Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj obilježava se na današnji dan od 2004. godine, kao podsjetnik na tragični događaj od 22. rujna 1999. tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kada je nasilni suprug ubio bivšu ženu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec, te teško ranio sudsku službenicu Stanku Cvetković.

Četvrt stoljeća od tog stravičnog čina i unatoč mnogim poduzetim naporima s ciljem suzbijanja rodno uvjetovanog nasilja, ono i dalje nesrazmjerno pogađa žene u Hrvatskoj.

Bilo je potrebno istih dvadeset godina od proglašenja Nacionalnog dana da zakoni Republike Hrvatske prestanu biti u potpunosti rodno neutralni, te da se određeni zločini prepoznaju kao specifični oblici nasilja kod kojih su u većoj mjeri žene žrtve, kao i da teško ubojstvo žene bude uvedeno u kazneni zakon.

Tolerancija na nasilje

Dunja Bonacci Skenderović, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja, ističe kako institucije ne shvaćaju ozbiljno prijave žena te nerijetko slučajeve nasilja doživljavaju kao pojedinačne incidente, a ne dio kontinuuma.

– Naše društvo ima veliku toleranciju na nasilje nad ženama. Da bi došli do evolucijskog stupnja na kojem nitko ni ne pomišlja na nasilje nad ženama, trebamo osvijestiti da je nasilje neprihvatljivo, da je štetno za čitavo društvo, da utječe na ravnopravnost. Potrebno je pojačati prevenciju kroz edukaciju koja ide od najranije dobi, a to su procesi dugog trajanja. Uzmite u obzir da je nasilje nad ženama na dnevnom redu tek posljednjih 50 godina, navela je Bonacci Skenderović.

Dunja Bonacci Skenderović

Njeno istraživanje »Ili moja ili ničija! – Analiza intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016. – 2023.« pokazalo je da je femicid namjerno i planirano ubojstvo žene, koje ima svoju dinamiku te da se upravo zbog toga može spriječiti. Pokazalo se da su u čak 77 posto slučajeva žrtva i počinitelj bili u vezi u trenutku počinjenja femicida, dok se u 21 posto radilo o bivšoj vezi. U najvećem postotku femicid se događa u zajedničkom kućanstvu žrtve i počinitelja te da kod velikog broja počinitelj pretjerano ubija žrtvu.

– Čin pretjeranog ubijanja ukazuje na ogromnu razinu bijesa počinitelja. Dio slučajeva femicida ima karakteristike likvidacije, a uočena je nevjerojatna sličnost između slučajeva femicida – dakle, femicidi sliče jedan na drugi, neovisno o tome jesu li počinjeni u Hrvatskoj ili negdje drugdje. Također, analiza je pokazala da femicid nije ishitren čin koji se dogodio zato što je počinitelj pukao – njega ne motivira ljubomora, već je motiviran gubitkom kontrole nad žrtvom. Zlostavljač odlučuje ubiti žrtvu onoga trenutka kada shvati da je izgubio kontrolu nad njom. Istraživanje je pokazalo da je čak 41 posto femicida završilo samoubojstvom počinitelja, što mi govori o velikoj potrebi prevencije i zaštite žrtava intimnog partnerskog nasilja. Dakle, potrebno je donositi neke politike i mjere prevencije i zaštite, a ne se primarno fokusirati na promjenu zakona. Promjena zakona ne sprječava femicid, naglasila je Bonacci Skenderović.

Vremenska crta

Bonacci Skenderović je tijekom izrade analize kao metodološku podlogu koristila Vremensku crtu ubojstva/femicida koju je napravila britanska kriminologinja Jane Moncton Smith. Ona zorno prikazuje dinamiku i slijed nasilja koji završava femicidom.

– Cjelokupni put je obilježen različitim vrstama nasilja, psihički, fizičkim, seksualnim. Međutim, dominantan je mehanizam prisilne kontrole koja je proces i koja u sebi sadržava i navedene oblike nasilja. Cilj zlostavljača koji koristi mehanizam prisilne kontrole je držati žrtvu u podređenosti, oduzeti joj moć kako bi on imao moć i kontrolu nad njom, pojasnila je konzultantica.

