Igor Tabak, vojni analitičar, od 24. veljače otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu, jedan je od najzanimljivih sugovornika za sve medije u Hrvatskoj, a mi smo pokušali dobiti odgovore na pitanje što znači upotreba hipersoničnog oružja od strane Rusije u ovom ratu, te naravno kakvi su ishodi dalje mogući.

U ratu u Ukrajini Rusi su, barem se tako tvrdi, po prvi puta iskoristili tzv. hipersonično oružje. Radi se dakle o letjelicama koje postižu brzinu 5 maha, ali možete li nam objasniti jesu li to letjelice, projektili ili »dronovi«. Naime, radi se o »jedrilicama« i projektilima, kao dva oblika.

– Treba imati na umu da je proteklih godina iz ruskih izvora bilo predstavljeno više temeljito različitih zračnih oružja koja dijele tu »hipersoničnu« kategoriju, dakle da se tijekom leta kreću bitno brže od brzine zvuka. No, sustav koji je sada borbeno isproban nad Ukrajinom, Kh-47M2 Kindžal, zapravo je najjednostavnije sredstvo u toj paleti. Naime, radi se o modifikaciji balističke rakete, koja se umjesto s tla ovdje lansira iz zraka, s borbenog aviona u letu. Time on već u startu ima brzinu platforme koja ga lansira, a onda na to dodaje još i brzinu vlastitim pogonom te silom gravitacije – da bi se na cilj iznimno brzo kretao tzv. parabalističkom putanjom. Ovdje je ujedno riječ i o oružju ponešto manje manevrabilnosti, koje je u konkretnom slučaju bilo opremljeno konvencionalnom bojnom glavom. Kako izgleda, njegovo je borbeno testiranje prošlo uspješno – pa se i Ruska Federacija onda imala čime pohvaliti.

Sve to je prilično različito od spomenutih hipersoničnih »glajdera« iz sustava Avangard, gdje se radi o posebno oblikovanim bojnim glavama koje ispušta raketa nosač da bi one onda svojim brzim »jedrenjem« kroz atmosferu bile u stanju prelaziti ogromne udaljenosti uz kompleksno manevriranje. Ujedno, sva ta napredna (i vrlo skupa) nova oružja teško da do svog punog učinka mogu doći noseći konvencionalne bojne glave – budući da se tu njihov učinak u pravilu može postići i bitno jeftinijim te primitivnijim borbenim sustavima. Dakle, kakva god da bila pokusna korištenja, to su oružja koja svoj puni potencijal pokazuju tek s nuklearnim bojnim glavama, protiv protivnika opremljenog gustom i modernom protuzračnom obranom. No, uz sve to, jako je upitno koliko će reklame proizvođača zaista donijeti i konkretne uporabne prednosti za vojske korisnika ovih oružja.

Igor Tabak / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Tehnološki primat

Također, tu je i pitanje jesu li Rusi uopće koristili baš to oružje, ili se radi o njihovoj propagandi kojom žele poručiti da su tehnološki napredniji i brži od američke vojske, koja predstavljanje svog hipersoničnog oružja najavljuje tek za 2023. godinu.

– Ruska Federacija nije mala država, a njihov vojni ugled ne počiva samo i isključivo na njihovom nuklearnom arsenalu. Dakle, postoji čitav niz tehnoloških područja u kojima ta država ima veći ili manji tehnološki primat – koji, naravno, obično prate i aktivne razvojne utakmice s drugim vojnim velesilama. Hipersonično naoružanje tu nije jedinstveno, budući da se u slučaju Rusije radi o jednoj od tek nekoliko država pune lepeze dostupnih vojnih tehnologija. Imajući u vidu da Rusija ipak i gospodarski, i po svom vojnom proračunu, nije u kategoriji SAD-a, takvi tehnološki dosezi postaju još i veći, bez obzira na pitanje masovnosti proizvodnje takvih modernih oružja na oštrici tehnološkog i znanstvenog napretka. No, sve to je plod velikih napora čitave države, i njihove nažalost uvelike plinsko-naftne ekonomije. Budući da Ruska Federacija ipak nije usporediva s negdašnjim Varšavskim paktom, pa ni s negdašnjim SSSR-om, to je napor koji će biti iznimno teško, ako ne i nemoguće, održati u uvjetima širokih međunarodnih sankcija i izolacije.

