Nedavno otkriće dvoje djece zakopane u zagorskoj šumi podsjetilo nas je da ovaj svijet nikada neće biti najbolji od svih mogućih svjetova. Možda smo mi rođeni u generaciji »zlatnog djeteta« očekivali da će demokracija, uz ostale blagodati, donijeti i veću sigurnost.

Ali ne možeš imati sve. Cijena veće slobode jest i veća nesigurnost: na poslu, u međuljudskim odnosima, u društvenom životu, u informiranju… i po mnogo čemu raznovrsnija ponuda kriminalnog ponašanja.

Geneza fanatika

Mnogi su čuli za zločine koje su počinile sekte poput Branch Davidiansa u Wacou ili za suicidalni pokolj članova People’sTemple u Jonestownu, u Gvajani. Vjerovali smo da su takvi oblici socijalne patologije mogući – samo u Americi.

Sada, nakon čedomorstava blizu Varaždina, na vidjelo izlaze brojni detalji o različitim vjerskim i drugim grupacijama koje prakticiraju – najblaže rečeno – čudne oblike društvenog ponašanja, za koja je Hrvatska navodno postala pravi eldorado.

Teško je naviknuti se na misao da upravo zaštita raznih oblika ljudskih i kolektivnih prava stvara tako dramatično patološke pojave. Na nedavno održanom ljubljanskom politološkom kongresu jedna je kolegica takve pojave nazvala »metastazama slobode«. Stoga se ne treba čuditi i potrebi za zaštitom od njih, naime, instinktivnoj potrazi za krivcima među političarima, koji su takve pojave »dopustili«.

Nedavno je kod nas, u izdanju Instituta za filozofiju iz Zagreba, objavljena urednička knjiga Martina Rossija Montija o fanatizmu. Ona je bila povod i za akademske rasprave o toj temi. U autorskim tekstovima iz spomenute knjige, kao i u raspravama u kojima sam sudjelovao, analizirale su se različite etiologije nastanka fanatizma i geneze fanatika, kao i vrste takvih pojava.

Na primjeru roditelja iz Ljublja Kalničkog vidimo da se u fanatike mogu pretvoriti ljudi koji su u nekom prethodnom razdoblju funkcionirali kao »normalni ljudi«. Vrlo često, kao što je to slučaj s teroristima vjerskoga predznaka, nije riječ o najneobrazovanijim i najneinteligentnijim ljudima. »Naš dojam različitosti, udaljenosti i abnormalnosti fanatičnih pojedinaca koegzistira s dojmom njihove običnosti i našom mogućnošću razumijevanja njihovih intelektualnih, moralnih i emocionalnih sposobnosti«, piše Rossi Monti.

Štoviše, fanatici su vrlo često ljudi koji su stekli izvjestan stupanj obrazovanja.

Doba ekstrema

Riječ je stoga o vrlo složenom fenomenu. »Ono što danas zovemo fanatizmom vjerojatno je univerzalni fenomen, dio ljudske prirode«, piše Rossi Monti, i nastavlja: »Nijedan politički režim i nijedno društvo ne mogu se smatrati potpuno zaštićenima od širenja ili eksplozije fanatizma…

Pravi je problem kako doći do toga da suzbijanje ili ograničavanje fanatizma postane posebna vrijednost u okolnostima ubrzane globalizacije i sve teže koegzistencije vrijednosti i kultura… Teško je odrediti jesu li ovi fenomeni danas prisutniji negoli u prošlosti i kamo vode.

Iako se osjećaj da živimo u ‘dobu ekstrema’ ne javlja samo sada, važno je analizirati različite oblike fanatizma uzimajući u obzir povijesne kontekste i promjene u društvima.

Čini se da je porast ekstremnih ponašanja i ideja povezan s raznim globalnim promjenama, poput restrukturiranja međunarodnog poretka, ekološke krize, brže globalizacije, demografskih promjena i krize liberalnih demokracija.«

Religiozna revnost, nastavlja Rossi Monti »baš kao i estetska inspiracija, ludilo, politički radikalizam, moralni žar, herojska djela i samo nasilje, u sebi nose privlačnu energiju«.

Kada je riječ o masovnom fanatizmu »posebno su istražena tri područja: revolucionarni masovni pokreti i totalitarne ideologije; povratak religijskog nasilja, s naglaskom na islamski terorizam; te novi apokaliptični vjerski pokreti i zavjereničke kulture«.

Ono što nas mora zanimati jest i činjenica da u određenim razdobljima, kao što je, primjerice, ovo današnje, fanatično zastupanje vlastitih uvjerenja postaje sve češća praksa. Čini se kao da u tim razdobljima za takvo ekstremističko i fanatično izražavanje vlastitih stavova postoji određena »premija«.

Glavno obilježje fanatizma jest vjera u apsolutnu istinitost vlastitih ideja (i fikcija), vjera čija realizacija opravdava sva sredstva, uključujući i ona nasilna. Terorist za jedne često je heroj za druge. Stoga je nasilje spontani pratitelj fanatizma. Ali, kako to kaže filozof John Locke, kojeg citira Rossi Monti, »snaga naših uvjerenja nije dokaz njihove čestitosti«.

Toj priči treba dodati jedan od važnijih paradoksa ljudske naravi, tzv. Dunning-Krugerov efekt, kognitivnu pristranost iz bihevioralne ekonomije: ljudi koji znaju manje u pravilu pokazuju jaču samouvjerenost od onih koji znaju više.

Izgubljeni pojedinci

Svi bismo se mi, vjerujem, voljeli unaprijed preventivno zaštititi od ludih ideja koje su često zametci fanatizma i nasilja. A ta me misao vodi još jednoj popratnoj pojavi kao mogućem uzroku fanatizma današnjice: izgubljenosti pojedinaca u kaosu svakodnevnih (dez)informacija.

Na dnu dnevnih vijesti s internetskih portala zasuti smo reklamama »baš za nas«, za prirodne nadri-lijekove protiv raka, protiv bora, protiv ekcema, za zaštitu zubi… »Alleschwindeln«, svi varaju, pjeva Brechtova primadona u »Operi za tri groša«.

U noćnim (i ne samo noćnim!) terminima državne TV postaje emitiraju savjete raznih proroka i proročanstva. Proroci koji liječe »samo svojim pogledom« pozivaju se na ugledne kongrese. Nije li onda »razumljivo« da u tom neprobranom kaosu »informacija« i »istina« brojni ljudi svoj životni poziv nalaze u jednostavnim, prejednostavnim, »vlastitim istinama« za koje je, misle, vrijedno nasilno žrtvovati vlastiti i tuđi život?

Naše će nas vlasti i još nepostojeće agencije koje trenutno zaziva domaća javnost stoga teško zaštititi od bulumente potencijalnih i stvarnih fanatika. To će područje uvijek biti siva zona (ne)slobode, puna problema, koje ćemo, po svemu sudeći, morati rješavati tek naknadno – od slučaja do slučaja.

PROF. DR. SC. DARKO POLŠEK,
redoviti profesor na odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju filozofskog fakulteta sveučilišta u zagrebu