Foto D. LOVROVIĆ
U 2016. treba pripremiti teren za ogromne dugove koji dolaze na naplatu, jer je iduća godina još je dobra u odnosu na ono što nas očekuje. U 2017. dospijeva preko 21 milijardi kuna, a tu treba pridodati i deficit od te godine. Kamate će samo rasti. Stoga je 2016. ključna. Hrvatska više nema vremena
Pregovori oko sastavljanja vlade su se otegli, pa još nemamo proračun za iduću godinu, koja je pred vratima. U kakvu to poziciju stavlja javne financije, te kojom brzinom treba nova vlada djelovati, a da ih tehnički ne ugrozi, pitamo izv. prof. dr. Hrvoja Šimovića s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
– Iako nemamo proračun, prva tri mjeseca 2016. pokrivena su Odlukom o privremenom financiranju. Privremeno financiranje je instrument kojim se premošćuje pitanje financiranja države i ostalih proračunskih korisnika kada nije donijet proračun za iduću godinu, a to je najčešće u situaciji parlamentarnih izbora. Shvatimo ga kao mini-proračun za prva tri mjeseca 2016., ali sa znatnim ograničenjima. Privremeno financiranje traje maksimalno tri mjeseca, odnosno do kraja ožujka. Tehnička Vlada u tom razdoblju ne bi smjela preuzimati nikakve nove obveze, odnosno predviđeno je samo refinanciranje kredita koji dospijevaju u tom razdoblju. Do tada bi nova Vlada trebala predložiti, a Sabor usvojiti Državni proračun za 2016. Međutim, nova Vlada nema previše vremena za pripremu. Protekom svakog dana u idućoj godini Vlada ima sve manje vremena za kvalitetno planiranje i mogućnost da se u 2016. dogode reforme i ikakvi značajniji pomaci u proračunskoj politici. Hrvatska više nema vremena. Zbog visokog javnog duga, trenutno oko 90 posto BDP-a, u 2016. jednostavno moramo barem prepoloviti proračunski deficit koji u 2015. iznosi 12,5 milijardi kuna. Prema postojećoj Odluci o privremenom financiranju u prva tri mjeseca 2016. deficit bi trebao dosegnuti razinu od 4,8 milijardi kuna. Drugim riječima, što se dulje čeka privremeno financiranje će iscrpiti prostor za bilo kakve reforme i ozbiljnije proračunsko planiranje.
Rebalansom priznajete neuspjeh
Proračun je temeljni financijski dokument. Kako se sama činjenica što ga još nema može odraziti na kreditni rejting zemlje?
– Kako svako poduzeće radi plan poslovanja, odnosno proračun za iduću godinu, slično čini i država sa svojim proračunom. Proračun je plan prihoda i rashoda za iduću kalendarsku godinu koji dodatno u sebi sadrži projekcije za još naredne dvije godine. Kredibilna i odgovorna Vlada drži se svojih planova, odnosno ne odstupa značajno od njih. Ukoliko vam proračun, odnosno plan prihoda i rashoda »ne drži vodu«, onda ste prisiljeni raditi tzv. rebalans. Kada ste u ekonomskoj krizi, prije svega zbog slabije naplate poreza rebalans često rezultira većim deficitom od očekivanog. S druge strane, rebalansom priznajete i vlastiti neuspjeh kad je pitanju rashodna strana proračuna čije bi smanjenje trebalo biti rezultat reformi. Na žalost, Vlada na odlasku u svojem mandatu imala je prosječno više od jednog rebalansa godišnje.
Utječe li to što još nema proračuna, odnosno aktivne fiskalne politike, i na gospodarski rast?
– Činjenica je da je državna potrošnja jedini segment BDP-a koji je u posljednjih šest godina na višoj razini nego u pretkriznoj 2008. To pokazuje da postoji prostor za štednju i rezove u segmentu javne potrošnje. Takva proračunska politika doprinijela bi smanjenju gospodarske aktivnosti, ali bi indirektno kroz smanjenje deficita ostvarila prostor privatnim investicijama i jačanju kredibilnosti što nam je izuzetno važno zbog godina koje nam dolaze po pitanju povrata javnog duga.
Što je najgore, ti rebalansi su se odvijali uglavnom u zadnjem kvartalu čime de facto priznajete poraz i da ništa u toj godini ne možete izmijeniti. Rezultat takve »politike nečinjenja« je eksplozija javnog duga ili »efekt grude snijega«, jer zaduživanjem plaćate vlastiti neuspjeh. Slično je radila i prethodna Vlada. U ovih sedam godina od kada je počela kriza Hrvatska je udvostručila javni dug. Takva nekredibilnost Vlade i njene politike jedino može utjecati na pad rejtinga. Kamatne stope po kojima se trenutno zadužujemo povijesno su na niskim razinama zbog politike ECB-a, kako za Hrvatsku tako i za sve druge zemlje EU. Kamatne stope po kojoj se zadužuje neka zemlja odraz su njezinog rizika odnosno rejtinga. U usporedbi s drugim nama sličnim zemljama vidi se prava istina, a to je da plaćamo najviše kamate u EU.
Kreirati rezervu
Kolike su potrebe države za (re)financiranjem u idućoj, te u 2017. ?
– Iduća 2016. je dobra u odnosu na ono što nas očekuje 2017. i dalje. Iduće godine dospijeva jedan domaći sindicirani kredit i jedna domaća obveznica ukupno od oko 6,5 milijardi kuna. To nije veliki iznos koji treba refinancirati pogotovo jer su uvjeti na tržištu relativno povoljni. U 2017. dospijeva preko 21 milijardi kuna. To znači da će Hrvatska u 2017. morati kreirati novi duga u iznosu od 21 milijardu kuna samo kako bi vratila taj stari dug. Tu treba pridodati i deficit od te godine i napomenuti kako će se taj dug refinancirati po kamatnim stopama vjerojatno višim nego što su danas. Naime, FED je nedavno podigao kamatne stope te se očekuje da će se taj učinak preliti na Europu kroz godinu dana.
