Danas je 8. mart, Međunarodni dan žena. Spomenut će ga se, jamačno, danas i oni što zakone i društvo kroje, prigodno će progovoriti koju protokolarnu rečenicu, a sutra će sve biti po starom, recimo činjenica da je Hrvatska na začelju ljestvice zemalja Europske unije po udjelu žena na menadžerskim pozicijama.

Pokazuje to izvješće europskog statističkog ureda. U trećem kvartalu 2020. u EU-u je na menadžerskim pozicijama bilo ukupno više od 9,5 milijuna građana, od čega 6,2 milijuna muškaraca i 3,3 milijuna žena. Iako žene čine gotovo polovinu ukupnog broja zaposlenih u EU-u, odnosno 46 posto, među menadžerima su daleko slabije zastupljene, sudjelujući s 36 posto. U proteklim dvama desetljećima udio žena ipak je postupno rastao, s nešto manje od 30 posto u drugom kvartalu 2002. godine, na početku vremenske serije, pokazuje izvješće Eurostata.

Najveći udio žena na menadžerskim pozicijama u trećem tromjesečju prošle godine bilježi Latvija, od 45 posto. U stopu je slijedi Poljska s udjelom žena na menadžerskim pozicijama od 44 posto. Slijede Bugarska, Mađarska, Slovenija i Švedska, s udjelima od po 42 posto. Iznad su prosjeka EU-a Irska, Rumunjska, Finska, Estonija, Španjolska, Francuska, Portugal, Slovačka i Litva, s udjelom žena na vodećim pozicijama od 38 do 35 posto. Nešto manje od trećine menadžerskih pozicija žene zauzimaju u Danskoj i Njemačkoj. A gdje je Hrvatska? Hrvatska najlošije stoji u usporedbi s drugim članicama EU-a, s udjelom od 24 posto, što znači da je žena otprilike na svakoj četvrtoj menadžerskoj poziciji. Blizu su začelju i Nizozemska i Cipar s udjelima menadžerica od 26 odnosno 27 posto, pokazuju podaci Eurostata.

Dramatična kriza

– Pandemija COVID-19 dodatno je narušila rodnu ravnopravnost i planovi oporavka moraju uključivati mjere za ostvarivanje jednakosti spolova, istaknuli su europarlamentarci prije koji dan na sjednici održanoj u povodu Međunarodnog dana žena. Predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli istaknuo je da obilježavanje Dana žena ne smije ostati samo na riječima.

– Usred smo dramatične krize koja je pokazala da žene ne samo da su u prvom redu borbe protiv bolesti COVID-19 već su bile i prve društvene žrtve krize kojoj ne vidimo kraja, kazao je Sassoli.

Naglasio je kako pandemija nije samo učvrstila nepravde i nejednakosti nego i postoji opasnost da izbriše dio onoga što je ostvareno u desetljećima borbe za ravnopravnost žena. Ne samo da su u pandemiji žene prve gubile posao, jer ih je jako puno zaposlenih u turizmu, kulturi i ugostiteljstvu, nego je u vrijeme »lockdowna« bilo i puno nasilja nad ženama, rekao je Sassoli.

– Žene moramo staviti u središte koristeći se sredstvima koja imaju europski i nacionalni parlamenti kako bismo poboljšali financijske uvjete u kojima žene žive. Borba žena je borba svih nas, poručio je Sassoli.
Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen kazala je kako je svima bolje kad žene dobivaju prilike koje zaslužuju. Žene su, ne dvoji, sposobne voditi, a karijera i majčinstvo mogu ići zajedno. Naglasila je i kako će Europska komisija predložiti novo zakonodavstvo za borbu protiv nasilja nad ženama jer je »sloboda od straha i nasilja osnovno ljudsko pravo«. Grčka predsjednica Katerina Sakellaropoulou, istaknula je da se Međunarodni dan žena ove godine slavi pod posebno nepovoljnim uvjetima.

Još i kuća

– Posjećivala sam bolnice i centre za cijepljenje, vidjela sam kako se žene požrtvovno posvećuju svome radu. Bilo da su blagajnice, njegovateljice, medicinske sestre, kriza ih pogađa jako, a kad dođu kući, rade nešto što se ne vidi, sve te kućanske poslove koje im nitko ne plaća, kazala je Sakellaropoulou.

Barbara Matejčić slobodna je novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava.

– Svaki put kada čujem vijesti poput »Prva direktorica korporacije u autoindustriji« ili »Prva glavna urednica Guardiana«, pomislim kako je to poražavajuće, kao da se radi o nekoj novoj vrsti koja neočekivano osvaja pozicije koje joj nisu bile namijenjene. A onda se sjetim podatka koji mi je prije nekoliko godina iznijela Jolanta Reingarde, istraživačica Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE), a na temelju višegodišnjeg praćenja trendova rodne ravnopravnosti: »Ako se udio žena na političkim, ekonomskim i društvenim pozicijama odlučivanja nastavi povećavati dosadašnjim tempom, do 2065. žene bi mogle sudjelovati u omjeru od 40 posto.« Dakle, još ćemo pola stoljeća čekati za relativnu ravnopravnost u tom području, unatoč tome što žene čine gotovo polovicu radne snage i što više žena nego muškaraca završava fakultete. No, i dalje se od njih očekuje da se brinu o kućanstvu, o djeci, o starijim i bolesnim članovima obitelji, da obavljaju sve te podcijenjene i neplaćene poslove bez kojih društva i gospodarstva ne bi mogla funkcionirati, naglašava Matejčić.

