Vrbica, tipično slavonsko selo s nešto više od šest stotina stanovnika, smješteno na pola puta između Đakova i Vinkovaca. Poznavateljima književnosti, i posebno filma, odmah budi asocijaciju na Tenu, lijepu Slavonku čiji je životni put opisao Josip Kozarac, ponajbolji slavonski i općenito hrvatski pripovjedač realizma. Vrbica je, naime, bila mjesto filmskog seta snimanja »Tene« s uistinu impresivnom glumačkom ekipom, svakako i mjesto u kojem je po mnogima najpoznatija slavonska pripovijetka dobila svoju filmsku inačicu. Vrbica je u jednoj mjeri zahvaljujući filmu »Tena« postala – slikom Slavonije.

U istom tom mjestu, godinama kasnije, rodio se Hrvoje Jurić. Iako nije djelovalo kao da će imati dodirne točke s književnošću i medijima, studirao je, naime, ekonomiju, u sudaru s dvojbama života, egzistencijalnim promišljanjima, problemima koje donosi završetak tinejdžerskog doba i ulazak u doba »ozbiljnog života« nagnao ga je da iz garaže izvuče stari bicikl, zamoli prijatelje za osnovnu poduku o njegovom održavanju, od zamjene gume nadalje, te da sa 700 kuna u džepu iz Vrbice krene put Pule. Potraga za sobom samim, ujedno i kao bijeg od problema, kako je sam znao isticati, krenula je točno 10. kolovoza 2011. godine i trajala 20 dana. Iako su se roditelji, ne baš zadovoljni što im sin bježi iz okrilja »sigurnog života«, koje je pak on doživljavao kao ralje života spremne progutati njegovu osobnost, nadali kako će ga te »ludosti« proći, jako su se prevarili: 12 godina kasnije, Jurić je jedan od najpoznatijih hrvatskih pustolova iza kojeg su deseci tisuća kilometara prevaljenih biciklom, kao i golema količina pisanih i videomaterijala. Jurić vjerojatno neće biti novi Kozarac, ali u domeni današnjeg svijeta u kojem ulogu književnosti, na neki način i u jednoj skromnoj mjeri – kako ne bismo uvrijedili književnike – preuzimaju mediji i društvene mreže, Jurić ipak jeste jedan od najpoznatijih slavonskih modernih publicista. Nedavno je, zajedno s dvoje svojih vjernih pratitelja, psima Enom i Maxom, stigao s krajnjeg sjevera Europe, s Nordkappa. Bez obzira što tu destinaciju s dva kotača ispod sebe nije prvi put dosegnuo, impresije su opet nove i neponovljive.

Hrvoje Jurić / Foto PA HJ

Zima na sjeveru Europe, još jedna pustolovina je iza vas. Ovog ste puta krenuli u testiranje električnog bicikla na ekstremne uvjete?

– Tako je, projekt »Giant World Tour: Norway« nastavak na put oko svijeta, koji sam realizirao 2019. godine i to je bio prvi projekt gdje sam krenuo s testiranjem električnih bicikala po cijelom svijetu. Nakon 133 dana, 6 sati i 10 minuta vratio sam se u Zagreb, prešavši 29.061 kilometar. Bio je to temelj za projekt u Norveškoj, gdje smo Ena, Max i ja kroz 45 dana biciklirali od Osla do Nordkappa. To je udaljenost od 2100 kilometara, s tim da smo je prošli po zimi, u uvjetima ekstremno niskih temperatura. Znao sam u što idemo jer sam 2016. na običnom biciklu i s 50 kilograma tereta prošao istu tu rutu, ali da bih se adekvatno pripremio, dva mjeseca sam proveo u Gorskom kotaru na aklimatizaciji, prilagodbi na niske temperature.

Kakve vam je nove pomake u odnosu na sebe, ali i na, kako je to već neko vrijeme razvidno – vašu profesiju, donijelo zadnje putovanje?

