Srpski predsjednik Aleksandar Vučić u svom je dugačkom obraćanju javnosti nakon što mu je zabranjen dolazak u Jasenovac, između ostalog, uspoređivao hrvatske i srpske medije te političke analitičare u dvije susjedne države.

Za hrvatske medije je tvrdio da su jednoobrazni i opsjednuti njime, dok su u Srbiji navodno pluralistički, a srpske analitičare nazvao je »ajnštajnima« u odnosu na ljude koji se time bave u Hrvatskoj.

Bivša ministrica Mirela Holy također spada u analitičare, povremeno je prisutna u javnosti svojim komentarima aktualnih događaja. Nije se, međutim, htjela upustiti u ocjenjivanje svojih kolega.

– Uvijek su mi bila odbojna generaliziranja bilo koje grupe jer to vodi u stvaranje stereotipa, etiketiranje i u konačnici totalitarizam mišljenja.

Smatram da svakog čovjeka treba prosuđivati na temelju onoga što radi i kako djeluje, a ne na temelju toga pripada li ovoj ili onoj skupini. Identiteti su fluidni, a odgovornost mora biti individualna.

Pozadinski interesi

Imate li nekog omiljenog analitičara?

– Ne.

Je li za analitičara bitno da bude nepristran ili da ljudi znaju njegov background i na osnovu toga iz koje perspektive govore?

– Smatram da javnost ima pravo znati ideološke pozicije i interesnu pozadinu analitičara. Nijedna osoba ne može biti nepristrana i objektivna jer uvijek nastupamo iz našeg sistema, no publika treba biti informirana o pozadinskim interesima analitičara.

Ako na to ne upozori novinar ili voditelj, analitičar prije komentara treba razotkriti svoje poveznice, primjerice da savjetuje neku političku opciju te da stoga ne može biti objektivan u odnosu prema toj opciji. Ima pravo komentirati, no mora razotkriti svoje interese.

Kako vam se čine bivši visoki državni dužnosnici u toj ulozi, poput Jadranke Kosor i Ive Josipovića?

– Javnost zna koje su njihove pozicije jer su nacionalno prepoznatljivi bivši političari, a njihovi su komentari uvijek obojeni njihovom ideološkom pozicijom ili osobnim odnosom prema bivšim kolegama, što je i očekivano. Isto vrijedi i za mene.

Zoran Milanović je vrlo rječit, možete li njega zamisliti kao analitičara jednom kada se prestane baviti politikom?

– Danas da, mogu ga zamisliti kao analitičara. Prije dvije godine moj odgovor na ovo pitanje bi bio negativan.

Jupiter i volovi

Kako doživljavate sadašnju fazu u njegovom predsjedničkom mandatu? Ismijavaju ga politički protivnici da je praznom puškom prijetio Švedskoj i Finskoj, a tu je i slučaj njegove supruge ogorčene četvorkama u školi njihovog sina.

– Zoran Milanović je tvrd politički orah, ima debelu političku kožu, pa mislim da nije posebno ganut sadašnjim medijskim komentarima. Poslužit ću se jednom njegovom izjavom i reći da ga – bole prepone za to.

Ono što ga možda živcira je da ga komentiraju i kritiziraju osobe koje on smatra kravama i volovima, da parafraziram onu izreku o Jupiteru i volovima.

Vi ste svojedobno podnijeli ostavku na ministarsku dužnost zbog maila kojim ste intervenirali za jednu osobu. Supruga predsjednika, naravno, ne može dati ostavku, ali pronalazite li sličnost između njezinog i tog vašeg maila?

– Sanja Musić Milanović je na početku mandata njenog supruga izjavila da će iskoristiti poziciju prve dame za promociju javnozdravstvenih tema kojima se profesionalno bavi.

U tom smislu je svoju profesionalnu poziciju vezala uz politički kontekst prve dame i može dati ostavku na svoju profesionalnu poziciju.

Svatko može odstupiti s pozicije koju obnaša, no ona to neće učiniti jer vjerojatno smatra da nije učinila ništa sporno, a u tome je podržava i određeni dio javnosti. Sličnosti postoje jer se i u njenom i u mojem slučaju radilo o mail intervenciji i odstupanju od propisane procedure.

No, postoje i razlike jer ja nisam intervenirala za članicu obitelji ili prijateljicu. Ja sam dala ostavku jer je letvica bila visoko postavljena i moj je čin premijer Milanović kategorizirao kao političku korupciju.

Komentirala sam ovaj slučaj u medijima i na Twitteru koji Milanović prezire i moram priznati da sam se pri tome odlično zabavljala. Moji komentari nipošto nisu bili objektivni jer su opterećeni mojim osobnim iskustvom.

To, uostalom, i nisam skrivala. Baš mi je bilo zabavno na konkretnom primjeru ilustrirati društvene dvostruke kriterije i predsjednikovo licemjerje.

