U hrvatskom turizmu COVID-kriza je uzrokovala svojevrsnu »turističku pauzu«, ali istovremeno stvorila i priliku za resetiranje i novo promišljanje hrvatskog turizma i prostora. A najnovija ratna događanja u Europi to još više potenciraju. Istaknuo je to prof. dr. sc. Branko Blažević, dugogodišnji profesor na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, danas u mirovini, te član Znanstvenog vijeća za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). U posljednje dvije godine svoj je znanstveni fokus stavio na problematiku prekomjernog, odnosno overturizma, te je na znanstvenom kolokviju »Turistički time out – trenutak za novo promišljanje turizma i prostora« predstavio rad »Overturizmom protiv turizma i društva«, a u sklopu kolokvija »Turizam i stanovanje« prezentirao istraživanje na temu »Nekomercijalni smještaj i kućna radinost – veliki razvojni izazovi turizma u Hrvatskoj«. Pojašnjavajući sa znanstvenog stajališta sve prisutniji fenomen prekomjernog turizma, kao i faktore koji dovode do njega u našoj zemlji, prof. dr. sc. Blažević je kazao kako ekonomska ovisnost turističke destinacije o prihodima od turizma, kao što je to slučaj Hrvatske i na makro i na mikrorazini, može biti indikator prekomjernog turizma. Naime, u tom se slučaju preusmjeruje politička moć isključivo prema interesima turističke industrije i udaljava se od stanovnika. Tada prekomjerni turizam postaje prihvatljiviji u ekonomiji koja je visoko ovisna o turizmu, a Hrvatska to, reći će, sigurno jest.

Sezonsko poslovanje

Pri analizi prekomjernog turizma često se u fokus stavljaju ljudi koji isključivo žive od turizma, ali puno manje stanovnici destinacije koji od turizma nemaju koristi, međutim, i na njih utječu manjak parkirnog prostora, mjesta na plaži, preopterećena vodovodna mreža, rast cijena komunalija, nekretnina i slično.

»Veliki broj priobalnih općina i gradova PGŽ-a dio su općeg hrvatskog trenda neobuzdanog euforičnog razvoja turizma Jadrana / Snimio Vedran KARUZA

– To povećava razlike između stanovnika koji imaju koristi od turizma i onih koji to nemaju. Naime, na studiji slučaja jedne turističke destinacije iz PGŽ-a za 2020. godinu, a koju karakterizira izrazito visoki stupanj sezonskog poslovanja, to se i potvrđuje. Tako se 71 posto ispitanika iz te destinacije složilo kako turizam pozitivno utječe na tu destinaciju, međutim, njih 65,3 posto osobno ima koristi od turizma i žele i ubuduće još više turizma. Paradoks je upravo u tome što istovremeno ta destinacija pokazuje da je njezin prihvatni kapacitet prostora, a posebno plažnih prostora, parkirališnih mjesta, morskih priveza, dijelom komunalne infrastrukture, sociokulturnih i ekoloških učinaka i slično, ozbiljno ugrožen, što su potvrdili izračunati kvantitativni ekonomski indikatori turističke gustoće, turističkog intenziteta, turističke penetracije i turističke funkcionalnosti. Stoga, ustvari, prekomjerni turizam nije samo turistički problem, već je on višedimenzionalan i vrlo složen. On je najprije plod zablude i mita o tržištu i tržišnim slobodama koji pretpostavljaju da tržište zahtijeva sve veći i neograničeni rast i samo rast. Prekomjerni turizam se uglavnom povezuje s apsolutnim brojem turista i predstavlja veliki razvojni izazov. Nosioci politika su se do sada uglavnom fokusirali na povećanje kapaciteta postojećih sustava, dakle na rast smještajnih kapaciteta i noćenja. Kratko rečeno, ogromna sezonalnost koja utječe na rezultate djelovanja ekonomskog zakona opadajućih prinosa, nosioci politika su željeli nadoknaditi rastom volumena fizičkog rasta smještajnih jedinica, ukazao je prof. dr. sc. Blažević. Pojašnjavajući, pak, koji su uzroci ovakvog stanja, istaknuo je kako prvi izazov hrvatskog, ali i ne samo hrvatskog turizma, leži najprije na području ekonomske teorije, a zatim unutar toga, dobrim dijelom i znanstvene metodologije. Ekonomska teorija ne daje odgovore na nedosljedna ponašanja u društvenoj i gospodarskoj praksi. To se, smatra naš sugovornik, isključivo događa zbog nakaradnog shvaćanja ekonomskog procesa koji se odvija između procesa proizvodnje i potrošnje u kojem se dobrim dijelom zanemaruje trošenje i vrednovanje resursne osnove, a posebno prostora kao resursa s kojim je turizam određen i definiran. Kaotična urbanizacija jadranske obale i prostora kao najvrednijeg nacionalnog resursa za rezultat stoga ima nekontroliranu nekretninsku ekspanziju koja potpuno mijenja primorska mjesta i cijelu obalu. Novčano vrednovanje degradiranog okoliša se ne provodi niti ne izračunava, ili ako da, tada sigurno ne dovoljno.