Kako to da SAD još nema to oružje u primjeni? Da li to znači da kasne u utrci u naoružanju?

– Raketna tehnika je tradicionalno bila područje posebnog ruskog interesa, pa ne čudi da su tu onda i rezultati jasno vidljivi. No, usprkos jako javno vidljivim prvim borbenim korištenjima, nije jasno koliko je takvih oružja uopće proizvedeno, te koliko široko je sustav Kindžal zapravo uveden u rusku borbenu uporabu. Budući da se proteklih tjedana u nizu navrata vodila diskusija o dostupnosti i masovnosti iole naprednijih tipova ruskog zrakoplovnog i raketnog naoružanja – koja su u pravilu skupa, a nisu izgledala stvarno masovno korištena – još je i veće pitanje koliko su i ta još modernija »hipersonična« oružja stvarno raspoloživa za korištenje u prilično masivnom ratnom sukobu u Ukrajini, koliko su stvarno korisna, i teška za zaustavljanje. Naravno, kakvi god bili odgovori na ta pitanja, već i ove uspješne vojno-tehnološke reklame vjerojatno će biti dovoljne da itekako ubrzaju istraživačke napore i vezana financijska izdvajanja za te svrhe kod svih ruskih konkurenata, posebno Sjedinjenih Država.

Smatrate li da je Rusija spremna iskoristiti nuklearno oružje?

– Poanta posjedovanja i razvoja nuklearnog arsenala je u spremnosti za njegovo korištenje. Pri tome je samo razlika izražava li se volja u tome biti prvi, ili se taj arsenal razvija za uzvrat u slučaju tuđeg nuklearnoga napada. No, kako god bilo, ako takve volje nema, ili ona nije jasno izražena, onda u vodu pada i čitav koncept »međusobno osiguranog uništenja« – pa se takva »nespremna« država i usprkos ulaganjima u nuklearnu tehnologiju i arsenal odmah nalazi u poziciji kompletnog gubitnika. Zato taj tip oružja, ali i potencijalno odvraćanje od njegove uporabe, itekako počiva na spremnosti korištenja, kako god strašne bile posljedice takvog potencijalnog razračunavanja.

Pitanje drona

Naravno, pitanje ovog oružja vraća nas i na pitanje »našeg« drona koji se srušio u Zagrebu. Može li se uspoređivati ta vrsta letjelice? I tu je pitanje svih pitanja: je li »naš« dron imao aviobombu ili ne? Možete li kao stručnjak procijeniti, mada vještačenje još nije dovršeno, radi li se o eksplozivu za samouništenje drona, ili bombi od 120 kg? Znamo koliko je polemika u vrhu hrvatske vlasti to izazvalo?

– I u trenutku neposredno nakon pada te egzotične i specijalizirane hladnoratovske letjelice na Zagreb, a i danas, izuzetno mi je teško povjerovati u te službene teorije o toliko opsežnim modifikacijama koje bi obuhvaćale i dodavanje nekakve veće bombe ili bojne glave. Nažalost, usprkos brojnim neodmjerenim javnim izletima pojedinih političara, posebno ministra obrane Marija Banožića, nikakvi ozbiljni rezultati stručne istrage tu nisu objavljeni. To je veliki problem, budući da je čitav incident itekako uznemirio javnost, na što su onda razne spekulacije neodgovornih političara tek dodale ulje na vatru.

Da li je protuzračna obrana HV-a zaista zakazala, ili se ta vrsta letjelica i ne može dobro pratiti – to je naime njihova bit, zar ne?