– Takve da sam shvatio da ne želim više ići na takva putovanja! Ekstremi i hodanje po rubu mogući su do neke granice, ali kad je prijeđete, to znači da ste prošli cestom koja vodi u jednom smjeru, bez povratka. Svakako da su tome pridonijele i godine, ali i zasićenje. Uvijek sam se vodio maksimom da ću raditi posao koji me ispunjava, posao kroz koji živim, sve do trena dok mi to bude predstavljalo izazov, zadovoljstvo i, naravno, dok budem mogao plaćati režije. Unazad nekoliko godina aktivno sam se počeo baviti fotografijom i videom, a sad sam se u potpunosti prebacio na to. Što bi se reklo, jedna vrata se zatvore, druga se otvore.

Istinski avanturizam

Ističete da je vaš pustolovni život na dva kotača izrastao iz svojevrsnog bijega od problema, odbijanja prihvaćanja normi urednog života koji egzistenciju donosi sigurnim, koliko god bio loše plaćen, poslom od »8 do 16 sati«?

– Da, vrlo rano sam shvatio da moj život ide u smjeru koji nije za mene, ali kao dijete sa sela, iz ne baš bogate obitelji, nisam imao snage roditeljima reći da fakultet ekonomije nije za mene. Pogotovo jer su se odricali i trudili kako bi mom bratu i meni pružili što bolji život. Možda mi je u svemu ovome, pogotovo u počecima, to bilo najteže – objasniti roditeljima zašto odbacujem naoko siguran život s »normalnim« poslom. Međutim, nije sve za svakoga, to su i moji znali i iako nisu bili za ovo, za ovakav život koji vodim, imao sam njihovu podršku. Znao je moj otac da idem ispravnim putem, vrlo teškim istina, a nije tako htio, želio je da moj život ne bude težak poput njegovog.

Na putu prema sjeveru planete / Foto PA HJ

Vaše su ekspedicije u početku bile istinski avanturizam. Krenuti na put oko svijeta biciklom, proći Rusiju od krajnjeg zapada do Vladivostoka, uistinu graniči s ludošću. Na nekim od tih prometnica glavu se može izgubiti i da se vozite u oklopnjaku?

– U Rusiji sam umalo tri puta završio pod kotačima kamiona, dok sam putovao do Vladivostoka. Međutim, na više od 10 tisuća kilometara, samo dionica kroz Rusiju, i osam vremenskih zona, logično je da bi nešto moglo poći po zlu. Ali najgore je razmišljati na takav način. Što si više pojednostavite i vozite dan za danom, bit će vam lakše. Svako jutro, sa svakim novim ustajanjem je novi dan u kojem treba proći određen broj kilometara, sa što manje ili bez problema uopće. Na taj način, ali i u fokusu na cestu, Rusija, najteža dionica cijelog putovanja, prošla je bez nekih većih poteškoća.

Kad se dogodio prijelomni trenutak, kad su vaše projekte – koliko god djelovala avanturističkima sva su vaša putovanja pomno isplanirana, rekli bismo da u tom segmentu itekako dolaze do izražaja znanja stečena na studiju ekonomije – počele prepoznavati tvrtke koje su i same od vašeg specifičnog rada imale mogućnost promocije?

– Za to je trebalo poprilično vremena, mogu slobodno reći godina. Prvu priliku dobio sam od jedne firme, kad me vlasnica preko Twittera kontaktirala i odlučila mi pomoći. Tad sam bio još zelen i istina je da nisam imao puno toga za ponuditi. Još uvijek anonimac, u počecima, bez neke velike medijske pokrivenosti, ali ta žena je u meni vidjela nešto što možda sama nikad ne bi mogla, ali je htjela. I nisam jednom dobio takvu poruku, često puta su mi ljudi pisali da radim ono što su i oni jednom nekad davno htjeli, ali nisu se usudili napraviti taj prvi, najbitniji korak.

