Nova hrvatska elita, koristeći izvanredne prihode iz tranzicijskog razdoblja i položajnu rentu, danas je bogatija od prosječnih njemačkih građana, ali da je s donje strane te hrvatske socijalne medalje nova masa siromašnih siromašnija i od prosječnih grčkih građana
Nakon 20 godina od početka pretvorbe društvenog i državnog vlasništva u privatno ili inozemno, te u petoj godini sve teže rješive gospodarske depresije, u predeuropskoj je Hrvatskoj u novom snažnom zamahu socijalno raslojavanje na sve masovniju sirotinju i na sve bogatiju elitu, između kojih se, kao u žrvnju, melju ostaci još neraspoređenih. Iako se taj mučni film već dugo odigrava na više-manje otvorenoj sceni, ispada da je briga za siromašne postala prvorazredni zadatak za većinu glavnih političkih aktera tek nakon što je papa Franjo u svojim prvim zazivima spomenuo rastuće mase siromašenih i odbačenih širom svijeta.
No, pokazuju to svi dostupni, domaći i inozemni, izvori informacija: usred informacijske ere – nasuprot obilja vijesti o svakovrsnim »celebritijima« kao i o humanitarnim ciljevima američkih ratova za arapsku naftu – i Hrvatska i svijet najmanje informacija imaju baš o siromašnima, kao i o pregaženima tehnološki superiornim agresijama ili o kronično socijalno odbačenima, kao da je riječ o rubnom škartu, nezanimljivom za sustavnija istraživanja, mjerenja i izvještavanja.
I ne samo da nema dovoljno informacija o razvoju događaja na domaćem i inozemnom socijalnom dnu, nego ni na znanstvenoj i metodološkoj razini još nema ni pouzdanijih ili općeprihvaćenih definicija i mjerila, kojima bi se taj nemili socijalni škart obuhvaćao, pratio i uspoređivao u vremenu i prostoru. Svjetska banka se i dalje drži svoje donje granice od 1,25 američkih dolara dnevnih prihoda po osobi, od kojih neka osoba spada u skupinu onih koje žive ispod granice siromaštva. Takvih je nezanimljivih anonimusa danas širom svijeta gotovo jedna milijarda, a unutar nacionalnih okvira u postotku najviše u najzaostalijim afričkim zemljama, poput Somalije ili Ruande, ili u ratovima, prirodnim katastrofama i socijalnim beznađem najviše pogođenima, poput Afganistana i Haitija.
Stopa rizika
U Hrvatskoj se prva opsežnija istraživanja siromaštva provode od 2010. godine, kad je Državni zavod za statistiku počeo provoditi ankete o dohotku stanovništva, te izračunavati pokazatelje siromaštva, usklađene s metodologijom Eurostata, kao statističkog ureda Europske unije. Tako, prema lanjskim nalazima, sad raspolažemo barem tim mjerilima, usporedbama i nalazima, prema kojima je u Hrvatskoj 21,1 posto stanovnika s dohocima u zoni siromaštva, dok ih je u Uniji-27 oko 16,5 posto. Najmanju stopu rizika od siromaštva – kako se službeno zove taj nepotpuni pokazatelj – ima Češka (samo 9,8 posto), a viši nego Hrvatska imaju i Rumunjska (22,2 posto) i Bugarska (22,4 posto), kao i Grčka (21,4 posto) i Španjolska (21,8 posto).
