Nakon gotovo trideset godina od svršetka rata u Hrvatskoj, bez ikakve dvojbe možemo zaključiti kako državni i(li) nacionalni prioritet, bez ogleda na visokoparnu, a u biti licemjernu domoljubnu retoriku, nisu građani i borba za njihov sveopći društveni probitak i boljitak, već je to novostvorena klasa moćnika sastavljena, da parafraziram Milorada Pupovca »od političkih, poduzetničkih i klerikalnih struktura«, koja je ovladala cjelinom društva, a državom upravlja na beskrupulozno kleptokratski način.

Državu doživljava kao svoje vlasništvo, javni bankomat u koji svi ulažu, a samo povlašteni ga mogu koristiti. Država se pretvorila u njhovo leno, a građani u taoce politike, a još češće u žrtve otvorenih ili prikrivenih sukoba međusobno suprotstavljenih klanova koji u svojim igrama, prepucavanjima i hirovima vode Hrvatsku, sad lijevo, sad desno, ali nikada tamo gdje bi trebalo.

Tuđman je postavio temelje ovako nakaradno ustrojenog hrvatskog društva, a njegovi nasljednici ili oni koji se na njega pozivaju (a da zapravo za njegovo nasljeđe stvarno ne mare) i danas u ponešto izmijenjenom i dopunjenom sastavu vode glavnu riječ. Stvorili su si državu po mjeri vlastitog (ne)morala i vlastitih potreba, tako da je svako čuđenje, zašto nam je tako kako jest, posvema izlišno.

Politička izgubljenost

Dakle, Tuđman je ustrojio sustav kleptokracije, omogućio je proždrljivoj hobotnici da se razvije u pravo čudovište, a kamo nas je to odvelo svjedoče (bez)brojne afere koje su potresale i još uvijek potresaju našu zajednicu. Laž, manipulacija, prijevara, izigravanje svih moralnih uzusa i zakona, te korupcija te kriminal, postali su dominantni oblici ponašanja, a prevrtljivi i beskrupolozni političari, bezobzirni poslovnjaci, »menadžeri« i mešetari, uz uslužno asistiranje i servisiranje samodopadnih, bolesno ambicioznih intelektualnih veličina samo su dio ogromnog hrvatskog mozaika na kojem središnje mjesto zauzimaju u pravilu kompromitirani politički kapitalci.

Mogli bi nabrajati u nedogled, ali spomenimo samo i danas nedodirljive, hodajuće spomenike ove zloćudne političke psihopatologije i umreženosti kriminalaca i ratnih zločinaca s političko-poslovnom elitom: Sanader, Šeks, Bandić, Glavaš, Brkić, Karamarko…. Radi se o političkim lešinarima i (po)ratnim profiterima koji su postali nedodirljivim akterima naše javne scene, a ako tome dodamo još cijelu bulumentu raznoraznih lopova, prevaranata, mućkaroša, probisvijeta, hohštaplera, plagijatora grlatih naci-bukača i mistifikatora svih vrsta i boja skrivenih u krilu politike (ili s njom uvezani), dolazimo do pravih vlasnika Hrvatske (ali i naših života) koji određuju pravila igre i koji su ponizili hrvatski narod kako to nikada nitko ranije nije. To su ljudi koji, kako kaže Voltaire »kada je u pitanju novac uvijek su iste vjere«, a za vlast i moć, spremni su učiniti sve ne prezajući pri tom ni od čega.

U tomu im svjesno služe i pomažu brojne »ekipe« političkih oportunista koje koketiraju ili surađuju s dijelovima bivšeg komunističkog režima, danas duboko i majstorski inkorporiranih u(z) strukture vlasti; odnosno dobro umreženi s policijsko-obavještajnim miljeom i povlaštenom braniteljskom populacijom čine oslonac nove HDZ-ovske vlasti.

Tu su naravno i tajne službe, neoustaški i filoustaški ekstremisti, ratni huškači i zločinci; njihov je utjecaj ogroman, ali jednako tako poguban za državu, njen unutrašnji ustroj, kao i međunarodni položaj. Međutim, vladajuće struktura u tomu ne vide ništa loše i strašno. Upravo suprotno, to nazivaju real-politikom, a umjesto da se oporba konačno već jednom tomu suprotstavi, da se konsolidira i oko sebe okupi ono još malo uglednih, moralnih i mislećih građana i objavi rat pošasti koja je zavladala našim društvom, duhovno i materijalno ga devastirala, do toga, na žalost jednostavno ne dolazi. Zašto?

Odgovor je jasan: oporba je postala kulisa za vladavinu HDZ-a koja jednako kao i vladajući promovira laž, ali još i više glupost i nesposobnost te tako daje legitimitet vladajućoj političkoj eliti za sve ono što radi, znajući kako će se i sama jednom kada dođe na vlast isto ponašati.