Hrvatska kao članica EU-a mora uskladiti zakonodavstvo s novoizglasanom Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, potpisala je i ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulsku konvenciju), te je potpisala i ratificirala CEDAW konvenciju, čime se obavezala da će štititi žene od nasilja i raditi na prevenciji nasilja nad ženama.

– Trebala bi nas pokrenuti činjenica da je i jedna ubijena žena previše te da će se sustav prevencije i zaštite žrtava zapitati nakon svakog slučaja femicida gdje je nastao propust i što mora popraviti kako bi broj femicida bio što manji. Ili još bolje da femicida nema, rekla je Bonacci Skenderović.

Dodala je kako je nakon izvještaja GREVIO-a o provođenju Konvencije Vijeća Europe došlo do određenih pomaka nabolje što se tiče zakonodavstva. Sada, međutim, moramo vidjeti kako će to funkcionirati u praksi.

– U periodu od 2016. do 2023. većina slučajeva femicida koji su dobili sudski epilog su bili kvalificirani kao ubojstvo, njih 15, dok je 13 slučajeva bilo kvalificirano kao teško ubojstvo. Nove dopune Kaznenog zakona su stupile na snagu u ožujku ove godine. Od tada do danas je izvršeno osam femicida, od toga će četiri dobiti sudski epilog jer je počinitelj uhićen. Treba pratiti te slučajeve i vidjeti kako su oni kvalificirani. Stoga mislim da je prerano govoriti o tome je li zakonodavstvo napredovalo. S druge strane, ako je suditi po zadnjem slučaju femicida, u kojem sustav nije adekvatno zaštitio žrtvu, našem sustavu su itekako potrebne i edukacije i osvještavanje. Dakle, u tom segmentu pravosuđe nije napredovalo. Svake godine u Hrvatskoj imamo minimalno jedan slučaj femicida u kojem institucije nisu prepoznale znakove rizika, nisu zaštitile ženu te je došlo do njezinog ubojstva, rekla je Bonacci Skenderović.

Podsjetimo, radi se o slučaju od početka rujna u kojem je ubijena žena u Zagrebu u ulazu zgrade u kojoj je stanovala. Ubio ju je bivši partner kojeg je prijavila policiji zbog uhođenja i prijetnji smrću. Policija ga je zbog prijava uhitila, Općinsko državno odvjetništvo je predložilo određivanje istražnog zatvora, a dežurni sudac istrage Županijskog suda to nije prihvatio, već mu je odredio mjeru opreza zabrane prilaska. Dva tjedna kasnije počinitelj ju je sačekao i ubio, a potom i sebe.

Online nasilje

Kada je u pitanju online nasilje, ono je sve učestalije, pa se o njemu sve više i javno govori, no ne i dovoljno, istaknula je Anita Malenica, članica Vijeća za elektroničke medije. Zato se i pokreću brojne kampanje, zahvaljujući kojima javnost ipak postaje sve više senzibilizirana za ovu temu. Na senzibilizaciji javnosti rade i brojne udruge, a tome pridonose i javne politike, rekla je Malenica, a kao primjer navela nedavno usvojenu EU Direktivu o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja je u javnosti aktualizirala temu online nasilja nad ženama.

Anita Malenica

– Kada je riječ specifično o ovom vidu nasilja, neosporno je kako se velik broj žena susreće s time. Čak i žene koje nisu imale osobno iskustvo ove vrste nasilja, sigurno su negdje na internetu naišle na njega ili možda znaju za konkretan slučaj u svojoj bliskoj okolini – bilo da je riječ o mizoginom govoru mržnje, ružnim i uvredljivim komentarima, krađi identiteta, dijeljenju eksplicitnog intimnog sadržaja bez pristanka, kako onog autentičnog tako i onog kreiranog različitim manipulativnim tehnologijama. Nažalost, još uvijek nedostaje svijesti o tome koliko su dalekosežne posljedice online nasilja ako se na vrijeme ne reagira, navela je Malenica.

Upravo je zbog toga Vijeće za elektroničke medije još 2020. godine, kada smo zbog korone svi bili izloženiji internetu, s udrugom B.a.B.e. pokrenulo projekt suzbijanja online nasilja nad ženama SURF and SOUND koji je dobio i nastavak projekta – SURF and SOUND 2.0. Kao važnog suradnika u rješavanju problema online nasilja Malenica vidi medije, koji pored primarne uloge informiranja imaju i značajnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja.

