snimio Sergej Drechsler
Da industrija drži korak s ostatkom gospodarstva i da nam je robni izvoz kao u zemljama koje su privukle značajne investicije, poput naših istočnoeuropskih susjeda, danas ne bismo govorili ni o sporoj konvergenciji, ni o pogoršanju strukture rasta.
Italija je u recesiji, njemački rast usporava, a kako je riječ o za Hrvatsku važnim gospodarstvima, guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića pitamo koliko pogoršanje situacije u okruženju može utjecati na domaće gospodarstvo – je li ugrožen i rast u ovoj godini koji većina institucija još uvijek predviđa oko 2,5 do 3 posto? Prijeti li Hrvatskoj nova recesija?
– Rast domaćeg gospodarstva se krajem prošle godine usporio i u HNB-u ocjenjujemo da je u 2018. godini kao cjelini iznosio 2,7 posto. Otprilike podjednak rast u zadnjoj projekciji očekivali smo i u ovoj godini temeljem jačanja osobne potrošnje i investicija. Rast zaposlenosti, plaća i porezna rasterećenja uz solidno pouzdanje potrošača potiču osobnu potrošnju. Također, europski se fondovi sve snažnije koriste, i jačaju investicije javnog sektora, što je vidljivo iz rasta uvoza kapitalnih proizvoda i većeg obujma građevinskih radova. S druge strane, sporiji rast gospodarstava glavnih vanjskotrgovinskih partnera slabi inozemnu potražnju. Već pri predstavljanju makroekonomskih projekcija krajem prošle godine upozorili smo na prevagu negativnih rizika. Neki od njih se upravo materijaliziraju. Za sada se ipak ne čini da bi usporavanje glavnih vanjskotrgovinskih partnera trebalo bitno spustiti stopu rasta domaćeg gospodarstva u odnosu na očekivanja. No, taj će utjecaj ovisiti o trajnosti i intenzitetu poremećaja koji su zahvatili Njemačku i Italiju, kao i eventualnom prelijevanju negativnih vijesti iz inozemstva na domaći poslovni i potrošački optimizam, koji su trenutno stabilni, na visokima razinama.
Je li Hrvatska u biti konstantno u strukturnoj recesiji s obzirom na to da se rast opet temelji na osobnoj potrošnji, i to većinom uvozne robe? Industrijska proizvodnja, ova koju još imamo, ponovo je oštro pala.
– Mi ekonomisti često kao pokazatelj sposobnosti gospodarstva da povećava proizvodnju i stvara nova radna mjesta koristimo stopu potencijalnog rasta BDP-a. Ona nije sasvim pouzdan alat, osobito ako se pokušava ocijeniti za tekuće razdoblje, ali ipak daje određenu informaciju. Hrvatska ima relativno skromnu stopu potencijalnog rasta u odnosu na usporedive zemlje, otprilike 2,5 posto. Zbog slabog potencijala rasta već u kraćim razdobljima ekspanzije pojavljuju se naznake pregrijavanja gospodarstva, kao što su pogoršanje strukture rasta, dakle rast zasnovan na osobnoj potrošnji, a ne izvozu i ulaganjima, ubrzanje rasta plaća iznad produktivnosti, slabljenje konkurentnosti i druge. Suprotno tome, kad gospodarstvo uspori, brzo upadne u recesiju i sporo iz nje izlazi. Upravo iz ovih razloga trudim se javno sustavno upozoravati na nedostatak strukturnih reformi koji ograničava potencijal gospodarskog rasta. Prioritetna područja za pozitivne promjene su, između ostalog, kompleksnost, nekonzistentnost i prečesta izmjena propisa, javna uprava i sudstvo, obrazovni sustav, upravljanje još uvijek velikom javnom imovinom, racionalizacija zdravstvenog sustava i tako dalje. Oni su pobrojeni i u specifičnim preporukama Europske komisije.
Reputacijski rizici
Postoji li opasnost da se kriza u Italiji preko banaka prenese kod nas na bilo koji način – od bijega kapitala, povlačenja na matična tržišta, reduciranja kredita, dizanja kamata i slično?
