Izdan Europski uhidbeni nalog

Hrvatska traži da Estonija izruči Martića: želi mu suditi za Karlovac i Jastrebarsko

Ana Raić Knežević

Bivši ratni vođa pobunjenih Srba izdržava u Estoniji 35-godišnju kaznu koju mu je Haški sud izrekao 2007. godine za granatiranje Zagreba

ZAGREB  Za Milanom Martićem, ratnim vođom pobunjenih Srba, Hrvatska je izdala Europski uhidbeni nalog, kojim ga traži kako bi na Županijskom sudu u Zagrebu mogao biti proveden postupak protiv njega i bivšeg zapovjednika vojske samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) Milana Čeleketića. Razlog je raketiranja Karlovca i Jastrebarskog u svibnju 1995. godine.  

  Na izdani nalog oglasila se Estonija, u kojoj Martić služi 35-godišnju pravomoćnu kaznu što mu ju je zbog raketiranja Zagreba izrekao Haški sud. »Treba nam još neko vrijeme kako bismo razmotrili mogućnost predaje«, navodi se u dopisu estonskih vlasti, koji se nalazi u sudskom spisu zagrebačkog Županijskog suda. Nakon što dobije konačan odgovor – bilo predaju Martića, bilo odbijanje postupanja po izdanom EUN-u – sudac Tomislav Juriša moći će zakazati početak suđenja. Već je ranije određeno da će se u ovom slučaju Čeleketiću suditi u odsutnosti, jer je nedostupan hrvatskom pravosuđu. Navodno se skriva u Srbiji.


  Martićevo trenutno boravište, zatvor u Estoniji, već je neko vrijeme poznat, zbog čega sud nije odlučio da se postupak u Hrvatskoj vodi i bez njega. Zato je nakon ulaska Hrvatske u EU, te stupanja na snagu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, za Martićem raspisan europski uhidbeni nalog. Pod čijom je on ingerencijom – Haaga ili Estonije – nije sasvim jasno. No, prva reakcija na zahtjev hrvatskog suda stigla je upravo iz baltičke zemlje u kojoj ratni vođa pobunjenih Srba izdržava kaznu.    

Posprdan odgovor


Doduše, Hrvatska i njezino pravosuđe nisu do sada sjedili skrštenih ruku u ovom slučaju, tim više što je i optužnica podignuta 2003. godine, nakon što je postalo jasno da haško tužiteljstvo neće procesuirati Martića i Čeleketića zbog zločinačkog napada naKarlovac i Jastrebarsko, već samo za raketiranje Zagreba. Tako je sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Rajka Tomerlin-Almer pokušala još 2010. godine osigurati Martićevu nazočnost u hrvatskoj sudnici, ali sve što je uspjela tada dobiti bio je gotovo posprdan odgovor bivšeg krajinskog vođe. »Ovo smatram običnom provokacijom i ne prihvatam«, odgovorio je to Martić sutkinji Tomerlin-Almer, nakon što mu je u zatvor u Estoniji poslala optužnicu što ju je protiv njega podiglo tužiteljstvo iz Zagreba.



Pravomoćno je krivim proglašen za niz zločina protiv čovječnosti: planirao je, zapovjedio i poticao progone, ubojstva, zatvaranja i mučenja, okrutno postupanje, deportacije, bezobzirna razaranja i pljačku, počinjene u Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine. Te zločine, zaključio je haški sud, počinio je u sklopu udruženog zločinačkog pothvata u kojem je bio sa Slobodanom Miloševićem, Milanom Babićem, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem, Frenkijem Simatovićem i Jovicom Stanišićem, Vojislavom Šešeljom i drugima.





  Iako su u optužnici još uvijek navedeni zločini počinjeni i nad civilima u Zagrebu, tijekom raketiranja koje je bilo odgovor pobunjenih Srba na akciju HV-a »Bljesak«, Martić će, kada sjedne na optuženičku klupu, dobiti priliku očitovati se samo o optužbama za napade na Jastrebarsko i Karlovac. U njima nije bilo ljudski žrtava, kao u Zagrebu gdje je živote izgubilo sedam građana. Među dokazima u optužnici nalaze se i televizijske snimke izjava što su ih Martić i Čeleketić dali nakon raketiranja potvrdivši da su izdali zapovijedi iz osvete, najavivši da će to učiniti ponovno. U znak odmazde za akciju »Bljesak« u kojoj je HV uhitila i jednog od vođa pobunjenih Srba Veljka Đakulu, Martić je naredio raketne napade na Zagreb, dok su Karlovac i Sisak zasuti granatama. Rakete su ispaljene s područja Pokuplja, negdje oko sela Trepče, a cilj je bio »zvončićima« zasuti Trg bana Jelačića i prouzročiti čim više ljudski žrtava. Martić je tada došao u Bosansku Gradišku i pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio kako mu je žao, ali da je zbog napada HV na njih osobno naredio raketiranje Zagreba. Upravo je to Martićevo javno hvaljenje postalo temelj haške optužnice i jedan je od rijetkih primjera javnog hvaljenja ratnim zločinom. U konačnici ga je to stajalo 35 godina zatvora što mu ih je izrekao Haški sud, a za ratni zločin za koji će biti procesuiran u Hrvatskoj prijeti mu kazna od još 20 godina.    

Primitivan i surov


Martićeva će uloga u velikosrpskom zločinačkom planu ostati upamćena po jedinstvenoj primitivnosti, surovosti i nemilosrdnosti kojom je, bez obzira na ulogu koju je u tom trenutku igrao, provodio naloge iz Beograda. To je primijetio i Haški sud, ne nalazeći za njega, iako im se 2002. godine dobrovoljno predao, bilo kakve olakotne okolnosti: imao je apsolutnu vlast na okupiranom području, mogao je spriječiti nasilje i zločine, a propustio je to učiniti. Martićev cilj bio je etničko čišćenje Hrvata i ostalih nesrba s područja koja je proglasio srpskom državom, jer suživot s Hrvatima po Martićevom svjetonazoru nije bio moguć. Nakon toga, u kasnijoj fazi provedbe Miloševićevog plana, Martić je prionuo ka konačnom ujedinjenju samoproglašenih srpskih republika u Hrvatskoj i BiH, te njihovu konačnom pripojenju Srbiji.


  Kad je čuo kaznu što mu je izrečena, Martić je optužio Haag da je »inkvizicija, a ne sud«, dok je Hrvatsku nazvao »čistom fašističkom državom, nastaloj po uzoru na NDH, nakon genocida nad Srbima u Oluji«.