Nova paradigma

– Što se znanstvene metodologije tiče, ako je nešto sustavni problem, onda to traži i sustavno rješavanje i to znanstvenim metodama nove holističko-ekološke znanstvene paradigme i teorije sustava i sustavne analize. A prekomjerni turizam je upravo sustavni problem i mora bi biti i rješavan metodologijom opće teorije sustava, za koju je najbolji izraz vezan uz tendenciju integracije, a ne diferencijacije znanja. Zato ekonomska struka može biti samo jedna od struka u multidisciplinarnom promišljanju turizma, posebno prekomjernog turizma i prostora, jer za taj izazov sama nije potpuno kompetentna, istaknuo je ovaj znanstvenik.

Kvantitativne metode su formalno vrlo precizne što je nažalost i njihova osnovna mana, dodat će, jer one ne pokazuju postojanje raznih konfliktnih situacija kojih ima jako puno na relaciji turizma i prostora.

S obzirom na to da, dakle, ekonomija koja primarno podrazumijeva orijentaciju prema profitu, nije sama po sebi dovoljna za dugoročno planiranje razvoja, za analizu su potrebne nove kvalitativne i intuitivne metode koje djeluju mnogo manje egzaktno u formalno matematičkom smislu, ali su zato daleko realnije i bliže stvarnosti, nego kada te interesne i vrijednosne procjene i ocjene pragmatično radi samo ekonomska ili još pragmatičnije samo građevinska struka. A koja pokriva građevinsko tržište koje se na mnogim turističkim destinacijama potpuno odvojilo od turizma i slijedi samo vlastite zakone.

– Ovaj primjer ukazuje na potrebu da se pojava prekomjernog turizma mora istraživati i adekvatnim kvalitativnim i intuitivnim metodama spomenute sustavne analize, uključivanjem meritornih mišljenja eksperata iz raznih oblasti, najprije na nacionalnoj razini, što mora poslužiti za donošenje odluka o upravljanju na toj razini turizmom i prostorom. U protivnom dolazi do relativizacije prekomjernog turizma neadekvatnim metodama koje uključuju u istraživanje interesno vezane participante po destinacijama, koji su na neki način »u sukobu interesa« i prema kojima je unaprijed poznat ishod analize, naveo je naš sugovornik koji je u jednom svom radu vrlo plastično pokazao gdje je Hrvatska po pitanju prekomjernog turizma u odnosu na susjedne zemlje – Sloveniju i Austriju. Rezultati su tako pokazali da bi Hrvatska s puno manjim brojem kreveta i ostvarenih noćenja nego što ih ima, trebala ostvarivati dugoročno puno veći turistički BDP, devizni priliv i imati veći broj zaposlenih u turizmu, nego što to danas ostvaruje. To znači, u relativnim podacima, da Hrvatska danas ima 130 posto više kreveta i 55 posto više noćenja po glavi stanovnika od Austrije, dok je prosječna dnevna potrošnja turista po osobi i noćenju u Hrvatskoj 60 posto, broj zaposlenih 25 posto, a devizni priliv 6,5 posto manji. Što su velike razlike.