Strašna žena

Podsjeća na činjenicu da podaci na razini EU-a pokazuju kako je pandemija dodatno povećala opseg neplaćenog posla za žene, kao i razinu obiteljskog nasilja.

– Rodno ravnopravno društvo nije samo zahtjev feministkinja kako bi ženama bilo bolje, nego je u interesu svih, jer postoji jasna poveznica između razine rodne ravnopravnosti u društvu i blagostanja. Ljudi koji žive u rodno ravnopravnijim društvima su sretniji, zadovoljniji svojim životima, osjećaju se sigurnijima, a u društvu je veća razina tolerancije i pravednosti. U patrijarhalnim društvima ni žene ni muškarci nisu slobodni da budu što žele, slobodni su tek šovinistički političari, profesori ugnjetavači studentica, seksualni predatori na pozicijama moći, ističe Matejčić.

Nora Krstulović redateljica je, urednica portala Teatar.hr i Strašna žena. Zaslužila je to priznanje lani kada su se u organizaciji portala Voxfeminea.net i društvenog poduzeća Fierce Women prvi put dodijelile nagrade Strašnim ženama koje su dale važan doprinos rodnoj ravnopravnosti i društvenoj pravednosti u Hrvatskoj. Gdje su žene u Hrvatskoj danas kad govorimo o ravnopravnosti i njihovu položaju u društvu?

– Na tužnom mjestu, negdje između dekorativnog i utilitarnog za one koji su na poziciji moći, pri čemu, naravno, nije ženska pozicija tu različita od bilo koje ranjive skupine. Čini mi se da smo kao društvo posljednjih godina ozbiljno regresirali prema plemenskom, u smislu da sve transgresije članova naše interesne skupine opravdavamo bez obzira na sve. U tom smislu tzv. elite poštovanje tuđih ljudskih prava, pa utoliko i ženskih, smatraju kao neku osobnu ugrozu, smatra Krstulović.

Veli kako je primjera za to, nažalost, beskrajno puno.

Rektorov primjer

– Možda je najflagrantnija odluka vladajućih da ne podrže izmjene Kaznenog zakona kojim bi se kazneno djelo spolnog uznemiravanja gonilo po službenoj dužnosti, uz opravdanje da će oni to puno ljepše i bolje riješiti vlastitim izmjenama Kaznenog zakona u roku dva mjeseca, odnosno pred izbore, valjda da se ne bi službeno moralo goniti nekoga od visokopozicioniranih članova vladajuće većine prije izbora, pojašnjava Krstulović.
Zašto se i ovo pitanje u nas tako sporo mrda gotovo pa s mrtve točke!? Ide li sve od onog kućnog odgoja!?

– Nisam siguran da to nužno kreće od doma, tim više jer ne znam koliko se roditelji uopće stižu ozbiljno baviti odgojem u ovim suludim pandemijskim okolnostima. Ali, ako rektor Sveučilišta sebi dozvoljava da ugrozi anonimnost žrtve zlostavljanja, ako i tu žrtvu i novinarku koja je pisala o tom slučaju optužuje da su sve izmislile, ako to njegovo ponašanje ne postaje momentalno dovoljno velik razlog da ga se razriješi dužnosti, kako se onda čuditi ako neki momak ili djevojka, od daleko manje obrazovanih roditelja, u četiri zida vlastita doma ne dobije dostojan primjer za prihvatljivo ponašanje, pita se Krstulović.

Ne dvoji ona kako kod nas te najviše razine tzv. društvenih elita daju beskrajno loše primjere ne samo kad su u pitanju žene nego bilo koja druga skupina koja nije u poziciji moći.

Nasilnički govor

– To se toliko dugo ponavlja da vjerujem kako jedan velik broj ljudi to doživljava kao garantirani recept za uspjeh. Jednako kao što naši vodeći političari promoviraju nasilnički govor, vrijeđanje i uvrede, a mi onda pokušavamo stvarati škole koje imaju nultu stopu tolerancije na nasilje, što je besmisleno. Nisu kod nas lakmus-papir slučajevi obiteljskog ili bilo kojeg drugog nasilja prema ženama nekakvi opskurni likovi s dvama razredima srednje ili osnovne škole. I ako su u osnovnoj školi 90-ih dječaci sanjali da budu nogometaši, a djevojčice manekenke jer im se to serviralo u medijskom prostoru, sad im se u medijskom prostoru kao uzori nameću likovi tipa rektori, razni župani i slično, upozorava Krstulović.

Reklo bi se, treba stvari mijenjati od vrha, od glave.

– Riba uvijek smrdi od glave. Ako na dnevnoj razini u školi, u obitelji, učiš djecu poštovanju ljudskih prava, poštenju i svemu ostalom, a onda ona izađu u život i shvate da su budale jer puno bolje prolaze ovi koji se toga ne drže, zaludu je sav trud. Dakle, mi bismo se trebali potruditi da za ljude koji predstavljaju tzv. elite ili su na poziciji moći, vrijede puno drastičniji kriteriji nego za tzv. običnog, malog čovjeka. Da su za njih viši kriteriji, a ne niži, pa da im je dozvoljeno da rade što hoće, ističe Krstulović.