– Nepovoljna kretanja u Italiji ponajviše će se preliti na hrvatsko gospodarstvo kroz trgovinske veze. Italija je najveće tržište za naše izvozne proizvode i još uvijek velik broj turista dolazi iz Italije, premda relativno manje nego prije deset godina. Domaće banke u vlasništvu talijanskih grupacija su visoko kapitalizirane i likvidne, dok je izloženost prema talijanskim bankama niska, i na strani financiranja, i na strani imovine. Stoga su manje izgledni negativni učinci prelijevanja kroz financijske kanale, unatoč koncentraciji talijanskih ulaganja u domaćem bankovnom sustavu. Ipak, ne mogu se potpuno isključiti reputacijski rizici u slučaju jačanja sumnji u stabilnost talijanskih banaka, kao ni eventualni neizravni učinci koji bi mogli nastupiti jačanjem neizvjesnosti u pogledu održivosti talijanskih javnih financija i djelovanjem tih neizvjesnosti na troškove zaduživanja europskih tržišta u nastajanju.
Potpora euru će rasti
Pritisci na tečaj, na strani jačanja kune, su učestali, stoga HNB intervenira na deviznom tržištu, »tiska« kune, povećava devizne rezerve, viškovi likvidnosti rastu, a poduzeća se razdužuju. Kako objasniti taj fenomen – zašto kuna jača i zašto s druge strane gospodarstvo ima malo koristi od sijanja likvidnosti na način na koji vi to radite?
– Plasmani poduzećima već nekoliko godina rastu po stopama između 2,5 i 3 posto. Na samom kraju 2018. njihov se rast plasmana blago smanjio, na 1,9 posto, ali se to usporavanje dogodilo isključivo zbog aktiviranja jamstava za kredite brodogradilištima. Da se ovo aktiviranje nije dogodilo, plasmani bi i dalje stabilno rasli. Pritiske na jačanje tečaja jednostavno je objasniti. Od ulaska u EU snažno se povećao robni izvoz, solidno rastu i prihodi od izvoza usluga, osobito turizma, a sve se više povlače i sredstva iz europskih fondova. Ocjenjujemo da je u protekloj godini višak tekućeg i kapitalnog računa premašio 4 posto BDP-a. Završilo je i razduživanje banaka prema inozemstvu, koje je proteklih godina ublažavalo aprecijacijske pritiske. Također, smanjuje se euroizacija, što dodatno jača kunu. Viškovi likvidnosti na razinama koje zbog deviznih intervencija stalno obaraju rekorde uklanjaju ograničenja koja eventualno postoje na strani ponude kredita, ali oni ne mogu generirati potražnju za kreditima. Za to su potrebne strukturne reforme koje će potaknuti kvalitetne domaće i strane poduzetnike na veće investicije u Hrvatsku.
Zašto HNB nije angažiraniji, odnosno likvidnost ne usmjerava direktno prema poduzećima? Neki političari, ali i ekonomisti, već tradicionalno vam predbacuju da ste »puka mjenjačnica u službi stranog kapitala«.
– Određeni su krugovi zagovarali izravnije usmjeravanje likvidnosti u poduzeća prije nekoliko godina, ne tako dugo pred kolaps Agrokora. Od tada rijetko čujem takve ideje. Moram priznati da mi zapravo nije do kraja jasno što se misli pod izravnim usmjeravanjem likvidnosti. Ukoliko taj apel podrazumijeva kreiranje likvidnosti za određene djelatnosti, HNB je kreirao toliko likvidnosti da bankarski sektor može pokriti sve potrebe. Ako pod time pak, smatrate, izravno kreditiranje poduzeća, HNB nema mandat, odnosno demokratski legitimitet za operacije koje su po svojoj naravi mnogo bliže fiskalnoj nego monetarnoj politici. Za takve operacije postoji fond u vlasništvu države koji se bavi izravnim kreditiranjem poduzeća, odnosno HBOR. On ima stručne kapacitete razvijene za kreditiranje poduzeća, a zaposlenost, za tu svrhu, mu je gotovo dvije trećine HNB-ove. HBOR je krajem rujna prošle godine zabilježio nešto više od 15 milijardi kuna izravnih plasmana različitim korisnicima. Za te je plasmane HBOR rezervirao 3,5 milijarde kuna temeljem očekivanih gubitaka. Upravo zbog veličine mogućih gubitaka javnih sredstava koje HBOR usmjerava u gospodarstvo, on mora biti podložan potpuno drugačijoj vrsti državnog nadzora od onoga koji je primjeren neovisnoj monetarnoj politici.
Hoćete li ograničiti rast gotovinskih kredita po uzoru na neke druge zemlje, ocjenjujete li njihov nagli rast prerizičnim?