Opadajući prinosi

– Austrija ima vrhunsku kvalitetu ponude i nema toliku sezonalnost. Uz visoku sezonalnost, turizam u Hrvatskoj sudjeluje u ukupnom bruto domaćem proizvodu u drugoj dekadi ovoga stoljeća s prosječno visokih 22,7 posto, što svrstava Hrvatsku na prvo mjesto u Europskoj uniji i 26. mjesto od 178 rangiranih zemalja u svijetu prema kriterijima satelitske bilance. Ovakvi podaci ukazuju da Hrvatska ima ozbiljnih problema s ukupnom strukturom gospodarstva koja stvara premali BDP, iz čega proizlaze i ovako veliki postoci učešća turizma u njemu. Zato ta naša turistička monokultura u okruženju pojave prekomjernog turizma, na malo dužu stazu vodi do ekonomske zakonitosti opadajućih prinosa. To znači, da se ne događa taj zakoniti ekonomski proces opadajućih prinosa samo u domeni sekundarnog smještaja gdje on nastaje zbog nekontrolirane gradnje i rasta, već indirektno i u domeni primarnog smještaja, jer se taj proces samo preslikava na smanjenje tržišne vrijednosti nekretnina u primarnom smještaju, koje godišnje na tržištu počinju sve manje vrijediti, pojasnio je prof. dr. sc. Blažević.
Ova je analiza ujedno pokazala i još jednu zanimljivost, a to je da je za razliku od Hrvatske, Slovenija za sada krenula putem takozvanog podturizma.

– Što se tiče Slovenije, ona je u podturizmu, dakle, razvija se suprotno od prekomjernog turizma. Slovenija je možda i »prezelena«, odnosno nije išla na kompromise, što je po nju ekonomski i loše, ali taj svoj problem mogu sada puno lakše riješiti nego mi u Hrvatskoj koji smo išli drugačijim putem. Nas u Hrvatskoj je, nasuprot tome, primarno vodila velika turistička i nekretninska potražnja, istaknuo je prof. dr. sc. Blažević. Na pitanje je li Hrvatska u neku ruku platila danak tom velikom rastu turističke i nekretninske potražnje, ovaj je stručnjak pojasnio kako su znanstvenici počev od Josta Krippendorfa već puno ranije upozoravali da će turistička potražnja stalno rasti i »žderati« nemilosrdno prostor i okoliš, a mi smo već potrošili toliko prostora, da je ovakav razvoj dugoročno neodrživ.

Primjer dobre prakse je, dodao je, Istra, iako nije izbjegla pojavu prekomjernog turizma, ali zato ima jak hotelski segment uz uspješan razvitak centralnog dijela poluotoka čime je uspjela disperzirati turističku potražnju, visoko dižući kvalitetu ponude. Isto tako, naveo je primjer kako u Primorsko-goranskoj županiji, Vinodolska općina doslovno još uvijek može biti kao mala Provansa, ukoliko se ne ponove greške svojih susjeda. Slikovito je pojasnio kako se u pet do deset godina nekontroliranom gradnjom može napraviti takav nered koji se za sto godina neće ispraviti.

Razvojni izazov

Prof. dr. sc. Blažević je istražujući fenomen prekomjernog turizma u našoj zemlji, egzaktnim pokazateljima kao što su, uz ostalo, stopa intenziteta turističkog prometa, stopa turističke gustoće, funkcionalnosti, penetracije i ostalo, analizirao 71 destinaciju jadranske Hrvatske. Rezultati ove analize ukazali su tako na ekonomsku neodrživost pojedinih turističkih destinacija na koju upućuje pet ekonomskih parametara održivosti. Na konkretnim primjerima se tako potvrdilo kako hrvatskim destinacijama prijeti ozbiljni razvojni izazov stvoren pogrešnim percipiranjem uspjeha u turizmu koji se definira kroz stalni rast sve većeg broja turista.
– Prema izračunima, u prvih 20 posto analiziranih destinacija nalaze se ukupno 23 destinacije jadranske Hrvatske, od 71 analizirane, koje ulaze u prostor neodrživog ponašanja. To još uvijek automatski i ne znači da se te destinacije nalaze u zoni prekomjernog turizma, no znači da su vrlo blizu toga i da zvono zvoni na uzbunu. Zato nam je potrebna spomenuta dodatna sustavna kvalitativna analiza na nacionalnoj, ali i lokalnoj razini, koja bi smanjila utjecaj takozvanog sukoba interesa, rekao je prof. dr. sc. Blažević.
Po indikatoru gustoće turističkog prometa, primjerice, Crikvenica je na 17. mjestu, dakle, visoko u opasnosti da uđe u zonu prekomjernog turizma. Neki od parametara već ukazuju kako ima problema s kupališnim prostorom, vezovima, parkiralištima i slično. Cres je, primjerice 15. po stopi turističke penetracije što je također signal na koji valja obratiti pozornost za budućnost. Visoko su i Lopar, Baška, Novalja, Punat… Otok Krk je danas organiziran kao zeleni otok, ali se i njemu dogodila nekontrolirana gradnja zbog čega su neke destinacije reagirale te kroz prostorno-plansku dokumentaciju zaustavljaju taj proces. Građevinari sada tamo više ne mogu graditi kao prije pa idu dalje tražiti prostor gdje to mogu. Rab također ima problem koji je vidljiv i na oko. Uz prekrasan stari grad s parkom i uz izvrsne hotele, prometnice, trajekte i drugu infrastrukturu, tu je i taj preizgrađeni dio gdje se i dalje gradi. Primjera ima još.