– Otud proizlazi i njihova odgovornost. Agencija za elektroničke medije je jako zadovoljna suradnjom s medijima u pogledu podrške našim projektima od javnog interesa. Moramo naglasiti kako smo našim aktivnostima vezanima uz ovu temu zapravo izašli iz okvira osnovnog djelokruga rada regulatora za elektroničke medije, no prepoznali smo da problem postoji i potaknuti preporukama i legislativom Europske komisije, kao i radom i inicijativama drugih dionika, odlučili smo djelovati. Tako je nastao i razvijao se višegodišnji projekt Žene i mediji koji danas okuplja dvadesetak partnera iz redova ministarstava, pravobraniteljskih institucija i udruga civilnog društva. Čini se da mediji pokazuju sve veći interes za ovu temu, no još je puno posla pred svima nama – u pogledu osvještavanja, ali i odgovornog izvještavanja o online nasilju nad ženama, rekla je Malenica.

Stvarne posljedice

Naglasila je i da moramo biti svjesni da online nasilje nije odvojivo od nasilja nad ženama u fizičkom svijetu – ono je samo njegov produžetak u nekoj virtualnoj sferi, a njegove su posljedice stvarne. U društvu je još uvijek prisutno nerazumijevanje za ovaj problem, ali da je promjena nabolje prisutna, najbolje govori činjenica da je naše zakonodavstvo, među prvima u EU-u, uvelo kazneno djelo zlouporaba snimki spolno eksplicitnog sadržaja.

– Velika potpora ženama u prijavi online nasilja su i udruge civilnog društva koje žrtvi nude psihološku podršku, korisne savjete i osobu od povjerenja koja je onda vodi kroz proces prijave – primjerice, Udruga B.a.B.e. pokrenula je i posebnu platformu za prijavu online nasilja NEON. Online nasilje je još uvijek relativno nov fenomen, na njega se još uvijek traže adekvatni odgovori, kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini. Ohrabruje činjenica da Direktiva o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji prepoznaje online nasilje nad ženama kao poseban oblik, a Hrvatska je dužna prenijeti ovu direktivu u svoje zakonodavstvo u roku od tri godine, rekla je Malenica.

Ta je direktiva povijesni pravni iskorak u zajedničkoj borbi protiv nasilja nad ženama, nadovezala se Zrinka Ujević, voditeljica Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj.

– Direktiva je uvela jedinstvene standarde u svim državama članicama, uključujući kriminalizaciju najtežih oblika nasilja poput silovanja, genitalnog sakaćenja žena, prisilnog braka. Obuhvatili smo i digitalno nasilje kao što je online uhođenje ili širenje intimnih sadržaja bez pristanka. Ovaj zakon od svih država članica Unije zahtijeva i snažne mjere prevencije, zaštite, pristupa pravosuđu, potpore, koordinacije i suradnje među nacionalnim tijelima. Zakonom se nalaže osnivanje nacionalnih službi podrške žrtvama uključujući skloništa, linije za pomoć te pravno i psihološko savjetovanje, čime želimo osigurati da svaka država članica ima odgovarajući sustav zaštite. Osobitu važnost zakon stavlja na prevenciju nasilja, uz obavezu država članica da promiču sudjelovanje muškaraca u borbi protiv nasilja te educiranja javnosti o rodnoj ravnopravnosti i o tome kako prepoznati i spriječiti nasilje, navela je Ujević.

Zrinka Ujević / Foto: Igor Nobilo

Kršenje ljudskih prava

Hrvatska je kao potpisnica Istanbulske konvencije poduzela važne korake u borbi protiv nasilja nad ženama, dodala je, jer su nakon ratifikacije doneseni stroži zakoni koji se odnose na nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje, a osnovana su dodatna skloništa za žene žrtve nasilja. Ipak, kao i u drugim državama članicama, još uvijek postoje izazovi, posebno u ruralnim područjima, gdje je pristup resursima i skloništima ograničeniji.

