Bit će evo ravno godinu dana da je Dorotea Orlandini hodajući jednom od riječkih ulica primijetila ljude što s ceste gledaju zgradu i prozor iz kojeg suklja dim.

Pitala je što se dogodilo, a kad je vidjela maleno čelo kako viri, za nju, za razliku od drugih, više nije bilo dileme. Dorotea je krenula u akciju!

– Došla sam do portuna, stisnula sve moguće gumbe na portafonu dok mi netko nije otvorio ulazna vrata. Došla sam na prvi, pa na drugi kat i vidjela kako kroz štok ide dim, ful crn od plastike koja se zapalila. Iz trećeg pokušaja sam uspjela srušiti vrata. Kako, ne pitajte me. Namam pojma, uz široki osmijeh nam priča Dorotea.

Navala adrenalina

Dorotea Orlandini je jedna od onih koji su Ponos Hrvatske. Nagrada je to što je hrabrima, dobrima i poštenima već 19. put dodjeljuju 24 sata i HRT koji se pridružio akciji. S Doroteom pričamo dok nagrađeni čekaju da ih primi predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, onako kako to za cijelog svog mandata čini.

Nego, vrata koja je valjalo srušiti…. Tko zna bi li Dorotei to opet uspjelo.

– Tko zna. To su stare zgrade, visoki stropovi, debela, puna, ogromna vrata. Vjerojatno sam uspjela zahvaljujući napadu adrenalina. Iz trećeg pokušaja sam srušila vrata i samo mi je prolazilo kroz glavu da ne padnu na dječaka. Nisu, hvala Bogu, priča Dorotea.

Ušla je u stan kojem ne zna razmještaj. Vani je bio dan, a unutra mrkli mrak zbog dima.

– Našli smo se dječačić i ja na pola puta. Zagrlio mi je nogu. Tu me je hladni znoj oblio. Inače je to loša stvar, ali u ovom slučaju je bila dobra. Brzo sam ga iznijela van, prisjeća se Dorotea.

Dječaku kojega je spasila bile su neke četiri, četiri i pol godine.

U ovih godinu dana Dorotei se nitko od njegovih nije javio. Priznaje da joj i nije zbog tog posve svejedno.

– Ali, s druge strane sam sretna jer sam postupila dobro i opet bih isto učinila. I samo mi je drago da je dječak dobro, iskreno će Dorotea.

Dorotea Orlandini je kozmetičarka. Na poslu su je nakon svega »opkolili« svi, baš kao i mama, tata, nona, prijatelji, novinari, nepoznati ljudi što se javljaju na Facebooku.

Svi da joj kažu da se ponose našom Riječankom. Je li to ljude njen potez mrvu i iznenadio!?

– Kad se to dogodilo, taman sam išla doma s posla. Prošlo je sat vremena, nije me bilo doma i roditelji su me zvali da vide gdje sam. Mami sam samo rekla: »Mama, ne mogu sada razgovarati, spasila sam dečkića.« I poklopila, priča Dorotea.

Slično je kazala i svom dečku Josipu kad ga je zamolila da s Grobnika dođe po nju.

– Drugi dan, kada se malo sve sleglo, svi su još bili u šoku, ne vjerujući da sam ja to napravila, kaže Dorotea.

Svatko treba pomoći

Reklo bi se, ima nešto u tim djevojkama, ženama s Grobnika.

– Bome, ima, ima. Nisam prava Grobnišćica, ali dugo već živimo gore. Mislim da smo nekad malo tvrdi, ali smo jako dobri u duši. I svakom ćemo pomoć’. Pa da si mi najveći neprijatelj, pomoći ću ti, ističe Dorotea.

Za nju dileme nema, ona se, kako veli, jednostavno zapita: »Što da sam ja ta kojoj treba pomoći i da nitko ne reagira!?«

– Najgore je to što će ljudi prije izvaditi telefon i slikati unesrećenog, nego doći i pomoći. To me baš ljuti, priznaje Dorotea.

Kad je Dorotea dovela dječaka do automobila hitne pomoći, medicinski tehničar joj je rekao: »Hvala Bogu da si došla, jer vatrogasci ne bi stigli.« A je li Dorotea ponosna što je Ponos Hrvatske?

– Jako! Na mogu vjerovati da sam dio ove grupe velikih ljudi, s velikim osmijehom će Dorotea.

A njezina pratnja, dečko Josip Simone, nam pak reče: »Stvarno sam ponosan na Doroteu, mislim da je primjer svakome i da bi svatko trebao pomoći nekome kad je problem ili nevolja.To nas čini ljudima.«

I još tri imena imena treba zapamtiti – Oriana Španić, Iva Turina i Ivan Štetić – njima se Pula ima zašto dičiti, jer su i oni s pravom Ponos Hrvatske.

Oriana je medicinska sestra iz Pule, Iva je knjižničarka i njih dvije smislile su kako oplemeniti život psihičkim bolesnicima.

– Ministarstvo kulture i medija raspisalo je natječaj, mi smo osmislile program, prijavile se na natječaj i evo nas, kratko i jasno će Oriana.

Zahvaljujući njihovom klubu oni koji zbog stigmatizacije nisu izlazili van iz kuće sada su u interakciji, zajedno čitaju, druže se.

Ivan Štetić je pak svoju srednjoškolsku stipendiju u iznosu od 500 eura donirao Domu »Ruža Petrović« koji se brine za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kako nam reče, motivirala ge je na to njegova prošlost. Otac ga je, kaže, ostavio kad je bio mali, živio je s bakom, ujakom i djedom koji su ga i odgojili.