Hrvoje Jurić, 34-godišnjak iz Vrbice, naselja između Đakova i Vinkovaca, živi i piše posljednje poglavlje o putovanju električnim biciklom oko svijeta u 133 dana.

U posljednjem poglavlju opisuje Via Adriatica Trail i ucrtavanje rute za bicikliste, što završava ovih dana na rtu Kamenjak. Zastao je u Danama, na Ćićariji, uz rub Učke.

– Put oko svijeta, točnije projekt »Giant World Tour«, realizirao sam prošle godine, gdje sam u 133 dana, 6 sati i 3 minute napravio 29.069 kilometara i time neslužbeno postavio »Guinnessov rekord« kao prva osoba koja je na električnom biciklu napravila put oko svijeta. Tu su još tri dodatna rekorda za koja sam se aplicirao, a do kraja ove ili početkom iduće godine trebao bih dobiti i službenu potvrdu.

Knjigu o ovom pothvatu pisao sam u Danama, u vikendici prijatelja Roberta Širole, a kako sam u međuvremenu izlazak fotoknjige »Na rubu« odgodio zbog COVID-19 virusa, odlučio sam za zadnje poglavlje dodati upravo tekst o ovom putovanju – Via Adriatica Bike.

Dane nisu odabrane slučajno. Očito, ima neka tajna veza…

– U Rijeci imam zaista puno prijatelja, a njih nekoliko mogu smatrati i jako dobrim prijateljima. Već dugi niz godina dolazim u Dane, malo naselje na Ćićariji, gdje sam imao i promociju druge knjige »Cestom leda do kraja svijeta«, a i rukopis fotoknjige o projektu oko svijeta, »Na rubu«, napisao sam u Danama. Ne znam zašto, ali za to mjesto me vežu lijepa sjećanja i nekako, kad sam ondje, osjećam se potpuno. Osjećam se kao da sam stigao doma.

Hrvoje i Ena / Foto: S. DRECHSLER

Stari bicikl

Jurićeva biciklistička priča počela je 2011. godine. Kao i obično, sve je krenulo sasvim slučajno.

– Početkom kolovoza te godine krenuo sam iz Vrbice, svog rodnog mjesta, do Pule i nazad. Bez ikakvog iskustva, s jako malo novaca i s biciklom koji je tada imao preko 30 godina. Razlog mog odlaska bila je želja za promjenom jer mi je život išao u smjeru u kojem nisam htio, a nisam znao kako se suprostaviti tome. Trebao mi je odmor od triju poslova koja sam u to vrijeme radio, od škole, od nerazumijevanja. Ukratko, trebao mi je novi početak. I to je zaista bio, prvi od mnogih u nizu.

Bio je to početak njegovih putovanja, po Europi i šire.

– Hrvoje na početku ove priče s bicikliranjem je bio poprilično naivan. Na vrlo težak način naučio sam da u poslovnom svijetu riječ uglavnom ne znači ništa, ako nije stavljena na papir, potpisana i ovjerena. To me je, jednom prilikom, umalo stajalo zdravog razuma i posljedice ću vjerojatno osjetiti još dugo. Ne mogu reći da sam se u potpunosti promijenio. Neke stavove sam još više učvrstio, a neke pak pustio i ostavio negdje na cesti. U početku sam bio pun predrasuda jer, nažalost, tako nas odgaja sredina i društvo. Kad se malo maknete od zone komfora i zagazite u nepoznato, shvatite koliko je loše po vas biti toliko »ograničen«. Drugačije ne znači lošije, to je prvo što sam spoznao. Sama putovanja su mi donijela otprilike koliko su mi i odnijela. To je, zapravo, kao i u svemu medalja s dvije strane. Upoznao sam mnogo kvalitetnih i dragih ljudi koji su mi proširili vidike, nepoznatih ljudi koji me više nikada neće vidjeti, a otvorili su mi vrata svog doma i dijelili sa mnom sve što su imali. S druge strane, izgubio sam ljude za koje bih dao sve da ih mogu vratiti, ali život je posložio neke druge karte. S tim se treba znati nositi.

Spreman na najgore

Sada ucrtava najdulju biciklističku stazu u Hrvatskoj, dugu 1300 kilometara, koja se prostire duž Jadranske obale, od Prevlake do Kamenjaka. Penjao se na Učku, Risnjak, Velebit, Dinaru, Svilaju, Kozjak, Poljičku Planinu, Omišku Dinaru, Biokovo, Pelješac, Srđ i Sniježnicu. Nije bilo situacija opasnih po život, ali…

– Recimo da sam se morao poprilično fokusirati na svaki dan, na sve ono što cesta donosi, biti spreman na najgore i očekivati da će dan završiti najbolje. Bilo je situacija kad smo prolazili kroz jedan dio Rusije za kojeg nam je vozač kamiona rekao da ni pod kojim slučajem ne stajemo. To je dionica od 600 kilometara i smještaj, odnosno »sigurno parkiralište« nalazilo se na 300 i nekom kilometru. U Sjevernoj Americi, pogotovo kad sam vozio kroz Yukon i Britansku Kolumbiju, često sam se susretao s medvjedima i bizonima. To su, potencijalno, opasne situacije.

Hrvoje Jurić i Ena / Via Adriatica

Kujica Ena zbog pravila i »tvrdih ljudi« u jednom planinskom domu nije smjela unutra. Nije ušao ni Hrvoje.

– Stvar je u tome što zakonski pas ne smije niti u jedan planinarski dom. Meni i svakom ljubitelju prirode to je suludo, ali takva su pravila. Ali postoje zimske sobe ili skloništa, u koje su svi dobro došli. U jedno takvo nismo mogli jer je bilo zatvoreno, iz razloga koje nitko ne zna. I to nije bilo prvi put. Situacija s planinarskim domovima u Hrvatskoj poprilično je zamršena jer svako društvo ima neka druga pravila pa je sve to skupa teško pratiti. Naravno, takve stvari vas naljute, ali svaki idući potez valja napraviti hladne glave jer će u protivnom problemi pokucati na vaša vrata.

Ena je dio moje obitelji i nas dvoje smo zapravo tim. Kad su mi roditelji iznenada preminuli Ena je, uz par prijatelja, bila razlog zašto i sam nisam potonuo. Ona je razlog zašto se i dalje krećem i ne bih htio raditi više niti jedan projekt koji ne uključuje i nju. Naravno, to će biti teško realizirati jer često moji projekti budu poprilično zahtjevni i opasni, ali s vremenom sam se zasitio takvog života. Sad sam se više okrenuo na snimanje, fotografiranje i kombiniranje planinarenja i bicikliranja. Jedan od idućih planova je nabaviti kamper, tako da u svakom trenu možemo biti u prirodi, istraživati i snimati.

Norveška je trebala biti novi izazov, ali morat će pričekati bolja vremena.

– Norveška će pričekati neko vrijeme, a nije ni isključeno da ću ju otkazati. Bar ovaj zimski projekt. S vremenom mi se prioriteti mijenjaju i snimanje i fotografija mi se sve više uvlači pod kožu. Srećom, imao sam odlične mentore, a kroz godine putovanja i sam shvatio kakve fotografije, odnosno videa želim raditi. To je određen napredak u mojoj karijeri i traženju sebe u ovom metežu u kojem živimo. I još jedan način da se kreativno izrazim, da pošaljem kakvu poruku.