– Nasilje nad ženama najrašireniji je primjer kršenja ljudskih prava. Ono narušava dostojanstvo i integritet žena, a obiteljima i društvima nanosi nepopravljivu štetu. Procjene su Europskog instituta za rodnu ravnopravnost da je svaka treća žena u Europskoj uniji od 15. godine života doživjela fizičko ili seksualno nasilje. Ovdje govorimo o više od 60 milijuna žena. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji na snazi je od 2023. za cijelu Uniju. Jasna je ovo poruka svih 27 država članica da su ujedinjene u borbi protiv ovog zla koje razara pojedince i cijela društva. Europska komisija predana je sprečavanju i suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja i zaštiti žrtava, a ključno je da počinitelji budu pozvani na odgovornost, rekla je Ujević.

Suradnja Komisije državama članicama u borbi protiv nasilja nad ženama kombinacija je zakona, financijskih programa i kampanja podizanja svijesti građana. Jedna od akcija je društvena kampanja »Držat ću oči širom otvorene« usmjerena na svjedoke nasilja, kroz koju se lani nastojalo ohrabriti svjedoke nasilja – bilo da su to članovi obitelji, prijatelji, kolege ili susjedi – da pred nasiljem ne zatvaraju oči, već da ga prijavljuju. Cilj je bio naglasiti da svaka prijava može spasiti nečiji život.

– Rodno uvjetovano nasilje duboko je povezano s društvenim normama, stereotipima i nejednakim odnosima moći koji nerijetko rezultiraju nasiljem nad ženama. Upravo rodnu ravnopravnost Europska komisija vidi kao put do stvaranja društava u kojima žene i muškarci imaju jednake mogućnosti u svim aspektima života – i do društava bez rodno uvjetovanog nasilja. Od 2020. imamo Strategiju za rodnu ravnopravnost koja je dio izgradnje naše Unije ravnopravnosti. Tu spominjem još jedan važan europski zakon usvojen 2023. – Direktivu o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnosti plaća. Ona se mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva država članica do lipnja 2026. Nastavljamo aktivno podupirati institucije za podršku žrtvama nasilja te financiramo istraživanja koja pomažu u razumijevanju uzroka i posljedica rodno uvjetovanog nasilja. Kroz Europski institut za rodnu ravnopravnost prikupljamo i analiziramo podatke kako bi naše zakonodavne i političke odluke bile utemeljene na stvarnim potrebama žena. Na ovom putu prema društvu bez rodnog nasilja neizmjerno je važno osigurati edukaciju i podizanje svijesti na svim razinama društva, od vrtića i škola do radnih mjesta, kako bi se sustavno brisali ukorijenjeni stereotipi i diskriminacija prema ženama, poručila je Zrinka Ujević.

Učinkovita prevencija

Adekvatni odgovori sustava koji bi učinkovito adresirali uzroke rodno utemeljenog, obiteljskog, odnosno ukupnog nasilja, pa tako i nasilja prema ženama, daleko su od zadovoljavajućih, smatra pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

– Svakodnevni realitet u kojem svjedočimo daljnjoj brutalizaciji rodno utemeljenog nasilja, ubojstvima žena koja su se mogla spriječiti da je sustav reagirao pravovremeno i na odgovarajući način, prepoznavajući prije svega rizične čimbenike i okidače kod nasilnika, kontinuirano nas demantira i pokazuje nam da je put do osiguranja stvarne i odgovarajuće zaštite žrtava rodno utemeljenog nasilja još uvijek dugačak i neizvjestan. Jednako kao i činjenica da smo kao društvo zakazali u osiguranju možda i najvažnijeg aspekta u kontinuiranoj borbi protiv rodno utemeljenog nasilja – učinkovitoj prevenciji, navodi Ljubičić.

Višnja Ljubičić / Foto: Robert Gaspert

Kada govorimo o rodno utemeljenom nasilju, govorimo o jednom od najsustavnijih i najčešćih oblika kršenja ljudskih prava žena na svijetu. Ono predstavlja značajan te globalno iznimno raširen društveni problem. Hrvatska po tom pitanju nažalost nije izuzetak.

– Patrijarhalni društveni poredak u kojem još uvijek živimo i neravnopravni odnosi te obrasci koje on podrazumijeva neizbježno sa sobom nose raširenost različitih oblika diskriminacije prema ženama, kao i rodno utemeljenog nasilja. Korijeni različitih oblika diskriminacije i nasilja protiv žena upravo se temelje u neravnopravnim odnosima moći između žena i muškaraca i u nesrazmjeru povezanih nepravdi koje podnose većinom žene, a na što ukazuje sva relevantna statistika, navela je Ljubičić.