– Nakon što smo javno upozorili na relativno brz rast gotovinskih kredita krajem prošle godine, u javnosti se počelo glasno špekulirati o potrošačkim kreditima kao novom »švicarcu«, pa treba jasno reći da se radi o bitno različitim slučajevima. Nenamjenski potrošački krediti se odobravaju uglavnom u kunama uz fiksne kamatne stope pa su i rizici puno manji. No, neke paralele ipak postoje. Recimo, zbog blažih kriterija procjene kreditne sposobnosti, banke će u nekim slučajevima odobriti skuplji, za potrošače nepovoljniji nenamjenski kredit, čak i ako procijene da potrošač nije kreditno sposoban za stambeni kredit istog iznosa i ročnosti. S obzirom na povećanje ročnosti i raspoloživih iznosa tih plasmana, nužno je u određenoj mjeri ujednačiti kriterije za procjenu kreditne sposobnosti među različitim vrstama kredita. Ne želimo vidjeti takvu regulatornu arbitražu. Također, zahtijevamo od banaka da u svoje interne procjene kapitalnih zahtjeva uključe potencijalne gubitke po ovim kreditima, te svojim internim propisima osiguraju jasne mehanizme za povrat dijela bankarskih bonusa u slučaju prekomjernih gubitaka po ovim plasmanima.
A sintagma koju spominjete ne znači ništa. Imam dojam da sintagmu »mjenjačnice« koriste krugovi koji u konačnici zagovaraju vrlo specifičan koncept monetarne politike: ukidanje neovisnosti središnje banke i nacionalizaciju komercijalnih banaka, te provođenje monetarne politike na način na koji se to radilo u SFR Jugoslaviji. Sličan koncept koji ovih dana rezultate svog djelovanja doživljava u Venezueli, sa središnjom bankom koja direktno usmjerava likvidnost prema poduzećima i s procijenjenom godišnjom stopom inflacije od otprilike milijun posto. Kažem procijenjenom – jer je Venezuela prestala službeno mjeriti inflaciju, tako da postoje samo neslužbene procjene. A i moja se generacija sjeća sličnih stopa inflacije i sličnog kreditiranja privrede od strane Narodne banke.
Najavili ste da ćemo u svibnju podnijeti službeni zahtjev za ulazak u ERM2 sustav koji je čekaonica za konačno uvođenje eura. Imate li podršku javnosti? Istraživanje Eurobarometra pokazuje da su ljudi većinom protiv.
– U svibnju 2018. godine, kad je Eurobarometar posljednji put izravno ispitivao potporu uvođenju eura, 52 posto hrvatskih građana izjasnilo se u prilog uvođenja eura, dok je 43 posto bilo protiv, uz 5 posto onih koji se nisu izjasnili. Sličnu razinu potpore, uz nešto više suzdržanih, pokazuju i ankete koju je za HNB u rujnu 2018. proveo IPSOS Puls. Istraživanje Eurobarometra iz studenoga 2018. godine na koje vjerojatno referirate zapravo ne mjeri stav prema uvođenju eura, već opću potporu Europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji s jedinstvenom valutom. I to istraživanje na neki način odražava raspoloženje, premda se ne odnosi izravno na potporu uvođenju eura. Javnost želim upoznati s činjenicom da će proces pripreme za uvođenje eura potrajati još 3 do 4 godine. U tom će se razdoblju razriješiti sve eventualne dileme i neizvjesnosti, a osobito ćemo se pobrinuti razraditi mehanizme zaštite građana od neopravdanih poskupljenja. Kako se trenutak uvođenja eura bude približavao i neizvjesnost smanjivala, a koristi postajale očite, vjerujem da će i potpora rasti, kao što vrlo jasno pokazuje iskustvo triju baltičkih zemalja koje su se posljednje priključile europodručju. Općenito, danas, nakon iskustva uvođenja eura, potpora građana zajedničkoj valuti u zemljama koje su ga uvele je neupitna. Znači iskustvo građana sa zajedničkom valutom je pozitivno.
Zašto smatrate da je za Hrvatsku dobro da uvede euro?
– U više navrata sam isticao da je uklanjanje valutnog rizika uslijed uvođenja eura najveća korist za građane i gospodarstvenike, jer će trajno prestati briga o zaštiti od promjene tečaja. Isto tako, smanjit će se troškovi zaduživanja za sve sektore, dakle za građane, poduzeća i državu. Nadalje, smanjit će se transakcijski troškovi jer će se trajno otkloniti troškovi konverzije iz eura u kune i obratno. Uvođenje eura će pridonijeti i daljnjem jačanju međunarodne razmjene, te učiniti Hrvatsku atraktivnijom za ulaganja.
Je li već poznat tečaj po kojem ćemo ući u ERM2 sistem, koji prethodi formalnom uvođenju eura?
