ZAGREB  Ministar obrane Ante Kotromanović upozorio je u srijedu da je prema Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga ostalo još razmjerno malo vremena za konačnu odluku što učiniti s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom. Točnije do 2016., rekao je Kotromanović, potrebno je odlučiti »hoćemo li ići u nekom drugom smjeru ili ćemo donijeti odluku o gašenju«. Uputio je pritom poziv parlamentarnoj oporbi da i ona preuzme odgovornost i sudjeluje u konsenzusu o odabiru načina na koji će se štititi hrvatski zračni prostor, a HDZ je odmah izrazio spremnost da se uključi u razgovore o ovoj temi. No, ostalo je nejasno što bi bila osnova koja bi poslužila za ovakav politički sporazum, naročito s obzirom na vrlo ograničena financijska sredstva s kojima Hrvatska raspolaže za ovu svrhu. 

Nepotreban teret

Međutim, u razgovoru s nekolicinom ljudi iz Ureda predsjednika i Banskih dvora došli smo do zaključka da je u redovima državne vlasti prevladavajući, praktično unisoni, stav da Hrvatska jednostavno mora prekrižiti svoje ratno zrakoplovstvo, zadržati samo helikoptere, a nadzor zračnog prostora prepustiti zrakoplovima nekog od NATO saveznika, u sklopu modela Air Policing, što je bitno jeftinija varijanta.

– Sve ostalo bilo bi krajnje neodgovorno prema državi. Mi jednostavno nemamo novac za kupnju novih borbenih zrakoplova, niti ćemo ga skoro imati. Tu se radi o ogromnim ciframa, stotinama milijuna dolara, i nemamo pravo donijeti odluku koja bi imala za zemlju teške financijske posljedice. Pozitivno je što HDZ sada prihvaća odgovornost u vezi s ovim pitanjem, ali činjenica je da su njihove vlade niz godina odgađale bilo kakvu odluku, premda su i oni bili svjesni da su novi zrakoplovi preskupa opcija za Hrvatsku. Valjda su se bojali to priopćiti građanima, pa je i ovo dočekalo vlast nakon izbora, objašnjava visoki državni dužnosnik zašto si Hrvatska, kao uostalom još neke članice NATO, ne može priuštiti vlastite borbene zrakoplove, nego samo helikoptere.

Ovakvoj ocjeni sigurno pridonosi i uvjerenost naših sugovornika da Hrvatskoj dugoročno ne prijeti nikakva ugroza od susjednih država. 

– Nas okružuju s jedne strane članice NATO, a graničimo i s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom. Realno, od tri bivše jugoslavenske republike ne moramo strahovati. One su i u puno goroj ekonomskoj situaciji nego Hrvatska, a k tome teže i pristupanju Europskoj uniji. Jedna Srbija ne predstavlja opasnost za Hrvatsku, pokazuje se da su oni spremni gotovo sve podrediti nacionalnom cilju – ulasku u EU, analizira naš sugovornik iz državne vlasti dodatne razloge, osim financijskih, zbog čega je održavanje ratnog zrakoplovstva prevelik i nepotreban teret za Hrvatsku. 

Opasna hrpa željeza

Početkom godine Slovenija je potpisala sporazum s Mađarskom da im njihovi skupocjeni gripeni štite zračni prostor. Već tada se spekuliralo da bi i Hrvatska mogla ući u takav aranžman sa svojim mađarskim susjedima. Sredinom ožujka zamjenica ministra obrane Višnja Tafra izjavila je da su MiG-ovi 21, koji su prošli remont u Ukrajini, rješenje tek za idućih pet, šest godina, a da bi »regionalni Air Policing zasigurno doprinio većoj operabilnosti među našim zemljama, a također i većim uštedama«. 

U raspravu o ratnom zrakoplovstvu uključila se jučer i predsjednička kandidatkinja HDZ-a, pomoćnica glavnog tajnika NATO Kolinda Grabar Kitarović. Nije rekla što bi konkretno trebalo napraviti nego je tek konstatirala da je zabrinuta »što se u zadnjih nekoliko godina dogodilo s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom, koje je bilo ponos Hrvatske u Domovinskom ratu, a danas je to hrpa željeza opasna i za ljude u zraku i za ljude na zemlji«. Ona smatra da pad MiG-a 21 mora biti poziv za buđenje i da treba »raspraviti i odlučiti na koji će se način ulagati u HRZ«.