Kasnije, kako sam i sam sazrijevao kao osoba, a onda i kao putnik i sve što se vodilo s tim, firme su mi se počele same javljati. Pogotovo nakon puta oko svijeta, gdje su mnogi mislili da neću završiti. Kasnije sam čuo da je bila otvorena čak i kladionica – dokle ću stići. Kroz sve te godine težio sam suradnji s tvrtkama za koje sam mislio da ima smisla da su vezane za moje ime i ja uz njihovo. Zato sam si posložio život da što više vremena provodim u prirodi i zaista koristim proizvode firmi koje su mi partneri ili sponzori, poput automobila, odjeće i kamere.

Okrijepa i odmor / Foto PA HJ

Razbijanje predrasuda

Pustimo bussines, vratimo se mi vašim pustolovinama. Gotovo 12 godina na dva kotača ostavilo je sigurno zanimljivih zapisa u vašoj memoriji?

– Uh, možda i previše. Nekad se osjećam kao da više nemam dovoljno prostora u glavi kako bih »skladištio« nove avanture i upoznavao nove ljude. To je očito normalno jer količina informacija kojom smo okruženi svakodnevno je prevelika. Jedan od dražih događaja je s puta oko svjeta, kad sam na trećoj dionici, a bila je to Sjeverna Amerika, vozio kroz Yukon. Tada sam u jednom danu sreo sedam medvjeda uz cestu, a idući dan mi je krdo bizona pretrčalo preko ceste i neko kratko vrijeme trčali su uz mene. I sad se naježim kad se toga sjetim. Naravno, najdraže mi je bilo upoznavati različite ljude, drukčije od mene. Tada sam shvatio koliko sam omeđen predrasudama koje sam vukao još iz djetinjstva i okruženja u kojem sam rastao.

Koliko ste za to vrijeme ukupno prošli kilometara?

Vjerujem, više od 100 tisuća, ali jedino na putu oko svijeta sam znao točno koliko sam kilometara prošao. Vrlo brzo sam shvatio da su kilometri vrlo relativan pojam i da se u 15 kilometara može dogoditi nešto što će vam ostati u sjećanju do kraja života, a možete ih napraviti nekoliko tisuća, a da vam se ništa specijalno neće dogoditi.

Danas živite od svog posla za koji je u početku malo tko mislio da se njime može zaraditi. Što čini osnovu vaše egzistencije?

– Danas živim isključivo od fotografije i videa, te pripremanja drugih ljudi na slične pothvate. Recimo, javi mi se tim ljudi koji bi htjeli putovati do Nordkappa i moje je složiti im cijeli projekt, od naziva, kako prikupiti sponzore, do izrade same rute i pronaći gdje će spavati, a gdje »okinuti selfi«. Od prošle godine počeo sam raditi i motivacijska predavanja za velike kompanije, gdje bih doslovno ispričao svoju priču i pokazao im kako nije bitno odakle čovjek dolazi, koliko je bitno znati što želiš i fokusirati se na to.

Zanimljiva lica divljine

Čopor

S ljudske, humane strane, koliko su vas putovanja promijenila, jeste li zahvaljujući njima postali – bolji čovjek? Ne mislimo pritom da ste prije 10. kolovoza 2011. godine bili loša osoba, ali drukčija svakako da. Jeste li prije na neki način ipak bili zarobljenikom sredine, nešto poput likova iz Kozarčevih pripovijedaka?