U posljednjih 10-ak godina vidljivi su određeni pomaci u adresiranju problematike nasilja u obitelji u Hrvatskoj, ali ona ističe da izmjene kaznenog i drugih represijskih zakona same po sebi neće nužno pridonijeti rješenju problema, jer se zakonodavnom represijom uvijek adresiraju posljedice nasilja, odnosno ubojstva/femicida, a ne uzroci.

– Prevencija je tu posredna, a ne direktna. Drugi ključan problem je što zakonske izmjene ne prate sustavno prikupljanje podataka, stručna i dubinska analiza sustava te strateški dokumenti izrađeni od strane struke, a koji bi trebali osigurati održivost i potrebnu društvenu arhitekturu za provedbu izmijenjenog zakonodavstva. Na posljedice takvog pristupa, koje registrira i Temeljno evaluacijsko izvješće GREVIO Odbora za Republiku Hrvatsku o provedbi Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – Istanbulske konvencije, već godinama upozoravam. Rezultat takvog načina borbe protiv rodno utemeljenog nasilja, koji se oslanja prije svega na penalnu politiku, redovito su niske kazne, koje se u Hrvatskoj i dalje izriču gotovo uvijek uvjetno i u okviru zakonskih minimuma, pojasnila je problem pravobraniteljica i dodala da je rodno utemeljeno nasilje javno društveni problem i kao takvog ga je potrebno strože kažnjavati.

Stvarna zaštita

Rješenje problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise – upravo jer je žrtvama rodno utemeljenog nasilja potrebno osigurati stvarnu i učinkovitu zaštitu, a ne samo deklaratornu i formalnu.

– I ovom prilikom, kao i nebrojeno puta dosad, ponavljam kako je osnova učinkovite borbe protiv svih oblika rodno utemeljenog nasilja edukacija, edukacija i prije svega edukacija, kao dio sveobuhvatne prevencije. Naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji zapravo nije ustrojen tako da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja kroz prevenciju, edukaciju i obrazovanje, već se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja kroz penalnu politiku. Sustavna i cjelovita edukacija i senzibilizacija struke, kroz uspostavljene odgovarajuće i dostupne programe obrazovanja i usavršavanja te cjeloživotno učenje, ali i edukacija i osvještavanje društva u cjelini i to počevši s edukacijom i odgojem djece za nenasilno rješavanje sukoba od najranije dobi, kao i osvještavanjem i suzbijanjem stereotipa. Jer jedino se promjenom svijesti, negativnih stavova i obrazaca otvara put razumijevanju, uvažavanju i slobodi u različitostima, istaknula je Ljubičić.

Posebno se osvrnula na seksualno nasilje, kao jedan od oblika rodno utemeljenog nasilja, koje ostavlja razorne posljedice na žrtve. I njega karakterizira neodgovarajući odgovor sustava, kao i iznimno zabrinjavajući visok postotak tamnih brojki, odnosno neprijavljenih i neprocesuiranih slučajeva.

– Radi se ujedno o nasilju u kojem je počinitelj uvijek, ili gotovo uvijek, muškarac, a žrtva je, upravo zbog svog spola – žena ili djevojčica. Dodatno, u ovakvim se slučajevima nasilja prvenstveno problematiziraju žrtva i njezino ponašanje, a ne počinitelj, zbog dobro nam poznate prevladavajuće patrijarhalne paradigme široko rasprostranjene u hrvatskom društvu. Tako su žrtve seksualnog nasilja često izložene predrasudama i stigmatizaciji, na što institucija Pravobraniteljice kontinuirano u svom radu ukazuje, zbog čega se isto u velikom broju slučajeva ne prijavljuje ili se, najčešće u slučaju seksualnog uznemiravanja, prijavljuje anonimno. Silovanje, kao jedan od najtežih oblika seksualnog nasilja, na žrtve ostavlja dugoročne i nesagledive posljedice, navela je pravobraniteljica.