Jadranske destinacije sazrele su za resetiranje svojih razvojnih ciljeva – Branko Blažević / Snimio Vedran KARUZA

Potrošnja prostora

Govoreći o potrošnji prostora kao resursa koji se ne može nadoknaditi, a što je ujedno i jedan od faktora koji dovodi do prekomjernog turizma, a posljedično i velike sezonalnosti, ovaj je znanstvenik upozorio na nekontrolirani rast nekomercijalnog sekundarnog smještaja. Dakle, vikendica, stanova za odmor, apartmana i sličnog smještaja koji nije formalno u turističkom prometu.
– Nekomercijalni sekundarni smještaj i kućna radinost generiraju u nekim hrvatskim turističkim destinacijama između 80 i 90 posto turizma. Za primjer, u Gradu Crikvenici kao tipičnoj hrvatskoj sezonskoj destinaciji u 2019. je 81,3 posto turista bilo smješteno u kapacitetima kućne radinosti i nekomercijalnom smještaju. To je danas jedan od najvećih ograničavajućih razvojnih izazova hrvatskog turizma, koji na malo dužu stazu postaju ozbiljna prijetnja društvenim troškovima koji u konačnici postaju veći od ukupnih koristi. Te deformacije su posljedica najprije slijepog i nekritički prihvaćenog funkcioniranja neoliberalnog koncepta savršenog i samoregulirajućeg tržišta i neograničenih tržišnih sloboda. To je i osnovni teorijski temelj za objašnjenje nekontroliranog trošenja prostora i pojave neuravnoteženog razvoja. S obzirom na to da je riječ o teorijskom temelju, nameće se pitanje, kakva je uloga danas javnih službi, a posebno hrvatskih sveučilišta i da li se i koliko nalaze u funkciji zaštite od stihijskog razvoja i velikih društvenih neravnoteža, istaknuo je naš sugovornik. Također je dodao kako nedefinirani razvoj dovodi do nekontroliranog trošenja prostora i pojave neodrživog prekomjernog turizma pa je stoga Hrvatskoj potrebna jedna nova kultura razvoja.
– Riječ je o razvoju u čijem je središtu čovjek, dakle ne samo gost, nego i zaposlenik, ali i stanovnik turističke destinacije, shvaćajući i cijelu Hrvatsku kao turističku destinaciju, poentirao je. Najveća opasnost neprihvaćanju te kulture razvoja i dalje će, ukazao je, ležati s jedne strane u nedostatku potrebnog znanja za spomenute promjene, a s druge strane u velikim interesima i pohlepi. A neznanje i pohlepa su smrtonosna kombinacija za rješavanje vrijednih i opravdanih društvenih razvojnih ciljeva. Jasno, da do toga ne bi došlo, turizmom se mora znati upravljati na svim razinama, posebno znati upravljati s prostorom i smještajnim kapacitetima, kako komercijalnim tako još više i nekomercijalnim.
– Ti kapaciteti, nažalost, razvijaju se bez ikakve kontrole s aspekta prostornog planiranja, u odsutnosti društva da to područje regulira alatima koje mu stoje na raspolaganju. Oni su dio već spomenutog velikog interesa, ali i istovremeno i velikog neznanja. Nitko danas ne zna koliko se gradi ili koliko će se graditi sekundarnog smještaja, posebno u osjetljivim područjima kao što je jadranska Hrvatska. Prostorna, porezna, odnosno fiskalna, i kamatna, dakle, monetarna politika na razini Sabora i Vlade, moraju biti ključne za zaustavljanje nekontroliranog rasta ukupnih smještajnih kapaciteta i za kontrolu stanja u prostoru, a posebno se to odnosi na sekundarni smještaj koji se javlja u različitim oblicima, u vidu kuća za odmor, vikendica, stanova, apartmana, kuća za povremeni boravak i slično. Da ne budem previše apstraktan, uz sve dobre strane razvoja turizma unutar naše Primorsko-goranske županije, veliki broj njezinih priobalnih općina i gradova dio su općeg hrvatskog trenda neobuzdanog euforičnog razvoja turizma jadranske Hrvatske u kojem je trgovina nekretninama i rasprodaja zemljišta uznapredovala do glavnog posla u turizmu, upozorio je ovaj turistički stručnjak.