Vjerujete li Milanoviću da on nije ništa znao o aktivnostima svoje supruge u vezi sinovljeve škole i da bi joj u suprotnom rekao da to ne radi?

– Nisam majka i nikada nisam bila u braku, pa definitivno nisam ekspertica za bračne odnose, ali čini mi se da bi se bračni drugovi trebali međusobno konzultirati u vezi pitanja školovanja i odgoja djece.

Primjetan je određeni pomak u Milanovićevoj retorici u odnosu na razdoblje u kojem je bio predsjednik SDP-a. Što mislite koji je, osim možda prirode dužnosti koju sada obnaša, razlog tome?

– Godinama nisam u kontaktu sa Zoranom Milanovićem, pa doista ne znam u kakvoj je životnoj fazi, ali on nikada nije ni imao ideologiju.

Kao osoba koja promatra njegovo ponašanje izvana, odnosno posredstvom medija koji uvijek uokviruju događaje na način koji to njima odgovara, imam dojam da je u svojevrsnoj misiji samouništenja i to poprima zabrinjavajuće dimenzije.

Djeluje mi kao nesretna osoba kojoj je sve dosadno, kojoj više ništa nije izazov, pa traži sve drastičnije podražaje kako bi se osjećala živom.

Izgleda li vam trenutačno on kao netko tko se želi natjecati i za drugi predsjednički mandat?

– Mislim da su predsjedniku potencijalni konkurenti, ali i birači, skroz bezvezni. Ukoliko mu iz nekog razloga, možda i dosade, borba za drugi mandat postane izazov, onda će se kandidirati.

Zadnja rupa

Dugo se bavite ekološkim temama, brine li vas, kao njemačkog kancelara Scholza, renesansa fosilnih goriva, sve veće korištenje ugljena zbog energetske krize prouzročene ratom u Ukrajini?

– Bojim se da ništa nismo naučili iz klimatske krize te umjesto da ovu krizu iskoristimo kao priliku da postanemo bolji kao vrsta, odgovorniji prema ovom predivnom planetu koju dijelimo s brojnim biljnim i životinjskim vrstama, pokazujemo još žešće našu sebičnost, glupost i pohlepu.

U srazu prirode i čovjeka priroda uvijek pobjeđuje jer je ravnoteža temeljni zakon prirode. Stoga sam uvjerena da čovječanstvo neće preživjeti ovo šesto veliko izumiranje, a, iskreno, to nismo ni zaslužili.

Klimatolozi upozoravaju da se globalno zatopljenje toliko ubrzava da ćemo do 2030. imati porast globalne temperature za dva stupnja, a to se očekivalo do 2050. godine.

U Portugalu je prije par dana izmjerena temperatura od 47 stupnjeva. Bojim se da je prekrasno da ove trendove preokrenemo te ćemo se morati usredotočiti na prilagodbu sve pogubnijim klimatskim promjenama.

Može li ovaj rat dugoročno utjecati na neke globalne prioritete kad je u pitanju zaštita okoliša, odgovor na klimatske promjene?

– Nalazimo se u fazi stvaranja novog svjetskog poretka u kojoj igrači poput Kine, Rusije, Indije i Brazila žele redistribuciju moći, a stari igrači, zapadne zemlje predvođene SAD-om, ne žele izgubiti stare pozicije.

S obzirom na to da se moć nikada ne daje, već se uvijek uzima, globalni sukob je, bojim se, neizbježan, a u sukobima je briga o okolišu svima zadnja rupa na svirali.

»Business as usual«

Tomislav Tomašević se u Zagrebu muči s problemom zbrinjavanja otpada. Koliko je ta tema bitna za njegov gradonačelnički mandat, može li zbog smeća izgubiti iduće izbore?

– Teško je predvidjeti kakvo će biti raspoloženje birača u Zagrebu za tri godine. No, tema gospodarenja otpadom je jako važna za Možemo! jer im je to jedna od udarnih tema, a pokazuju veliko nesnalaženje u rješavanju problema otpada u Zagrebu.

Jesu li vas Tomašević i Možemo! dosad razočarali ili ste upravo ovo očekivali od njih?

– Bila sam političarka, pa sam davno skinula ružičaste naočale kroz koje sam gledala na politiku i ljude općenito. Danas me nitko više ne može iznenaditi, bilo pozitivno, bilo negativno.

Kao građanki Zagreba mi je žao što Možemo! do sada nije pokazalo više integriteta i dosljednosti, ne samo po pitanju gospodarenja otpadom, već i po pitanju građanskog odgoja, kadrovske politike, upravljanja i reforme Zagrebačkog holdinga.

Nažalost, svakim danom počinju sve više nalikovati na »business as usual« političare i političarke. Apsurdno je, ali to može biti dugoročno oportuno za njih jer birači dokazano ne biraju bolje od sebe, već slične sebi i lošije od sebe.