Pomoć i razumijevanje

Iz perspektive Udruge UZOR, neprofitne organizacije koja provodi aktivnosti usmjerenje na zaštitu i podršku ranjivih skupina s područja Rijeke, u Hrvatskoj je najuočljivija borba protiv rodno utemeljenog nasilja ona koju vodi civilno društvo.

– Civilni sektor angažirano djeluje u borbi protiv rodno utemeljenog nasilja senzibilizacijom javnosti, a ponajviše svakodnevnim radom sa ženama koje su preživjele nasilje.

Česta je i suradnja s medijima koji su senzibilizirani za prava i potrebe žrtava.

Vlada se do sada borila protiv nasilja prvenstveno kroz različite izmjene zakonske regulative, no ono što nam nedostaje je sveobuhvatan odgovor koji će omogućiti svakoj žrtvi nasilja da dobije pomoć i razumijevanje, a da to ne ovisi o tome na koga će u procesu izlaska iz nasilja naići, odnosno o sreći, pa tako sustav i društvo ponekad olakšaju ženi žrtvi nasilja, a ponekad izlazak iz nasilja učine težim nego što bi trebao biti, navela je Paula Bogović, programska voditeljica i psihologinja iz UZOR-a.

Paula Bogović

Dodala je kako moramo još mnogo napraviti da bismo promijenili stavove o nasilju, a posebno o nasilju prema ženama.

– Stavovi i vrijednosti koje imamo, a posebno predrasude, jako utječu na to kako radimo. Važno je da svaka osoba koja u svom poslu radi sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja promišlja o svom utjecaju na žene s kojima radi, kako načinom na koji razgovara i time koje će informacije dati utječe na donošenja odluka kod žrtve. Svjetska istraživanja pokazuju da je prvi kontakt žrtve sa sustavom od ključne važnosti u procesu donošenja odluka, navela je Bogović.

Najčešće ćemo se svi složiti oko toga da je pravni okvir u Hrvatskoj jako dobar i da su doneseni zakoni dobri, ali je praksa ta koja ne valja. Kao problem vidi to što se zakoni ne provode i što nema posljedica za njihovo neprovođenje, pa samim tim nema ni odgovornosti – kako pojedinca tako i sustava.

– Primjer je neizricanje mjere udaljenja iz zajedničkog kućanstva počinitelju nasilja u obitelji koja je propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. Još jedan primjer je neodređivanje istražnog zatvora tijekom kaznenog postupka – oni nam ilustriraju koliko dobar zakon ne vrijedi puno ako se ne provodi. Ono što nas koji svakodnevno radimo sa ženama žrtvama rodno uvjetovanoga nasilja zanima je upravo provedba zakona kako bi žrtve bile zaštićene, a počinitelji adekvatno sankcionirani. Kada svaki dio sustava, od pravosuđa, preko socijalne skrbi do organizacija koje pružaju podršku i zaštitu ženama žrtvama rodno uvjetovanoga nasilja, budu odgovorno radili svoj posao, tada ćemo moći vidjeti smanjenje nasilja prema ženama, navela je Bogović.

Loša primjena

Česte su usporedbe zakonodavnog sustava po pitanju funkcioniranja sustava, određenih prava i položaja žrtve u odnosu na druge zemlje. Naš zakonodavni okvir nije loš ali je njegova primjena loša, istaknula je kriminalistica, koordinatorica Udruga HERA iz Križevaca, koja se bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava.

Marina Švagelj Jažić

– Postoji određeno nerazumijevanje položaja žrtve, nedostatak empatije, nerazumijevanje samih instituta prava i to od onih koji bi ih trebali provoditi. Sudski postupci su predugi, a žrtve nam često kažu – da su znale da će biti tako, nikada ne bi prijavile. Slučajevi nasilja u obitelji trebaju se provoditi kao hitni postupci. Počinitelju je dopušteno da se brani svim sredstvima, teret dokazivanja je na žrtvi što žrtvu tijekom postupka dodatno obeshrabri. Tu je i problem dosjećanja, ako je protekao određeni period od počinjenja kaznenog djela, a najveći problem je ispitivanje žrtve nekoliko puta, pogotovo ako se radi o kaznenom djelu seksualnog nasilja, gdje se žrtvu svakim dodatnim ispitivanjem ponovo viktimizira, navela je Švagelj Jažić.