SOCIJALA: 2,5 MILIJUNA
1. Većina stanovnika na područjima posebne državne skrbi
2. Većina umirovljenika
3. Većina nezaposlenih
4. Većina građana koja nema nekretnina na atraktivnijim područjima
5. Ovisnici o socijalnoj skrbi, prezaduženi, teško bolesni i beskućnici
ELITA: 700.000 SRETNIKA
1. Većina stanovnika Zagreba i zapadne Istre
2. Većina zaposlenih na perspektivnim poslovima
3. Većina građana koja ima nekretnine na atraktivnijim područjima
4. Većina mladih čiji roditelji pripadaju novoj eliti
5. Većina uživatelja imovine i povlastica sretno stečenih unazad 20-ak godina
Pokazatelji se temelje na konceptu relativnog siromaštva, koji uzima u obzir raspoloživi dohodak kućanstva, broj članova u kućanstvu i distribuciju dohotka unutar populacije. Prema zadnjim podacima, prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo u Hrvatskoj iznosi 24.240 kuna na godinu, dok za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece iznosi 50.904 kune na godinu. Ta stopa rizika od siromaštva najviša je za nezaposlene osobe i iznosi 42,5 posto, a najniža za zaposlene, i iznosi 5,3 posto. Dakle, osobe čiji je dohodak ispod tih pragova u većem su riziku od siromaštva od ostalih, ali u stvarnosti još svi ne moraju izgledati kao siromasi, ako imaju i neke dodatne prihode, neobuhvaćene spomenutom analizom.
Socijalni paradoksi
Da bi se došlo do obuhvatnije i usporedivije slike, trebalo bi dohocima (od plaća, mirovina, vlasničkih prihoda i socijalnih pomoći) pribrojiti i vrijednosti posjedovanih nekretnina, i ušteđevine, kao i procjenu prihoda iz sive ekonomije. No, ni u tom slučaju nije lako doći do usporedivih podataka, ne samo zbog razlika u kupovnoj moći i potrošnji po zemljama, nego i zbog značajnih razlika u sastavu bruto-prihoda i imovine. Do tog su zaključka ovih dana došli i analitičari Bundesbanke, prema čijoj je analizi proizašao zaključak da prosječni njemački građani značajno zaostaju u bogatstvu pred prosječnim građanima u sve kriznijoj Španjolskoj i u Italiji, zato što njemački građani nemaju u svojim vlasničkim portfeljima i nekretnine u razmjerima kao većina ostalih građana u Uniji, ali zato posjeduju znatno više dugoročne uloge za mirovinske dane. Tako prosječno njemačko domaćinstvo ima bruto-imovinu u vrijednosti od 69.000 eura. Kad se od toga oduzmu dugovi, iznos neto-imovine prosječnog njemačkog domaćinstva je 51.000 eura. U Italiji je to 163.000 eura, a u Španjolskoj oko 178.300 eura, u Francuskoj 113.000, a u Austriji 76.000 eura.
Da bi došli do usporedivijih pokazatelja, na američkom sveučilištu u Harvardu su komponirali indeks, u koji su, uz odgovarajuće pondere, uz novčane dohotke i dohotke od imovine, uključili i stupanj obrazovanja, dostupnost zdravstvenih usluga, te kvačlitetu stanovanja i dostupnost infrastrukture, od vodovoda i kanalizacije do telekomunikacija, ali u tu analizu zasad nisu uvrstili sve zemlje, nego samo vodeće ekonomije (zbog teškoća u vrednovanju nestandardnih mjerila).
Položajna renta
Uvažavajući sva ograničenja i nesavršenosti bilo koje od dosad korištenih međunarodnih mjerenja i usporedbi siromaštva, nesporno je da je Hrvatska još visoko iznad najtežih slučajeva, kao što su Ruanda ili Afganistan, ali i da je podložna sve dramatičnijem raslojavanju na rastuću masu osiromašujućih i na novu, gotovo ničim ograničenu elitu (što je u eri globalizacije beskrupulozni svjetski trend, od Amerike i Europe, do Kine i Indije). Nova hrvatska elita, koristeći izvanredne prihode iz tranzicijskog razdoblja i položajnu rentu, danas je bogatija od prosječnih njemačkih građana, ali da je s donje strane te hrvatske socijalne medalje nova masa siromašnih siromašnija i od prosječnih grčkih građana, iako je depresija u toj zemlji još teža nego u Hrvatskoj. U tom je okviru – na račun sve masovnije prenamjene pašnjaka u građevinske i turističke sezone, te pod pritiskom sve izraženije inozemne potražnje za najatraktivnijim nekretninama uzduž Jadrana – u depresijskoj Hrvatskoj sve više građana koji imaju male plaće ili mirovine, ali i visoke ekstraprofite od prodaje naslijeđenih nekretnina.
