Povjesničar Hrvoje Klasić, koji je i sam bio sudionik Domovinskog rata, puno je puta javno govorio o ratnoj ulozi HOS-a i svim kontroverzama koje se i danas vežu uz tu stranačku postrojbu HSP-a. Uvijek je priznavao određene zasluge njezinih pripadnika, ali i upozoravao da je HOS utemeljen zbog nastojanja da se reafirmira ustaški pokret.

– HOS je trebao biti doprinos HSP-a obrani zemlje na njihov način. Međutim, oni koji su ga osnivali od samog su početka zazivali NDH, Antu Pavelića, kitili se ustaškim simbolima i hvalili vodeće ljude tog režima. Dakle, obrana Hrvatske nije bila jedina zadaća HOS-a, njegovi osnivači su jasno dali do znanja kakvu Hrvatsku žele. Zato HOS nije bio obična dragovoljačka postrojba. Uostalom, sam naziv, Hrvatske obrambene snage, uzet je po uzoru na vojsku NDH iz 1944., o tome nema nikakve dileme i osnivači HOS-a nisu to nikad skrivali. Poveznica HOS-a s ustaškim režimom nije bila tajna, nje se osnivači nisu sramili, dapače.

Crne uniforme

Je li u lipnju 1991., s obzirom na objektivnu nepripremljenost Hrvatske za obranu, postojala potreba za stranačkom vojskom, pa makar i takvom kakva je bila HOS?

– Nosio sam uniformu u ljeto 1991. i mogu potvrditi da je postojala vrlo fluidna razdjelnica između policije i vojske u nastajanju, nije to bilo baš najjasnije. HSP je u to vrijeme bio oporba HDZ-u i formiranjem vlastite postrojbe sigurno je htio i potencirati nesposobnost vlasti u obrani zemlje i sebe prikazati u što boljem političkom svjetlu.

Činjenica jest da su se HOS-ovci pojavljivali na nekim ratištima, pa se zaista može govoriti i o pozitivnoj dimenziji tog njihovog vojnog angažmana.

– Naravno, mislim da nitko nikad nije nijekao hrabrost boraca HOS-a u trenucima kada je ona Hrvatskoj itekako bila potrebna. Nedostajalo nam je 1991. i vojnika i oružja, svaki borac s puškom bio nam je dragocjen. Vjerujem i da nisu baš svi koji su se priključili HOS-u bili proustaški orijentirani, da su zagovarali da se prema Srbima 1991. mora ponašati kao ustaše 1941. Ali, svi su oni znali u što ulaze, sugerirale su im to njihove uniforme, nazivi postrojbi po ustaškim zapovjednicima i izjave vodećih ljudi HOS-a i HSP-a. Bilo im je jasno da se formacija kojoj su se pridružili ne bori za demokratsku i tolerantnu Hrvatsku nego za zamjenu dotadašnjeg lijevog, desnim totalitarnim sustavom.

Unatoč tome što je 1991. svaki čovjek s puškom bio dragocjen, HOS je i u toj kritičnoj fazi Domovinskog rata bio u javnosti sve samo ne upitan.

– Rekao bih kao svjedok da se nije radilo samo o HOS-u. Sjećam se okolnosti kada je u ljeto 1991. u posjet glavnom štabu na Baniji došao ministar obrane Luka Bebić. U Sisku je pozvana jedna postrojba, koja je formalno bila u sklopu policije, da osigurava taj ministrov posjet. Oni su svi bili u crnim uniformama i dobro se i danas sjećam kako je Bebić pitao Janka Bobetka, koji se nalazio pokraj mene, što je ovo, kakve su to crne uniforme. Bila je to jedinica koju je opremio jedan emigrant iz inozemstva, a imali smo s njom problema i kada nam je došla francuska novinarska ekipa. Ovi su ih pozdravljali uzdignutom desnicom, a to je zbunilo Francuze koji su nam zapravo davali podršku. Znači događalo se to i pod okriljem redovne vojske i policije, ne samo HOS-a. Franji Tuđmanu je lakše to bilo suzbiti u aparatu nad kojim je imao kontrolu, za HOS mu je trebalo neko vrijeme.

Pogrešna percepcija

Danas se HOS-u pridaju gotovo mitska svojstva, s godinama se ta postrojba nametnula u javnoj percepciji kao najvažnija, najslavnija, brojni mladi, pa i oni stariji, prigodno nose njihovu majicu s grbom u kojem je – Za dom spremni. Kako se to dogodilo?

– Čini mi se da je tu prisutan efekt zabranjenog voća. Dio društva uvijek brani ono što se napada. Naravno da je ta percepcija pogrešna, HOS je ipak bio malobrojna vojna formacija i nikako o njemu ne možemo govoriti kao o dominantnoj, najhrabrijoj, najefikasnijoj jedinici. Svaka čast dečkima koji su se borili u HOS-u, posebno onima koji su poginuli u ratu, ali potpuno je iskrivljavanje povijesti pridavanje HOS-u nekakve presudne uloge u obrani Hrvatske, u odnosu na sve ostale policijske i vojne postrojbe. Često bude tako da se ljude koji su ekstremni nacionalisti doživljava najhrabrijima, najsposobnijima. No, ako bi se hrvatske branitelje trebalo uspoređivati s nekim iz Drugog svjetskog rata onda to nisu ustaše nego partizani. Poput naših branitelja, partizani su također goloruki krenuli u rat protiv okupatora i neprijatelja. Ustaše su bili ti koji su u Hrvatsku došli na talijanskim i njemačkim tenkovima i s njima se upravljalo, bili su vođeni izvana. Koje su to velike bitke u Drugom svjetskom ratu ustaše dobili samostalno? Kozara, Sutjeska, Desant na Drvar, niti jednu od tih operacija nije vodila ustaška nego njemačka i talijanska vojska, kojoj su ustaše i četnici bili samo pomoćne jedinice.

Prilično je danas popularna teza da je pozdrav Za dom spremni legitiman ako ga se koristi u kontekstu Domovinskog rata odnosno HOS-a. Vjerujete li da oni koji promiču tu tezu zaista nemaju pozitivan stav o NDH i da im je Za dom spremni pri srcu isključivo zbog HOS-a?

– Većina tih sami sebe demantiraju kada počnu pjevati Juru i Boban ili kada na Facebooku veličaju 10. travanj. Ako se smatra da je HOS nešto čime bismo se svi trebali ponositi, u redu, nemam s tim problema, ali ne može se onda u sljedećem koraku braniti pjevanje ustaških pjesama.

Budući da u Hrvatskoj nema potpunog konsenzusa o NDH, nije neobično da je on izostao i o HOS-u.

– Pojava je HOS-a, uz povratak dijela emigranata, zamaglila neke povijesne činjenice o NDH. Početkom devedesetih se u hrvatskim medijima odnos prema NDH, prema zločinima ustaškog režima, jako relativizirao. Odnos prema NDH postao je kontroverzan, nerijetko kontradiktoran, a zbog nedosljednosti političara i sudova bojim se da će to barem još neko vrijeme potrajati.