ZAGREB – U ovom trenutku gotovo svaki peti građanin Hrvatske nema dovoljno novca za podmirenje troškova za prehranu i režije, zbog gubitka posla ili zbog prepolovljenih plaća. Pogođeno je barem 18 posto stanovništva, ili više od 720 tisuća ljudi koji već u prva dva mjeseca gospodarskog zastoja ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe, prema istraživanju europskog instituta Bruegel iz Bruxellesa, objavljenom jučer.

Kad je počela pandemija, hrvatska Vlada je počela isplaćivati plaće za oko pola milijuna radnika na čekanju, u iznosu do 4.000 kuna, što bi trebalo trajati tri mjeseca. Da državne pomoći nije bilo, situacija bi bila neusporedivo teža. U tom slučaju, oko 50 posto građana Hrvatske – u razdoblju od dva mjeseca nakon gubitka posla ili smanjenja plaća – ne bi imalo dovoljno novca ni za hranu i režije, prema rezultatima tog istraživanja.

Zabrinjavajuće u EU-u

To ukazuje na neprocjenjivu ulogu države koja je izdvojila milijarde kuna za spašavanje radnih mjesta i poduzeća tijekom gospodarskog šoka, jednog od najvećih u posljednjih stotinjak godina.

Ako te mjere izostanu, a gospodarstvo se posve ne oporavi, razmjeri siromaštva znatno će se povećati posvuda, osobito u Hrvatskoj koja je jedna od najslabije razvijenih i socijalno najugroženijih europskih zemalja. Sudeći prema tom istraživanju, Hrvatska se nalazi na dnu ljestvice Europske unije, ispod Litve, Letonije i Slovenije. Međutim, istraživanjem nisu obuhvaćene Bugarska, Rumunjska i još četiri članice EU-a.

– Čak i ako popuste stroge mjere obuzdavanja, ekonomske posljedice COVID-19 produljit će se i pogoršati ako izostane snažan, neprekidan makroekonomski poticaj, kaže Catarina Midoes, autorica istraživanja pod naslovom »Milijuni Europljana ne mogu izdržati dvomjesečni šok u dohotku bez velikodušnih, ciljanih vladinih mjera«, objavljenog u skraćenoj verziji na europskom znanstvenom portalu Vox.

U Europskoj uniji stanje je također zabrinjavajuće. »Nalazi pokazuju da gotovo 100 milijuna ljudi u 21 zemlji EU-a nema dovoljno ušteđevine za dvomjesečne izdatke za hranu, režije, za najamninu ili otplatu kredita«, utvrdila je Midoes.

Sreća u nesreći jest da hrvatska i europska kućanstva, kada dođu u nevolje, ne ovise samo o svojim plaćama i ušteđevinama. Mnoštvo njih dobiva mjesečna primanja od države. Tu spadaju naknade za nezaposlene i ostale socijalne naknade, ali najvažnije su svakako mirovine. Nije čudno što naši građani često kažu: »Blago obitelji koja ima umirovljenika«. Mirovine, naime, stižu redovito, dok plaće nisu sigurne, osobito za one koji žive od samostalnog rada, a koji danas pripadaju najugroženijima – na što upozorava i Bruegelovo istraživanje.

Ugroženih manje

Kad bi ljudi koji ostanu bez plaće ovisili samo o svojim ušteđevinama, oko 25 posto građana u EU-u, a u Hrvatskoj njih 70 posto ne bi moglo preživjeti ni dva mjeseca. Ne bi imali dovoljno za hranu i režije – u koje su uračunate struja, voda, plin, telefon, internet i televizija.

Međutim, zahvaljujući mirovinama, ostalim redovitim državnim davanjima, a posebice tome što vlade trenutačno isplaćuju znatan dio plaće zaposlenima na čekanju i tako odvraćaju poduzeća od otpuštanja radnika – broj egzistencijalno ugroženih ljudi posvuda je znatno manji te iznosi 18 posto u Hrvatskoj i oko dva posto u Uniji. Istraživačica Catarina Midoes pritom polazi od pretpostavke da vlade u EU-u zaposlenima na čekanju prosječno podmiruju 50 posto prijašnjih plaća.

Iz sažetka spomenutog istraživanja nije jasno koliko ljudi u Hrvatskoj nije imalo dovoljno novca za hranu i režije prije izbijanja zaraze. Postoji mogućnost da je taj postotak bio visok i prije pandemije, i da nakon njezinog izbijanja nije dramatično povećan.

Masovnih otpuštanja u Hrvatskoj zasad nije bilo, a zaposleni na minimalcu trebali su zahvaljujući državi dobiti čak i povećanje na 4.000 kuna dok su na čekanju. Međutim, pitanje je što se stvarno događa u poduzećima i kakvo će stanje biti ako državna pomoć uskoro presahne.