– Hrvatski sustav protuzračne obrane je točno onakav kakvog si je zadnjih desetljeća Republika Hrvatska priuštila. Njegov senzorski dio je kvalitetno obnovljen, i zato je vjerojatno da se i ovu letjelicu vidjelo u dolasku i bitno prije njezinog prelaska hrvatsko-mađarske granice. No, sasvim je druga priča po pitanju sredstava za presretanje takvog objekta u zraku. Naime, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo se zapustilo u tolikoj mjeri da ono već godinama noću ne djeluje, dok su preostali protuzračni resursi ostavljeni na načelnim razinama iz Domovinskoga rata – ali zanemareno i unazađeno kroz mirnodopska desetljeća. Kakva god da je načelna bit protuzračne obrane općenito – njeni rezultati u konkretnom hrvatskom slučaju baš odgovaraju stvarnome stanju resursa i organizacije, kojima se nadležni političari ipak redovito kite kao nečim posebno pohvalnim.

Kako to da je NATO toliko slabo reagirao?

– NATO u doba mira tek koordinira resurse i napore zemalja članica. Dakle, ako su države kroz koje je ova nestandardna letjelica prolazila prije svog dolaska u Hrvatsku ocijenile da nije u pitanju nešto posebno opasno, nije na NATO strukturama da im proturječe. Sasvim bi drugačija stvar bila u ratu, kada integrirana protuzračna obrana Saveza preuzima primat i punu odgovornost. No, i u takvim situacijama bi se postavilo pitanje koordinacije ovih NATO sustava s centrom proturaketne obrane u Rumunjskoj (ubuduće i onim u Poljskoj, kada postane operativan), što je načelno jasna suradnja, ali zapravo neisprobana u stvarnoj situaciji opasnosti.

Uspješna obrana

Dojam je da je dosad u ovom ratu ruska vojska zapravo baš tehnički poražena, osim moralno. Oslonili su se na klasično ratovanje, masu tenkova i teškog naoružanja, a na kraju su im tenkovi zapeli u blatu, kvarili se, da ne govorimo o raspadu taktike koja je primijenjena, posebno u pokušaju osvajanja Kijeva. Možete li dati ocjenu u kakvom je stanju ruska vojska zapravo u tehničkom smislu. Tvrdi se i piše da su zadnjih desetljeća opremu nabavljali kod Kineza, i da je to nedovoljno sofisticirana oprema. Što je u svemu tome istina, a što propaganda zapada?

– Vojske su ogromni sustavi, kako kadrovski i materijalno, tako i organizacijski. Usprkos vježbama koje pomažu ako su česte, opsežne i ozbiljno provođene, mnogo ovisi i o zadaćama koje se pred vojne snage postavi te o okolišu u kojem će se djelovati. Ruska vojska već desetljećima nije imala masovnih operacija sličnih aktualnim fazama sukoba u Ukrajini, pa ni situacija da se ozbiljno angažira toliku množinu ljudi, tehnike i zaliha. Dapače, ako su imali i velikih vježbi – na njima se neuspjeh nije kažnjavao smrću i uništenjem – a niti su sve greške vidljive kao na današnjim ratištima koja mediji i društvene mreže čine gotovo prozirnima. Nema sumnje da su Rusi u rat krenuli očekujući brža napredovanja uz bitno manje otpora, a onda su ta iznevjerena očekivanja imala i vidljive posljedice na terenu. No, znajući o koliko se tu raspoređene vatrene moći radi, i uspješna obrana Ukrajine mogla bi doći uz ogromne, te praktički nenadoknadive, razine ratnih šteta. Za to vrijeme ostaje gledati kako će se Ruska Federacija na terenu prilagođavati uvjetima očigledno jako drugačijim od očekivanoga – gdje bi i aktualne promjene težišta operacija mogle biti značajne.

Nama laicima izgleda čudno i da Rusi relativno malo koriste svoju avijaciju. Je li to nešto što ostavljaju »za kasnije«, još jedan zasad neiskorišteni adut iz rukava za kraj rata, ili i tu imaju problema?

