Foto S. DRECHSLER
Nasljeđe vjerodostojnosti, koje ni u oluji interneta, ni pod napadima samovolje društvenih mreža nije posve iščezlo, moglo bi biti sidro oporavka tiskanih izdanja. Osim toga, mjere socijalnog udaljavanja lokalne vijesti čine još važnijima, što daje nadu lokalnim novinama
Osječki novinar Drago Hedl 1984. godine je postao glavnim urednikom Glasa Slavonije. Direktoru tvrtke, grafičaru Ivanu Borovcu, odmah je predložio da kompjutoriziraju redakciju, i riješe se pisaćih mašina i slaganja novina od olovnih slova. »Zapamti, Drago, nikad neće biti novina bez olova«, odgovorio mu je Borovac, odbijajući taj »nerazumni« prijedlog.
Danas, samo tri i pol desetljeća kasnije, ne samo da nema više »novina bez olova«, nego nije izvjesno ni to hoće li ikakvih novina i biti.
Proteklog tjedna, tri posve raznorodna, ali važna novinska uredništva ukinula su tiskano izdanje i prešla isključivo na online platformu: poznati američki magazin »Playboy«, londonski besplatni poslovni dnevnik »City AM«, i službene novine Vatikana »L’Osservatore Romano«. »L’Osservatore« svoje tiskano izdanje ukinuo je prvi put otkad je 1861. utemeljen; ni za oba svjetska rata nije prestao izlaziti. Zaustavio ga je, međutim, koronavirus.
Najteža godina
Neslužbeno znamo i to da su i neke hrvatske redakcije, nakon što je Hrvatsku zahvatila pandemija, razmatrale ukidanje tiskanog izdanja. I odustale – zasad.
Globalnu medijsku dilemu sažela je ovog tjedna kolumnistica britanskog dnevnika »Guardian« Jane Martinson, u tekstu o posljedicama pandemije na tiskane novine: »Hoće li pandemija dovesti do smrti tiska kao takvog?«
– Mogla bi, strahuje Drago Hedl, reporter koji će za koju godinu proslaviti četiri desetljeća aktivnog novinarstva, a danas, u skladu s trendovima, više ne radi u novinama, nego na online portalu.
– Mobilni telefoni na koje primamo sve moguće informacije, društvene mreže koje prenose vijesti, ‘posljednja su pomast’ tiskanim medijima, otkrio je Hedl svoje bojazni za naš list. Jer, »tko će na kiosk po novine, kada sve može saznati od doma?«. Pa dodao:
– I sada još COVID 19. Problemi s distribucijom, ograničeno kretanje, skraćeno radno vrijeme prodavaonica, samoizolacija, karantena… I sve što nas još čeka. Čovječanstvo će, uza sve zlo koje nas je snašlo, nekako preživjeti. Novine, bojim se, neće.
Hedlovu zlu slutnju potvrđuju i argumenti inozemnih kolega. U Velikoj Britaniji, najveći oglašivač u tiskanim novinama prije izbijanja pandemije bio je prijevoznički i putnički sektor, kategorija koja se 2020. bori za opstanak, prije nego za oglašavanje. Slično je i sa sektorima zabave i luksuza, koji su, za razliku od ostalih industrijskih grana, svih ovih godina »ostali relativno lojalni tiskanim medijima«.
No u uvjetima pandemije, kada je otkazano »svako socijaliziranje koje nije nužno, malo je vjerojatno da će se u prvoj polovini godine reklamirati tvrtke za zabavu i luksuz«. Posljedice su predviđanja da bi 2020. mogla biti »najteža godina« za tiskane medije uopće. Nije, međutim, sve počelo s pandemijom.
»Novinska industrija dijeli krivicu za vlastito opadanje, koje je krenulo u trenutku kada je počela sadržaj dijeliti besplatno, nadajući se da će zaradu od tiraže nadomjestiti novcem od reklama«, napisala je ovoga tjedna Jane Martenson.