Snimio V. KARUZA

Nekontrolirani rast

Dodao je i kako je na analiziranom području Crikveničko-vinodolske rivijere, nužno spomenuti i deformacije koje se mogu uočiti konkretno u turističkim destinacijama Crikvenice i nešto manje Novog Vinodolskog uz realnu opasnost da se isti problemi počinju ozbiljno prenositi i na Vinodolsku općinu. Grad Crikvenica i Novi Vinodolski su primjer hrvatskih turističkih destinacija koje po brojnim obilježjima odgovaraju velikom broju jadranskih turističkih destinacija koje se prema pojedinim indikatorima približavaju ili već ulaze u opasnu zonu prekomjernog turizma. Novi Vinodolski kao i Crikvenica posebno pokazuju znakove nekontroliranog rasta nekomercijalnog sekundarnog smještaja i kućne radinosti. To se događa uz proces smanjenja broja stalnih stanovnika, što pokazuje i najnoviji popis stanovništva, dok istovremeno broj sekundarnih stanova i dalje nekontrolirano raste.
– Otvaranje posljednjih velikih razvojnih zona na području između Jadranova i Dramlja, kao i između Selca i Novog Vinodolskog, i to ispod i iznad magistrale, dugoročno niti u jednoj razvojnoj varijanti ne bi smjeli biti predmet promjene prostorne dokumentacije koja bi bila u funkciji praćenja turističko-nekretninske potražnje, kao najvećeg žderača prostora i daljnjeg nekontroliranog rasta sekundarnog smještaja i ekspanzivnog turističkog razvoja. Vinodolska općina nikako ne bi smjela ponoviti evidentne razvojne greške svoja dva susjeda. Stoga su sve tri jedinice lokalne samouprave, a to vrijedi i za brojne jadranske destinacije, sazrele za resetiranje svojih razvojnih ciljeva, a time i prateće prostorne dokumentacije, ukazao je prof. dr. sc. Blažević na primjeru. Istaknuo je i da je, ukoliko je cilj optimizirati nekomercijalni smještaj i kućnu radinost, nužno multidisciplinarnim znanjima i alatima kao što su prostorna, urbanistička, porezna i kamatna politika, ostvariti željene održive razvojne ciljeve. Koliko god to izgledalo komplicirano i birokratski, to je uvjet bez kojeg se ne može i ne smije dalje raditi.
– Reset znači, idemo početi promišljati i raditi drugačije. Počevši od države koja ima alate u svojim rukama. Pri tome mislim ne samo na centralnu državu, nego i na lokalnu i regionalnu samoupravu. Mi zaboravljamo da je lokalna država dio opće države. Urbanistički plan potpisuje gradonačelnik ili načelnik, ali on ide na ovjeru u na županijsku, a onda i na državnu razinu. Potpuna paradigma pristupa razvoju turizma mora biti drugačija, ali i sveobuhvatnija, zaključio je naš sugovornik.