Nakon ipak poduže stanke nastavio se cirkus između Vlade i Milanovića oko toga tko i kako zapovijeda Oružanim snagama. Kako to obično i biva kada su ovakve i slične stvari u pitanju, cijela situacija sve više klizi prema farsi.

Ovaj se put radi o tome da je predsjednik zatražio da tajne službe istraže tko ga cinka medijima kada se vozi vojnim helikopterom po Hrvatskoj. Naime, predsjednikovo je osiguranje primijetilo da se događa da baš kada šef države slijeće na Pantovčak preko ograde stoje televizijske ekipe. Pa je u Uredu Predsjednika ocijenjeno da sve to ugrožava njegovu sigurnost. Uostalom, on je u rujnu 2020. svoj itinerer proglasio državnom tajnom, tako barem tvrde u Vladi.

A tada je negdje i sve počelo. Milanović je vojnim brodom putovao u Albaniju svom prijatelju Ediju Rami, informacija o tome je došla do medija, pa je nastala manja afera. Nakon toga Milanović odlučuje kršiti Zakon o obrani i izravno zapovijedati vojskom. I tu se nalazi još jedna manja farsa. Naime 2000. kada se mijenjao Ustav, u natezanju između Stipe Mesića i tadašnje Vlade, napravljen je truli kompromis. Predsjednik je ostao vrhovni zapovjednik vojske, ali njome ne može zapovijedati. Barem ne u miru. I to bizarno ustavno rješenje majka je svih ovih sukoba između Vlade i Milanovića.

On je zaista u frustrirajućoj situaciji da je po Ustavu vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, a da im, u realnom životu, ne bi smio zapovijedati.

Tako kažu Ustav i Zakon. Rješenje je to koje je Milanović prije četiri godine odlučio ne poštovati. Još je bizarnije da je izmjene Zakona o obrani kojima se umanjuju ovlasti predsjednika nad Oružanim snagama prije desetak godina donijela baš Vlada Zorana Milanovića. Koja je potom dopisima više puta upozoravala tadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da slučajno ni ne pomišlja izravno zapovijedati vojskom. Da ne smije ono što Milanović sada radi već četiri godine.

U bizarnoj je situaciji i ministar obrane. Kada predsjednik leti helikopterom ili plovi brodom, troškovi idu na teret Ministarstva obrane. Dakle, da sumiramo, Hrvatska ima predsjednika kojem Ustav kaže da je vrhovni zapovjednik, a istovremeno mu ne da zapovijedati. I ministra obrane koji odgovara za trošenje proračuna Ministarstva obrane, ali nad tim troškovima nema apsolutno nikakvu kontrolu. To je zaista moguće samo u Hrvatskoj.

Ne daj Bože da nas zaista netko napadne. Dok se dva brda dogovore oko svojih ovlasti nad vojskom neprijatelj bi već odavno zauzeo i Banske dvore i Pantovčak.