Mađari s Rusima idu u gradnju dvije nove jedinice nuklearke Paks, snage 2.400 megavata, Krško nastavlja raditi do 2043. godine, koliko smo sigurni u tom okruženju?

– Premda tehnički ne postoji ništa što je apsolutno sigurno, elektrane u našem okruženju – i postojeće i novoplanirane – izrazito su dobro vođeni i sigurni objekti. Rizici od nesreća u prometu su, primjerice, tisuću puta viši od rizika nuklearne nesreće.

Nismo prihvatili prošle godine slovenski poziv na zajedničko odlaganje u Vrbini jer nije ispunjavao jasno iskazane hrvatske zahtjeve. Ipak, odlučili smo uložiti dodatan napor i zajednički još jednom pokušati bolje razumjeti jedni druge, i doći do rješenja na obostrano zadovoljstvo. Slovenci svoje rješenje razvijaju 15 godina. Otad, nažalost, nije postojalo ozbiljnih razgovora s njima, oni su intenzivnije krenuli tek unatrag godinu dana, otkad se sastajemo jednom mjesečno.

Slovenija je davno krenula u samostalno razvijanje projekta, a Hrvatska je godinama odbijala baviti se tim pitanjem. To je uvijek medijski negativno pitanje i program nije bilo lako donijeti. Tek je ova Vlada završila analizu isplativosti i prošle godine Sloveniji odgovorila da u Vrbinu, onako kako nam je ponuđeno, sad ne idemo.

Hoće li nas više od Vrbine, procijenjene na oko 500 milijuna eura, koštati privremeno skladištenje u Hrvatskoj, pa ponovno gradnja trajnog odlagališta?

– S njima ćemo u trajno odlaganje ići samo ako za Hrvatsku to bude povoljnije, odnosno kad budu zadovoljena četiri uvjeta koja smo uspjeli zajednički dogovoriti – prvo, još nas nisu uvjerili u potpunu sigurnost tog objekta i takvog rješenja. Drugo, dogovoreno je da, ako idemo u zajedničko trajno odlagalište, to bude odlagalište i za sav otpad iz Hrvatske i iz Slovenije.

Treće, procijenili smo da bi nas vlastito odlagalište koštalo oko 200 milijuna eura kroz razdoblje od pedesetak godina: za skladište, odlagalište, pogon i naknadu lokalnoj zajednici, i za otpad iz Krškog, i za otpad iz Hrvatske. Rekli smo da, ako uđemo u zajednički projekt sa Slovenijom, taj trošak mora biti manji. Četvrti kriterij oko kojeg smo se dogovorili jest sudjelovanje i slovenske i hrvatske struke i gospodarstvenika kao ravnopravnih partnera.

Bez trajnog rješenja

Koliko bi privremeno domaće skladište bilo u funkciji?

– Po našem scenariju, od 2023. godine do trenutka dok se ne bude znalo koliko će nakon razgradnje nuklearke nisko i srednjeradioaktivnog otpada biti. To će biti najranije 2050. godine. Taj se otpad tamo onda može i trajno smjestiti, ako se s tim bude slagala lokalna zajednica. Prvo, dakle, idemo sa skladištenjem na rok od 30, 40 godina, a nakon toga će se u dogovoru s lokalnom zajednicom nastaviti s privremenim skladištenjem, ili osigurati trajno odlaganje.

Koja je, u izvedbenom smislu, razlika između privremenog skladišta i trajnog odlagališta?

– Privremeno je skladište poput sadašnjeg u Krškom, i ovo na Trgovskoj gori ne bi bilo drugačije. To je aktivan objekt, u kojem se svakodnevno provjerava curi li nešto, zrači li ili ne, i održava se. Odlagalište je, s druge strane, pasivan objekt. U pravilu zatrpano površinsko odlagalište nad kojim postoji monitoring, ali u kojem nema ljudi, zaposlenika. Ono je, kolokvijalno rečeno, zaboravljeno, i nije, kao skladište, povratno rješenje. To znači da, jednom kad se otpad tamo zatrpa, nema više njegovog premještanja.

Očekujete li pobunu lokalnog stanovništva Sisačko-moslavačke županije? Čime im garantirate da bi skladište bilo sigurno po njih i okoliš?

– Zavod je izradio regulatorni okvir, sad je na Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva NEK-a da nastupi s provedbom aktivnosti. Mi smo ti koji će građanima u Dvoru garantirati da će sve što se bude radilo biti u skladu s najvišim standardima, i da ni na koji način neće biti ugroženo zdravlje ljudi niti okoliš. Plan je da se otpad iz Krškog dodatno stabilizira i skladišti, dok ne bude određena lokacija trajnog odlagališta.

Sigurnosni propisi

Trgovska gora je na granici s BiH, dakle pitanje nije samo hrvatsko, nego i međunarodno? Koliko je to sigurno?

– Stabilizirani otpad nalazit će se u betonom zalivenim sprešanim bačvama, peletima. Stabiliziran je u tolikoj mjeri da ozračen ne smije biti ni, u najgorem scenariju, onaj koji bi tu betonsku kocku razbijao – nema praha, pepela.

Koliko bi lokalna zajednica u Hrvatskoj mogla dobivati naknade za »udomljavanje« otpada na svom terenu?

– Predviđena naknada za lokalnu zajednicu je oko milijun eura godišnje, procjene su da toliko projekt može dugoročno podnijeti.

Toliko će, dakle, dobivati stanovnici Krškog ako i naš otpad tamo ostane?

– Sad im se iz zajedničkog fonda plaća naknada za nuklearnu elektranu (reaktor), ne i za privremeno skladište. Dobivaju skoro šest milijuna eura godišnje, što mi smatramo neodrživim. Mi nismo spremni toliko plaćati, odnosno smatramo da takav financijski pritisak nije održiv i u konačnici može dovesti do toga da zbog pritiska na cijenu i nedostatka financiranja, u pitanje dođe sigurnost nuklearke, ili da se trošak prebaci na porezne obveznike.

Slovenci misle da je taj trošak održiv, imaju svoje argumente. No pomaci u komunikaciji postoje. Računa li se po glavi stanovnika, naknada lokalnoj zajednici u Hrvatskoj bi bila viša, jer je prostor značajno manje naseljen, ali u apsolutnom je iznosu to bitno manje od onoga što Krško sad dobija, a što smatramo neodrživim.

Hrvatska proizvodnjom u NEK-u podmiruje oko 15 posto potreba za električnom energijom. S obzirom na troškove budućeg zbrinjavanja otpada, dekomisije nuklearke i ostalog, isplati li nam se nuklearka?

– Krško u ovom trenutku proizvodi električnu energiju za oko 30 eura po megavatsatu, dok je tržišna cijena preko 60 eura. S ostalim troškovima, zbrinjavanja otpada, buduće razgradnje nuklearke, itd. trošak iznosi oko 33 eura.