riječka izdavačka kuća Adamić kojoj je osnivač bio – Novi list. Fantastično poznavanje vatikanskih aktivnosti i utjecaja na globalna politička i društvena kretanja rezultirali su s još nekoliko recentnih radova. Posebno je važna knjiga »Dvojica papa« izašla 2009. godine koja mu je donijela važnu nagradu s velikim međunarodnim ugledom – Calabria, koja se dodjeljuje najboljim stranim novinarima u Italiji.

Uslijedila je 2011. godine knjiga »Tito u Vatikanu« te na koncu rad o još jednom velikom značajnom papi, reformatoru i modernizatoru Crkve, »Papa Franjo« objavljen 2014. godine.

Ono što je također vrlo značajno, koautor je knjige na talijanskome jeziku za Libreria Editrice Vaticana – »Cardinali dell Terzo Millennio« objavljene 1999. godine što je također iznimna rijetkost i ne samo za hrvatske nego općenito za bilo koje novinare izvan Italije.

Svoj izniman kreativni duh pretočio je jednim dijelom i u – nakladništvo. Osnovao je, naime, Silvije Tomašević agenciju »Roma«, a kako je Rijeku uvijek doživljavao svojim gradom, objavio je 2018. godine knjigu Gjona Antonia »Tajanstveni morčići«

Nepravedno je prema svima onima zahvaljujući kojima se još uvijek dignitet novinarstva održava iznad površine reći, ali da – istinski se bojimo da je otišao jedan od nezamjenjivih. Teško je, naime, vjerovati da će se pojaviti još mnogo istinskih novinara – gospodina. Jer, baš takvo je bilo svako njegovo javljanje, pa i po stilu odijevanja, ritmu govora, boji glasa i svim specifičnostima koje hrvatskom jeziku daju dugotrajni utjecaji nekog drugog i drugačijeg jezika, u Tomaševićevu slučaju to je dakako bio talijanski s kojim je živio punih 37 dopisničkih godina, bila je riječ o pravom, istinskom gospodinu. Iako je 18. srpnja u Rimu preminuo nakon duge i teške bolesti, baš nitko tko je s iznimnim zanimanjem upijao njegova javljanja iz glavnog grada Italije to kod njega nije mogao primijetiti.

Istinski gospodin i istinski novinar. Punih pola stoljeća. Do posljednjeg dana.

Bogata novinarska karijera

Početak novinarskog rada Silvija Tomaševića seže u 1970. godinu kada je postao dopisnikom Večernjeg lista iz Rijeke. I upravo taj pojam – dopisnik – dakle osoba koja na jedan pomalo individualistički način, odvojena od matične redakcije, marljivo i nadasve sveobuhvatno medijski predstavlja neki kraj obilježila je njegovu karijeru do posljednjih dana. Tri godine kasnije, 1973., postaje dopisnikom Večernjeg lista iz Slavonskog Broda. Ipak, prelaskom 1974. godine u Vjesnik puno desetljeće i on ima – svoju redakciju.

Osim što je bio novinarom u unutarnjoj politici, uređivao je niz rubrika da bi mu karijeru obilježio dolazak na mjesto – urednika vanjske politike. Javivši se na natječaj za dopisnika iz Rima, 1984. godine zajedno sa suprugom i dvoma male djece postaje dopisnikom Vjesnika i Večernjeg lista iz Italije i Vatikana. Ispunio je petogodišnji mandat, želja mu je bio New York, no zahvaljujući Jošku Kulušiću, legendarnu glavnom uredniku Slobodne Dalmacije, u vremenima dok se rušio Berlinski zid, a na jugoslavenskim su se prostorima sve glasnije čuli bubnjevi rata, vraća se u Rim. Jer svi putevi ionako vode u – Rim. Od 1990. dopisnik je iz Rima i Vatikana za Slobodnu Dalmaciju. S obzirom na to da je bila riječ o jednom od najpouzdanijih i najzanimljivijih novinara koji je, pa mogli bismo reći – novinarski savršeno – poznavao politiku Italije i Vatikana, javlja se na sve strane: za HRT i Hinu, ali i za britanski radio BBC i njemački Deutsche Welle.

Od 1992. do 2006. godine radio je na radiju RAI Internazionale. Izvještavao je i za Radio Vatikan na hrvatskom. Za talijanski list Il Manifesto pisao je od 1989. do 1990. godine.

Od 1991. pisao je za dnevnik Roma iz Napulja, zatim za tjednik Internazionale. U Rimu je 1992. pokrenuo časopis na talijanskom jeziku Le Religioni nei Balcani, a 2013. godine dvojezični hrvatsko-talijanski časopis MM Minoranze-Manjine. Posljednjih godina svog novinarskog rada bio je dopisnikom Večernjeg lista i Hrvatske radiotelevizije.