– Nije još. Tečaj po kojem ćemo ući u ERM2, tzv. središnji paritet, bit će formalno utvrđen i javno obznanjen tek netom prije našeg ulaska u ERM2.
Postoji još niz drugih koristi od kojih bih svakako izdvojio pristup Europskom mehanizmu za stabilnost koji omogućuje financijsku pomoć u uvjetima krize te tako pozitivno utječe na povjerenje financijskih tržišta prema svim članicama europodručja. Sveukupno gledano uvođenje eura trajno će povećati konkurentnost i otpornost gospodarstva te atraktivnost Hrvatske za ulaganja, što će povoljno djelovati na zaposlenost i rast.
Usklađeni ciklusi
Vidite li, kao guverner, stručna osoba, ijedan razlog protiv? Postoji li kod vas bar neko zrnce sumnje u pogledu rizika koji prate taj pothvat?
– Kod takvih promišljanja uvijek se treba zapitati koje su realne alternative uvođenju eura. Hrvatska zbog snažne prisutnosti eura u gospodarskom životu već četvrt stoljeća živi i s nedostacima eura, i s nedostacima kune. Pojasnit ću što time mislim – unatoč vlastitoj valuti, zbog iznimno visoke euroizacije imamo golemi valutni rizik u bilancama svih sektora, što ograničava fleksibilnost monetarne politike. Unatoč ograničenom prostoru koji imamo za vlastitu monetarnu politiku, plaćamo stotine milijuna kuna različitih mjenjačkih provizija svake godine, imamo slabiji rejting države i skuplje se zadužujemo. Dva su moguća izlaza iz takve situacije. Prvi je potpuna kunizacija gospodarstva. No, čak i ako bi vjerovali da je moguće domaće građane u dogledno vrijeme navesti da prestanu vrijednosti svojih nekretnina i vozila izražavati u terminima eura i da pretvore štednju iz eura u kune, što uz zagovornike teze »mjenjačnice« teško da je moguće, upitno je koliki bi doista bio prostor za samostalnu monetarnu politiku u malom gospodarstvu s velikim novčanim tijekovima prema inozemstvu i iz inozemstva kakvo je hrvatsko. A Hrvatska je uvjerljivo najmanje gospodarstvo EU-a koje još uvijek ima vlastitu valutu. Sljedeće dvije zemlje po veličini s vlastitom valutom – Danska i Bugarska – imaju varijantu fiksnog tečajnog režima. Druga izlazna varijanta iz takve situacije je uvođenje eura, za koje, kao što sam objasnio, cijenim da ima znatne koristi. Euro će Hrvatskoj omogućiti da konačno iskoristi sve prednosti članstva u jedinstvenom tržištu EU-a, i u tom smislu uvođenje eura predstavlja ispunjavanje zadnje zadaće u postupku ulaska u EU.
U ekonomskoj teoriji poznato je da se u uvjetima jedinstvenog valutnog područja neravnoteže većinom »poravnavaju« preko tržišta rada. Kod nas se to već sada događa, odnosno ljudi već masovno odlaze, prije svega visokoobrazovani. Postoji li dakle rizik da će s uvođenjem eura taj problem dodatno eskalirati? I je li to uopće problem, obzirom na to da su migracije zapravo normalna pojava u uvjetima otvorenih ekonomija?
– Unutar monetarne unije, do potrebe za cikličkom prilagodbom koju spominjete može doći u slučaju da monetarna politika Europske središnje banke ne odgovara Hrvatskoj, odnosno da se hrvatski poslovni ciklus jako razlikuje od europskog. Kolege iz HNB-a su izradili i objavili studiju koja pokazuje relativno visok stupanj usklađenosti hrvatskog poslovnog ciklusa s europskim. Takve su nalaze potvrdili i drugi istraživači, recimo, nedavno je vrlo sličan zaključak analitički potkrijepio i kolega Arčabić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Naravno, takvi nalazi ne jamče visok stupanj usklađenosti poslovnih ciklusa i u budućnosti, ali sigurno smanjuju rizike da Hrvatska odskače od europskog ciklusa. Nisam svjestan da je itko od onih koji upozoravaju na rizike asimetričnih šokova izradio studiju koja bi pokazala drugačije rezultate. Nalazi raspoloživih studija o determinantama migracija, s druge strane, pokazuju da na razinu migracija snažno djeluju i apsolutne razlike u razini dohotka, na koje poslovni ciklusi, odnosno monetarna politika, znatno manje utječu, kao i brojni neekonomski čimbenici, poput percepcije korupcije. Uostalom, kao što ste sami rekli, imamo veliku emigraciju i bez eura, i to u trenutku snažnog rasta zaposlenosti i plaća i manjka radne snage.