Cinično ignoriranje

Ako i gurnemo u stranu ili zanemarimo afere poput lex Agrokora, grupe Borg, oko opskurnog Milijana Brkića, Plenkovićevog »prekomponiranja« vlasti, kada je s Vrdoljakom i HNS-om beskrupulozno izigrao volju i glas birača, odnosno, ako klimavu Plenkovićevu parlamentarnu većinu i demagogiju pretpostavimo kao normalnu stvar u parlamentarnoj demokraciji, toliko toga nam još (pre)ostaje što zorno pokazuje i dokazuje gdje i u kakvom društvu živimo. Zar i potpora Orbanu i njegovoj iliberalnoj demonokraciji, te odnos prema imigrantima nisu jasna demonstracija naše posvemašnje europske političke izgubljenosti i neodgovornosti? Kakvu mi to Europu želimo? Premijer Plenković, uostalom i kao predsjednica Grabar-Kitarović, svojim su oportunizmom i populizmom, kao i spregom sa strukturama moći koje ne drže ni do elementarnih moralnih i demokratskih uzusa, snose ogroman dio odgovornosti za stanje nacije i zajednice.

Pod egidom političkog uravnoteženja i tzv. nacionalne pomirbe kao i famoznih euroatlantskih integracija aboliraju sve ono i one koji nanose ogromnu štetu našem sustavu, ali za uzvrat koriste političkoj reprezentaciji na vlasti. Takvo postupanje nije nikakva pragma, već je to definitivno zakivanje hrvatske demokracije u mrtvački kovčeg, a samim time sahranjuje se i hrvatski građanski duh, odnosno ono i malo što je od njega još ostalo. Svakoj do sada vladajućoj »ekipi« u Hrvatskoj, a posebice HDZ-ovskoj (jer je najduže bila na vlasti) bilo je i jest u interesu forsiranje neuređene države, jer u mutnoj vodi može se (u)činiti što nam je volja, što se kasnije ne mora opravdavati, niti za to odgovarati.

Politika je u nas postala najlukrativniji oblik života i sticanja privilegija i moći i u simbiozi politike, businessa i oltara otvaraju se neslućene mogućnosti beskonačnog vladanja državom i društvom. Cinično ignoriranje temeljnih građanskih vrijednosti, primitivno izrugivanje kulturi i ismijavanje morala i moralnih normi te zaobilaženje ljudskih, manjinskih i ženskih prava, uz cijeli niz financijsko-obavještajno-kriminalnih svinjarija određuje naše živote od izbora do izbora. Vrijeme je da se građani konačno osvijeste, da osvijeste poziciju u kojoj žive i shvate da u ovoj konstelaciji snage i odnosa, ne samo oni, već i njihova djeca nemaju nikakvu perspektivu, izuzev da zauvijek zalupe vratima ovoj zemlji i sreću trajno potraže na nekoj drugoj strani svijeta. Ako ne već zbog nas samih, ovakvih jadnih i bijednih, onda zbog naše djece kojoj su nezaježljive elite ukrale mladost i budućnost, treba se oduprijeti ovom zlu i sramoti koje su ušle u sve pore ovoga društva.

Kakav će taj otpor biti; hoće li to biti bunt, prosvjed ili nešto više od toga, teško je predvidjeti, ali glas marginaliziranih i prezrenih, a zapravo u svakom pogledu prevarenih građana mora dobiti svog zaštitnika i predvodnika. Taj glas ne može, niti smije biti glas iz miljea danas korumpirane politike, već to mora biti glas iz redova onih koji su istinski spoznali i na svojoj koži osjetili da tako, kako smo do sada radili i živjeli više ne može ići. Umjesto glasa politikanata moramo čuti glas državnika kojem je istinski stalo do bitnih društvenih promjena i dobrobiti građana.

Društveni lomovi

Kada će se građani pokrenuti iz letargije i pasivnosti u kojima su se zaglibili, teško je reći. Međutim, jedno je izvjesno: situacija se neće promijeniti na bolje bez velikih društvenih lomova. To nije nikakvo zazivanje nemira, nereda, demonstracija i sl., već naprosto činjenica, odnosno imperativ ponižavajuće zbilje u kojoj životarimo. Njemački je filozof Bloch, možda najorginalniji marksistički mislilac, govorio o tzv. zgusnutom vremenu, tj. vremenu kada se u jednom povijesnom razdoblju otvara prostor konkretne akcije i pruža šansa istinskih demokratskih promjena. Ta »zgusnuta vremena«, koja upravo danas živimo, nose sa sobom brojne opasnosti, ali i velike mogućnosti koje treba znati prepoznati, ali još ih i više hrabro oblikovati.

Odbaciti lažnu (za)datost i prihvatiti se, onoga što je još Tomaš Masaryk definirao kao ideale humaniteta i na njima svakodnevno uporno i prilježno raditi. Ne treba se zavaravati da neće biti otpora, ali ako nam je stalo do nas samih i vrijednosti kulture života, moramo smoći građanske hrabrosti, suprotstaviti se regresiji vladajućih. Dok je laž norma, istina je nemoćna; dakle, za početak moramo uporno, otvoreno, utemeljeno i bez straha razgolititi laž koja nas okružuje i s kojom se naprosto više ne može živjeti. Naprosto moramo osvijestiti činjenicu da postoje ciljevi koji su vrijedni građanske žrtve.