»To je stvorilo ‘komercijalni sadržaj’ koji više nije donosio ozbiljne novinarske priče za lojalne čitatelje, nego riječi za koje je plaćao biznis«. Neki analitičari nazvali su to »luđačkim modelom«: njime je započeo masovni trend nepovjerenja u novine koji je Facebook, sa svojom iluzijom da je novinar svatko tko objavi fotografiju i rečenicu komentara, samo još dodatno pojačao.
»Luđački model«
Ne moramo, međutim, do Velike Britanije da bismo znali kako su novine pucale u vlastitu nogu kada su sadržaj prepustile na prodaju oglašivačima, umjesto da inzistiraju na povjerenju čitatelja: sada je pravi čas da se javnost prisjeti kako je Feral Tribune 2006. godine, pritisnut financijskim nedaćama jer zbog političkog pritiska nije mogao dobiti reklame, duhovito i inovativno upozoravao da novinarstvu prijeti baš ono što mu se u sljedećim godinama masovno i dogodilo: gubitak vjerodostojnosti, a potom i dramatičan pad naklada. Riječju, propast.
O tome mnogo zna svaki hrvatski novinar s više od petnaest godina iskustva. Saša Leković, novinar s četiri desetljeća u peru, ratni reporter, urednik u više utjecajnih novina i bivši predsjednik HND-a, s nostalgijom – kao i Hedl – sjeća se zlatnih vremena tiska, kada su novine »njegovale različite novinarske forme, a najveće redakcije imale autorske zvijezde, od reportera do komentatora, te odlične dopisnike iz inozemstva«.
Imale su novca, a stizale i u najmanja mjesta, te gotovo posvuda imale stalne dopisnike. Ta je vremena, kaže, okončano internet i samostalni portali: dopisništva u zemlji su ugašena; »vlasnici novina više ne žele trošiti na slanje dopisnika u inozemstvo«; a u »redakcijama drastično su prorijeđeni takozvani sektorski novinari sa znanjem i iskustvom«.
Sve više se umjesto znalaca, posebno na portalima, angažiraju »nevježe kojima je zadatak i osnovni cilj biti prvi i šokirati, a ne napisati ili snimiti nešto uistinu važno i korisno«. I nisu za to krivi ti ljudi sami.
– Umjesto da ih u tome sprječavaju, urednici ih potiču, od izbora tema do naslova koji zovu na ‘klikanje’, sprdajući se s jednim od temeljnih pravila novinarstva – da naslov treba ponuditi bit novinarskog priloga. Takvi su postali uređivački kriteriji, kaže Leković, zaključujući:
– Umnogome ovise o broju klikova i komentara na sadržaj, bez obzira kakav je taj sadržaj i kakvi su komentari.
Taj je trend globalno desetkovao tiskane medije. Od 2000. do 2016, u američkim je novinama zatvoreno više od polovine radnih mjesta. U Velikoj Britaniji, od 2005. do 2018., ugašeno je 245 lokalnih novina – a sada još stižu i posljedice pandemije. Saša Leković misli da je ukidanje novina naprosto »neminovan proces«:
– Naravno da će proizvodnja i prodaja novina trpjeti i više. Na kioscima dodatno opada prodaja novina zbog ograničenja kretanja, malo je izdavača koji imaju alternativne načine prodaje, a ni ti načini nisu jeftini. Dugoročni nepovoljni trendovi još će ubrzati gospodarska recesija, koja bi mogla prerasti u depresiju, kaže iskusni medijski stručnjak.