– Velik je problem kad se pojedine vojske sudi ne prema njihovim vlastitim doktrinama, već po očekivanjima njihovih neprijatelja. Naime, posljednjih desetljeća su mnogi promatrači svoj dojam o zrakoplovstvu gradili gledajući SAD i njihove zapadne saveznike, pa onda i temeljem promatranja NATO zrakoplovnih doktrina na djelu. No, Ruska Federacija nije u tom krugu država. Ona je sustav za sebe, koji svoje zrakoplovstvo koristi prema svojim načelima – zadržavajući se uvelike iznad samih bojišta, osiguravajući zračnu nadmoć prvenstveno nad tim prostorima, a ostavljajući udare po dubokoj pozadini neprijatelja svojim raketnim snagama. U skladu s tim su oblikovana i ruska djelovanja po resursima ukrajinskog zrakoplovstva – gdje se nije odmah krenulo na njegovo široko iskorjenjivanje, kako bi to Zapad radio nastojeći zadobiti ukupnu prevlast u zraku. Umjesto toga, ukrajinsku se infrastrukturu gađalo izdaleka raketama, dok se ukrajinske letjelice itekako učestalo ruši iznad zona kopnenih djelovanja. Naravno, tu se na obje strane jako vidljivo pokazao problem izlaženja na kraj s brojnim malim i srednjim bespilotnim sustavima – ali to je muka koja aktualno muči i sve ostale vojske svijeta.

Što znači stalni ukrajinski zahtjev, odnosno molba Zelenskog koja dosad ostaje neispunjena, da se nebo nad Ukrajinom zatvori? Što bi to značilo za strane u ovom ratu?

– Uopće nema dileme da bi uvođenje takve zone bilo korisno i blagotvorno za Ukrajinu u ovome sukobu. No, kao i još neke stvari, i ovaj je zahtjev temeljen na popularnim iskustvima šire javnosti u promatranju niza manjih ratova tijekom proteklih desetljeća. A svi su ti ratovi u osnovi obuhvaćali jednu ili više vojnih velesila koje bi se obračunavale s bitno slabijim i tehnološki manje zahtjevnim protivnicima. Ovo spominjem zato što nije dovoljno samo uvesti »zonu zabrane letova«, nego takvu zonu onda treba i silom održavati praznom, dakle, bez neprijatelja kojima se letenje zabranjuje.

To je lagan posao ako strana u sukobu koju se tako prisiljava nema ozbiljno zrakoplovstvo, nema ni ozbiljnu protuzračnu obranu, a posebno ako nije opremljena i globalno značajnim nuklearnim arsenalom – te ako nije spremna na takve prisile odgovoriti silom i eskalacijom sukoba do globalnih razmjera. Upravo zato, trenutačno nema ni jedne pojedinačne nacije koja bi radi uspostave ikakve »zone zabrane letenja« iznad Ukrajine bila spremna ondje rušiti ruske vojne zrakoplove, onda uništavati rusku protuzračnu obranu koja ih brani, a konačno ući i u kompletan rat s Rusijom po tom pitanju. Dakle, takve »zone zabrane letenja« mogu se bez problema nametati slabim i ograničenim protivnicima, a nisu nikakvo ozbiljno sredstvo u sukobima velikih država ili nuklearnih velesila koje na takve mjere imaju i efikasna sredstva vojnoga odgovora.

Autokratska hegemonija

Po vašoj procjeni, je li Joe Biden pretjerao u svom govoru u Poljskoj? Općenito, vrlo se otvoreno pokazuje da upravo iz pograničnih gradova u Poljskoj NATO u ogromnim količinama oprema ukrajinsku vojsku. De facto se i ne krije da su ta mjesta baze NATO-a na samoj granici sa Ukrajinom. U kojoj mjeri je to dodatna provokacija za Putina?