Složila se s Paulom Bogović da je najvažniji prvi kontakt sa ženom koja je preživjela neki od oblika nasilja, stoga je velika odgovornost uspješnosti postupka, odnosno prijave nasilja, na policiji jer je policija ta kojoj se žrtve najčešće prve obraćaju za pomoć. Pristup policijskih službenika, način na koji razgovaraju sa žrtvom, vrijeme koje posvete razgovoru, empatija, suosjećanje, razumijevanje koje pokažu ili ne pokažu tijekom ispitivanja itekako mogu utjecati na kvalitetu davanja iskaza žrtve, ali i kasnijeg sudjelovanja žrtve u cijelom postupku i povjerenja u sustav.

– Određenih pomaka ima ali još uvijek žrtve ovise zapravo o pojedincu i tome koliko pojedinac ima određenog senzibiliteta za problematiku nasilja, posebno nasilja u obitelji i seksualnog nasilja. Posebna bi se pažnja trebala posvetiti načinu informiranja o pravima koje žrtve nasilja imaju. Prava žrtava su propisana našim zakonima međutim žrtva često ne znaju na njih, ona su često nerazumljiva pa ih žrtve ni ne koriste, istaknula je Švagelj Ježić.

Nijemi svjedoci

U društvu još uvijek prevladava stav da je nasilje privatna stvar i mnogo je nijemih svjedoka nasilja, kako u privatnom tako i u javnom životu.

– Mnogi još uvijek smatraju da je žena sama kriva za nasilje koje je doživjela, »zašto nije šutjela« »zašto nije učinila nešto«, »zašto nije otišla«. U društvu je također jako prisutna osuda žrtve, često ćemo čuti »sama je kriva« pogotovo ako se zna da je žena nekoliko puta odlazila od zlostavljača pa se vraćala.

Uzrok tog nenapredovanja je u neprepoznavanju obrazaca nasilnog ponašanja, dinamike nasilja, nerazumijevanju položaja žrtve, a najviše u patrijarhalnom sustavu odnosa moći muškarca nad ženom. Nekako se uvijek više bavimo uzrokom, traženjem opravdanja umjesto sankcioniranjem i odgovornošću.

Potrebno je i privatno i javno osuditi svaki oblik nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – ako želimo biti društvo nulte tolerancije na nasilje onda to trebamo i prakticirati. Na svakome od nas je zakonska i moralna obveza prijavljivanja saznanja na bilo koji oblik nasilja, ali i građanska i moralna odgovornost. Naše društvo je u totalnoj moralnoj krizi te krizi osobne i društvene odgovornosti, navela je kriminalistica.

Nasilje nad ženama je strukturalna i globalna pojava koja ne poznaje društvene, ekonomske ili nacionalne granice, pa tako ni granice određenih društvenih promjena.

Nasilje se može prijaviti policiji, državnom odvjetništvu, zavodima za socijalni rad te organizacijama civilnoga društva, telefonom, osobno ili anonimno.

Crna statistika

Prema statističkim podacima koje institucija Pravobraniteljice vodi u okviru Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu i izvještavanje o slučajevima ubojstava žena – »Femicide Watch«, čija je osnivačica još od 2017. godine, u 2024. godini s dosad počinjenih 12 slučajeva ubojstava žena razvidno je da se eskalacija nasilja nastavlja. Većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine njihovi najbliži – supruzi, partneri ili bivši partneri, dok velik broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos.

Broj kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji se u razdoblju od zadnjih osam godina učetverostručio – s nešto preko 2.000 evidentiranih djela u 2015. došli smo na preko 8.000 ovih djela u 2023. godini, dok se broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji istovremeno i u istom razdoblju praktički prepolovio – sa skoro 14.000 u 2015. na ispod 8.000 u 2023. Dodatno, u 2023. godini je prvi put otkad se prati statistika nasilja nad ženama i među bliskim osobama broj evidentiranih kaznenih djela pretekao broj evidentiranih prekršaja – prekršaja nasilja u obitelji je zabilježeno – 7.675, a kaznenih djela među bliskim osobama – 8.460.

Prema statističkim podacima MUP-a, u 2023. evidentirana su ukupno 194 kaznena djela silovanja što je za 22 kaznena djela ili 10 posto manje nego u 2022. Pritom su sve žrtve bile ženskog spola