Nema dokazanog incidenta u kojem bi virus Covid-19 bio prenešen s novinskog papira, objavila je ovih dana Međunarodna udruga novinskih izdavača INMA, kojoj je sjedište u SAD-u. INMA je analizirala niz vjerodostojnih znanstvenih istraživanja, uključujući i ona Svjetske zdravstvene organizacije, svjesna da »globalna pandemija bez presedana prirodno pogoduje stvaranju paranoje o svemu što dotičemo«, objavio je u tekstu izvrši direktor INMA-e Earl Wilkinson. Na temelju analize istraživanja nekoliko američkih svečilišta i institute, kao i WHO-a, zaključio je kako »znastveni dokazi sugeriraju kako su porozne papirnate površine, u koje pripadaju i novine, sigurni od korona virusa«. One, naime, posjeduju »najnižu potenciju i najkraće vrijeme za prijenos virusa«. Pritom, »novine su, zbog tinte i tiskarskog procesa, još sterilnije«, objavila je INMA, u pokušaju da smiri strah javnosti od mogućnosti širenja virusa preko novina.
Vrlo je slično i na Zapadu: »Za mnoge najkrhkije novinske naslove, naročito lokalne novine u Americi i Velikoj Britaniji«, napisala je ovih dana Jane Martinson, »virus bi mogao, nakon godina borbe, oglasiti posmrtno zvono«. A događa se to, paradoksalno, »u vrijeme kada su potrebe i zahtjevi za vijestima i informacijama na vrhuncu«: neki su online mediji izvijestili o 50-postotnom povećanju čitanosti proteklih dana, a televizije izvješćuju o najvećoj gledanosti od izbijanja financijske krize 2008. godine.
Uvijek uz čitatelje
U petak, 20. ožujka, kada je i u Britaniji postalo jasno da kriza s koronavirusom eksplodira, više od šezdeset međusobno konkuretnih britanskih regionalnih novina objavilo je identičnu naslovnicu s objavom: »Kad ostanete sami, mi smo s vama«. Tiskali su svi i isti uvodnik, s podnaslovom: »Bili ste s nama i u najtežim vremenima.
Želimo da znate da će vaše novine sada biti tu za vas«. »Znamo da su vam ključne stalne i vjerodostojne vijesti i informacije. Obećajemo: ma što se dogodilo, bit ćemo s vama. S vama da razumijete situaciju. S vama da vas vodimo do svake pomoći. S vama, da ponudimo sigurnost i mirnu, čvrstu ruku«, poručili su čitateljima britanski listovi, njih više od šezdeset, svi identično, ma koliko inače suprotstavljeni bili.
– Kriza tiskanih novina i u Italiji traje konstantno godinama, zapravo više od dva desetljeća. Potkraj prošlog stoljeća su se u tiražnom vodstvu izmjenjivala dva dnevnika, rimska la Repubblica i milanski Corriere della Sera, s nakladama većima od 600.000 primjeraka dnevno, poslovni dnevnik Il Sole 24 Ore vrtio se blizu 400.000 primjeraka dnevno, a tjednik Famiglia Cristiana imao je konstantnu nakladu oko 700.000 primjeraka tjedno. Sredinom osamdesetih godina na 56 milijuna stanovnika Italije dnevno je prodavano oko 6.300.000 primjeraka dnevnih novina – političkih i sportskih. Danas nas 60 milijuna kupujemo jedva 2.200.000 primjeraka dnevno. Danas jedva svaki treći Talijan prelista jedan dnevnik, kupujemo ih gotovo isključivo mi koji imamo više od 40 godine. Publika tiskanih novina neumorno izumire, a i preživjeli starci migriraju na Internet, govori Inoslav Bešker, danas novinar Jutarnjeg lista, koji radi u Rimu 1989. godine i redoviti profesor koji, pored ostalih, drži kolegij Osnova novinarstva na Sveučilištu u Dubrovniku.