– Jesam li postao bolji čovjek? Na to bi pitanje svakako netko drugi trebao dati odgovor, ali da sam isti, ne bih mogao reći. Moguće da je srž mene, moje ćudi ostala ista, ali putovanja su me uvelike promijenila. Na sreću, ili na žalost, znam neke ljude u Hrvatskoj koji isto putuju, pa i dalje imaju stavove kao da su došli iz srednjeg vijeka. Ne volim se uspoređivati s takvima, ali mi bude drago što sam takav život ostavio iza sebe i što sam trenutno gdje jesam. Što se tiče sredine, nikad se nisam i neću sramiti odakle dolazim. Nekad kroz šalu kažem da je Vrbica pitomo selo divljih ljudi, ali to su ljudi s kojima sam dijelio školsku klupu i prve simpatije. Kao što rekoh, moja srž potječe iz tog malog slavonskog sela, a najviše iz kuće u kojoj sam odrastao. Dan danas mislim da je odgoj nešto najbitnije s čim čovjek krene u svijet i nosi ga i u grob. Brat i ja smo imali prekrasne roditelje koji nažalost više nisu živi, ali u nasljeđe su nam ostavili puno dobrog. Na nama je da to prenesemo na djecu, nećake i bližnje.

Kuća putujuća / Foto PA HJ

Mnogo radite, pišete, je li u planu neka kompleksnija forma od dominantnog izražavanja putem društvenih mreža. Dokumentarni film?

– Trenutno radim na svojoj četvrtoj knjizi koja će imati formu fotoknjige. Radi se upravo o posljednjem putovanju kroz Norvešku, a Ena i Max će, uz mene, biti glavni likovi priče i mislim da je to zanimljiv koncept. Kad god pišem, fotografiram ili snimam, uvijek radim na način da finalni proizvod bude nešto što sam želim pročitati ili pogledati. Nešto što će se meni svidjeti. Ena i Max imaju jednu divnu priču i mi smo praktički čopor i tako ću nas i prikazati.

Jeste li razmišljali o stvaranju određene grupacije koja bi putem putovanja sličnih vašima organizirala i druge, poglavito mlađe ljude te videoprodukcijom popularizirala ovakav vid života, posebno u određenom civilizacijsko-edukacijskom smislu?

– Trenutno, s opsegom posla koji imam ispred sebe, mislim da je to nemoguće, ali postoji možda i bolji način. Kroz moja predavanja koja sam imao po cijeloj Europi, ljudima objasnim koliko je bitno biti svoj i raditi ono što zaista voliš. Na posao odlazi puno vremena i tužno bi bilo da 30 ili 40 godina radite nešto s grčem u želucu. Svjestan sam da ne možemo svi tako živjeti, kao i da mnogi nisu spremni ostaviti komfor u kojem su zapeli. Ja ispričam svoju priču, pa tko hoće probati, na njemu je.

Na redu je okolica

Što sad, doma ste, u Hrvatskoj, postoji određeni krug sponzora kojima se uvijek možete obratiti, postali ste na neki način »institucija avanturizma«. Kamo planirate novo putovanje? Ne varamo li se, nikad s biciklom i psima niste bili u Africi?

– Trenutno radim na već spomenutoj fotoknjizi i dokumentarcu, koji radim s Tinom Borovščakom. Kad pred ljeto sve završimo, kreće serijal promocija i projekcija, sve do kraja godine. Ja se iskreno ne doživljavam kao »institucija turizma« ili neki »influenser«. Kako me vidite na društvenim mrežama, takav sam i u životu. Pomalo nespretan, zaboravljiv, spreman svaki trenutak provesti u brdima, često puta bez signala, ali tu sam našao svoj mir. U Africi sam bio jednom i ne planiram više. Puno je lijepih krajolika kod nas i oko nas. Recimo, na prostoru bivše Jugoslavije toliko je toga za obići i proći, toliko divnih, pomalo i tužnih priča koje se nikada nisu, a mnoge ni neće ispričati. Neko vrijeme ostat ću tu, u okolici.

Na kraju, što vas vjerojatno i bližnji često pitaju – do kada tako? Jeste li pronašli sebe, maknuli probleme, otvorili novo poglavlje života?

– Neću stati sve dok me srce bude vodilo u tom smjeru. Mislim da je moj jedini odgovor na to pitanje to što odgovora – nema.