U izbornoj kampanji dosta se glavinjalo oko poreznih politika – HDZ je predlagao smanjenje stope PDV-a, Most ukidanje poreza na dividendu, SDP je pak već otprije pokrenuo oporezivanje dohodaka od kapitala. Što biste novoj/budućoj vladi predložili da učini, što se poreza tiče?
– Prostor za uravnoteženjem proračuna postoji i na prihodnoj strani proračuna, a tu posebno mislim na potrebu uvođenja poreza na nekretnine te općenito promjenu porezne strukture. Hrvatska u odnosu na EU daleko najviše oporezuje rad i potrošnju (PDV), a najmanje kapital i imovinu. To znači da zaista postoji prostor za snižavanje stope PDV-a, pogotovo kada bi se ukinuo dio sniženih stopa PDV-a koji je uveden 2012. Bez obzira na fiskalizaciju, Hrvatska je smanjila efikasnost PDV-a. To je rezultat narušavanja porezne osnovice, odnosno uvođenja povlaštenih tretmana kroz snižene stope.
Nadalje, porez na dividendu ne smije se promatrati odvojeno od oporezivanja ostalih dohodaka od kapitala ili prinosa od financijske imovine. Rasprava samo o oporezivanju dividendi dokaz je nestručnosti. Osobno se zalažem da se dohoci od kapitala trebaju oporezivati, ali njihov tretman mora biti jednak, i za tekuće prinose od kao što su dividende i kamate, i za realizirane kapitalne dobitke. Postojeći sustav je nakaradan jer preferira ulaganja u obveznice čiji se prinosi uopće ne oporezuju. Također, vrlo jednostavnim rješenjima od oporezivanja se mogu izuzeti pravi investitori u odnosu na špekulante, slično kao u slučaju otuđenja nekretnina. Oporezivanjem dohodaka od kapitala stvorila bi se veća jednakost s oporezivanjem dohodaka od rada čiji se najviši dohoci oporezuju po stopi od 40 posto. Takvim širenjem porezne osnovice oslobodio bi se i prostor za ukidanjem najviše stope poreza od 40 posto.
Sve do 2021. dinamika refinanciranja duga je slična, prosječno dospijeva oko 20 milijardi kuna dugoročnog duga godišnje. U tom smislu još je jednom ključno napomenuti kako je 2016. ključna godina. Sada dok su kamatne stope povoljne potrebno je kreirati što više duga, svojevrsnu rezervu, kako ne bi bili zatečeni kad dođe 2017. To je samo jedan od segmenata politike upravljanja javnim dugom koja u Hrvatskoj uopće ne postoji. Kada bi tu politiku adekvatno razvili, Hrvatska bi mogla smanjiti iznos kamata koji plaća za javni dug između 1 do 2 milijarde kuna godišnje.
Prepoloviti deficit
Kao temeljni problem domaće ekonomije apostrofira se dakle visina javnog duga, no guverner Vujčić nedavno je izašao s tezom da javni dug i nije baš toliki problem, te nam, kazao je, ni ne trebaju neki veliki rezovi. Treba li se, sada kada je pokrenut kakav-takav rast, nastaviti metodom malih koraka, ili je krupnija fiskalna konsolidacija na rashodnoj strani neminovnost? Kakva je Vaša definicija »reformi«?
– Svaki dug je održiv ako imate dovoljno visoke stope rasta. To je kontekst o kojem je, vjerujem, guverner govorio. Hrvatska u 2015. ima rast, ali ne dovoljno velik, te je guverner naglasio kako treba proračun svesti na razinu primarnog suficita. Tu se s njime slažem. Primarni suficit je iznos salda (deficita) bez kamata. Drugim riječima, kamate koje plaćamo na javni dug trebale bi biti isključivi generator ukupnog deficita. Danas nemamo takvu situaciju, a da bi je postigli, fiskalnu konsolidaciju je potrebno i dalje provoditi.
Što se reformi tiče, po definiciji reforma je nešto što bi trebalo biti trajno, a ne privremeno, i nešto čime bi se polučio isti ili bolji efekt uz manje troškove. Reforme jesu politika malih, ali sigurnih koraka. Na primjer, jednokratno, neselektivno i linearno smanjenje plaća u javnom sektoru nije reforma, jer zasigurno neće povećati učinkovitost. No, kad vam je »voda do grla« takva su »velika rješenja« neizbježna. Nadajmo se da do toga neće doći. Masa plaća treba se smanjiti kao posljedica reforme i dijelom smanjenja broja zaposlenih. Reforma znači uvesti sustav ocjene kvalitete i učinkovitosti rada, a time i nagrađivanja sukladno ostvarenim rezultatima. U 2016. uspjeh će biti ako nova Vlada uspije postići dogovor sa sindikatima da ne bude morala povećati osnovicu plaća, te da se u pregovore uključe elementi ocjene učinkovitosti rada. Nadalje, s postojećom razinom i dinamikom rasta javnog duga ni jedan segment javnih rashoda ne može biti izuzet od reformi, uključujući materijalne troškove, subvencije i mirovine. Postojeći deficit od 12,5 milijardi kuna trebao bi se barem prepoloviti, a da bi to postigli na svim razinama javnih rashoda treba raditi reforme.