– Struktura zarade novina u Italiji tada je bila jednostavna: oko 30 posto donosile su prodaja i pretplata, oko 65 posto marketing, mahom oglasni prostor, a preostalih 5 posto donosile su razne akcije, poput prodaja knjiga ili kompaktnih diskova, ili popularnih enciklopedija u svescima itd. Obrana novinske kriške u marketingu postizana je određivanjem maksimalnog postotka reklama koje je smjela prihvatiti televizija, kako ne bi oduzela novinama sav propagandni kisik. Taj je model već tada bio nagrižen širenjem Interneta i globalnih kolosa koji su mogli pojesti sami veći dio reklama, pa i zato što su – prateći poveznice koje su tražili pojedini korisnici – mogli reklame strukturirati ciljano prema određenim segmentima publike. Među tim kolosima prvi se time masivno poslužila tražilica Google, satrvši time one koje su joj prethodile, a zatim društvena mreža Facebook, koju su i novinski portali samoubilački odabrali kao – na prvu loptu najjeftiniji, ali u krajnjoj liniji otrovan – kanal dvostranog komuniciranja, takozvanim komentarima, kaže Bešker, i nastavlja:
– Dodatni težak udarac zadala je globalna financijska kriza započeta 2008, koja je u Italiji poprimila i značajke strukturalne privredne krize, potrajavši do 2016, s time da stopa rasta BDP ni do 2020 nije uspjela ozbiljno nadići 1 posto, a ovogodišnja koronovirusna kriza vraća scenarij možda i gori nego 2008. U sezoni 2008/09 prihod tiskanog novinstva od marketinga srozao se sa cirka 65 na 25-30 posto. Istodobno je po vrtoglavoj stopi počeo rasti prihod od ekonomske propagande na novinskim portalima, ali polazne vrijednosti su bile tako sitne, da ni stopostotni godišnji rast ne bi, u apsolutnim iznosima, nadoknadio ni 2-3 posto pada u tisku. Osim toga, mnogi su oglasni prostor na Webu dali u zakup Googleu, koji nije humanitarna organizacija.
I premda je, kako konstatira »Guardian«, »prodaja novina u proteklim godinama kolabirala«, i premda ih čekaju neizvjesna vremena, novine su »u Velikoj Britaniji i dalje među medijskim formama koje uživaju najveće povjerenje, naročito među starijima«.
Može li to nasljeđe vjerodostojnosti, koje ni u oluji interneta, ni pod napadima samovolje društvenih mreža nije posve iščezlo, biti sidro oporavka tiskanih izdanja? »Postoje znakovi nade«, tvrdi Jane Martinson. I Leković, premda pesimističan, ne misli da baš sve mora propasti:
– Vjerojatno čak i u najgorem scenariju mogu opstati specijalizirani časopisi za manji broj platežno sposobnih i zainteresiranih za sadržaje koje drugdje ne mogu naći. Martinson dodaje kako je »gotovo banalno podsjećati da svijet više no ikada treba dobro novinarstvo, kao i da su građanima, suočenima sa širenjem lažnih vijesti i zdravstvenom prijetnjom bez presedana, nužne provjerene informacije.
Štoviše, mjere socijalnog udaljavanja lokalne vijesti čine još važnijima, bile to informacije da susjed treba pomoć, do onih kako spasiti lokalne institucije«. »Mora postojati način da se podrže lokalne zajednice, umjesto pohlepnih vlasnika koji su iscijedili vlastite novine, a sada samo kukaju«, napisala je kolumnistica.
Kako bi sve to moglo izgledati u Hrvatskoj, koja je mnogo siromašnije i manje tržište od Velike Britanije, ali i tradicionalno s mnogo manje poštovanja i interesa za ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo, možemo samo nagađati.
Britanci, međutim, ne daju se lako. Gaseći tiskano izdanje, urednik besplatnog »City AM« obećao je da će, čim bude mogao, obnoviti staru nakladu od devedeset tisuća primjeraka dnevno.
Još jedan besplatni izdavač, popularni »Evening Standard«, objavio je da će nakladu u sadašnjim uvjetima uvelike smanjiti – s osamsto na petsto tisuća primjeraka dnevno – ali i novine dostavljati izravno u domove čitatelja.