– Američki predsjednik Joe Biden nije neiskusan političar. Dapače, jedan je od predsjednika SAD s neuobičajeno mnogo iskustva u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Djelujući desetljećima u vrhu vlasti prve svjetske velesile, on ima i onih negdašnjih, hladnoratovskih iskustava, koja mnogim mlađim vođama nedostaju. Upravo zato je on i svjestan da nema baš nikakve veze što se u inozemstvu priča o Vladimiru Putinu kao autokratskome vođi nuklearne velesile Ruske Federacije. Naime, nikakve vanjske priče, ni nikakve prijetnje međunarodnim sudovima neće promijeniti baš ništa u strukturama vlasti autokratske hegemonije kakva je danas Rusija. Jednako tako, Rusija je sasvim jasno svjesna otkud dolazi pomoć Ukrajini, kako putem svojih obavještajnih kapaciteta, tako i zarobljavanjem strane vojne tehnike na bojištima Ukrajine. Dakle, baš kao i u slučaju Afganistana tijekom 1980-ih godina, jasno je i tko pomaže, i kojim putovima tu svoju pomoć doprema – i tu se ne radi samo o provokaciji Putina, već o aktivnom pokušaju rušenja njegovih tekućih planova i nastojanja. No, to ne znači ujedno da se takve putove može jednostavno vojno sjeći. Naime, Poljska je u NATO savezu i direktni te otvoreni napadi na njihov teritorij bi isto bili jedno ogromno eskaliranje sukoba koje vjerojatno ni ruska strana ne priželjkuje. Sasvim je druga stvar po pitanju manjih napada, diverzija i sabotaža, koje se lako može nijekati. Taj je tip djelovanja itekako moguć, a za njihovo sprečavanje se i Poljska, baš kao i čitav NATO, vjerojatno jako aktivno pripremaju.

U Hrvatskoj postoje velike polemike o tome u kakvom su stanju u tehničkom smislu naše oružane snage. Sam zapovjednik predsjednik Milanović tvrdi da je protuzračna obrana u rasulu, da ne postoji, a i općenito da su uvjeti u vojarnama, a pogotovo sama oprema, u užasnom stanju. S druge strane, u MORH-u odaju dojam da nisu toliko zabrinuti. Kakva je vaša ocjena? Možemo li barem pokušati obraniti sami sebe? Nabavka Rafalea sigurno će biti velika pomoć, ali dotad još dosta moramo pričekati.

– Sasvim je jasno da za opremu i sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske prvo i osnovno vrijedi poslovica »Koliko novaca – toliko i muzike«. Nakon Domovinskog rata, u kojem je obrana trošila i preko trećine proračuna, taj čitav resor je bio sveden u dugoročno održive financijske okvire – što je onda itekako utjecalo i na brojnost te opremljenost sastava. Nije nikakva tajna da već desetljećima po pitanju kapitalne vojne tehnike Hrvatska živi na račun javnih ulaganja iz doba negdašnje Jugoslavije, te dodatno i na temelju ratnoga plijena te pojedinih ilegalnih kupovina iz ratnoga vremena – dok je itekako manje ozbiljne opreme pribavljano zadnjih desetljeća bilo novo ili rabljeno. No, umjesto da se istini pogleda u oči, a onda krene s pametnom modernizacijom na temeljima aktualnog stanja vojne industrije, uz korištenje standarda transparentnosti normalnih za NATO i EU države, u Hrvatskoj je zadnjih godina prevladao naglasak na propagandne te dnevnopolitičke učinke vojnih nabava.

Pri tome, uzor u postupanjima – umjesto država NATO/EU partnera – sve više postaju kako obližnja Srbija, tako i neke druge autokracije ili države »neliberalne demokracije«. Takva orijentacija onda, umjesto uprezanja svih nacionalnih resursa u rješavanje teških problema, rezultira prvenstveno političkim PR-trijumfalizmom, nadalje neozbiljnošću nadležnih dužnosnika, a uz sve to i optuživanjem zabrinutih da suštinski »ne vole Hrvatsku«.

U slučaju izravnog napada na RH, tko treba zapovijedati vojskom? Dojam je da se u Uredu predsjednika i MORH-u to različito tumači.

– Nema nikakve sumnje ili dileme oko toga da u slučaju napada na RH, kao i općenito u slučaju rata, resursima Oružanih snaga Republike Hrvatske zapovijeda vrhovni zapovjednik, koji je ujedno i državni poglavar te predsjednik Republike. Za razliku od toga, ono što je bilo i ostalo sporno je pitanje razgraničavanja ovlasti za uporabu i korištenje OS RH u miru. Tu se godinama stanje kretalo prema smanjivanju mirnodopske uloge predsjednika RH, no kako to ujedno i traži ozbiljne ljude na čelu Ministarstva obrane – nije nikakvo čudo da se u vrijeme iznimno izgubljenog te nesposobnog Marija Banožića na čelu MORH-a i taj trend u zadnje vrijeme faktično okrenuo.