Kako ocjenjujete fiskalnu prilagodbu traženim parametrima za uvođenje eura, odnosno je li Vlada dovoljno napravila da smanji fiskalne i općenito makroekonomske neravnoteže u proteklom periodu? Može li situacija s brodogradilištima (teret jamstava) konkretnije ugroziti proračun i tako nas udaljiti od eura, i što općenito mislite o prioritetima posloženim na taj način?
– Omjer javnog duga i proračunskog manjka posljednje se tri godine prosječno smanjuje za otprilike 3 postotna boda godišnje, odnosno gotovo tri puta više nego što to traže fiskalna pravila EU-a. Očekujem nastavak takvog trenda i u idućih nekoliko godina unatoč aktivaciji fiskalnih rizika koje spominjete. Fiskalni kriteriji za uvođenje eura, dakle, relativno su blagi i njihovo ispunjavanje ne bi trebalo doći u pitanje, osim u slučaju vrlo snažnog usporavanja europskog gospodarstva. Odvojeno je pitanje bi li takva putanja smanjenja javnog duga mogla biti i brža. Uz provođenje strukturnih reformi i taj bi se proces ubrzao.
Nedostaje industrija
Možemo li bez industrijske politike, je li turizam dovoljan? Očekujete li da će i on podbaciti s obzirom na ovo globalno usporavanje?
– Upravo zbog slabosti industrije, koja je u velikoj mjeri posljedica znatno manjih inozemnih investicija u taj sektor nego u drugim zemljama, Hrvatska raste za otprilike jedan postotni bod sporije od usporedivih zemalja u Srednjoj i Istočnoj Europi. Da industrija drži korak s ostatkom gospodarstva i da nam je robni izvoz kao u zemljama koje su privukle značajne investicije, poput naših istočnoeuropskih susjeda, danas ne bismo govorili ni o sporoj konvergenciji, ni o pogoršanju strukture rasta.
Postoji li opasnost scenarija pucanja balona na tržištu nekretnina u kombinaciji naglog pada cijena nekretnina, koje sada rastu, i naglog rasta kamata (ostaju samo visoke rate kredita, a vrijednost kolaterala pada)?
– U ovom trenutku ne postoje naznake cjenovnog balona na tržištu nekretnina. Prema posljednjim podacima raspoloživima za treće tromjesečje 2018. godine, cijene stambenih nekretnina rasle su 6,8 posto. Takav rast cijena uvelike podupiru ekonomska kretanja, rastom zaposlenosti i plaća, kao i ulaganja u pružanje usluga turističkog smještaja, prije svega u Zagrebu i na obali, gdje je ujedno rast cijena najsnažniji. Također, razina cijena je za otprilike 11 posto niža u odnosu na vrhunac dosegnut točno deset godina ranije. Također, stambeni krediti rastu umjereno, 3,7 posto u 2018. godini, što pokazuje da nemamo problem sa zaduživanjem stanovništva koji bi mogao uzrokovati probleme u slučaju pada. Konačno, rizike za nastanak balona na tržištu nekretnina ograničavaju i nepovoljna demografska kretanja i snažno iseljavanje.
Strukturne reforme o kojima govorim najviše bi koristile upravo proizvodnji i izvozu jer turizam, na sreću ili na žalost, više ovisi o geografskim i klimatološkim preduvjetima nego o ekonomskim politikama. Hitno nam je potrebna politika koja je usmjerena ka olakšavanju investicija u Hrvatskoj, što znači uklanjanju prepreka o kojima investitori govore, kao i politika aktivnog privlačenja investitora u pripremljene projekte. Ocjenjujemo da bi turistički prihodi trebali nastaviti rasti, vjerojatno nešto slabijim intenzitetom nego u proteklih nekoliko godina, i dobro je da rastu. Međutim, valja upozoriti da se konkurenti vraćaju na tržište, prije svega Turska i sjever Afrike, i da su Italija, Španjolska to jačanje konkurencije značajno osjetile još lani.
Znam da ne govorite o politici, ali sve se više umjesto o opreci lijevo-desno, i u Europi i kod nas govori o opreci između onih koji zagovaraju ekonomsko otvaranje, a tu bi onda bili i zagovornici uvođenja eura, dakle i vi, ali i premijer Plenković, i onih koji zagovaraju ekonomsko zatvaranje, a to povlači protekcionizam, jačanje (ekonomskog) suvereniteta, averziju prema stranom kapitalu, ali i općenito prema procesima migracija. Kod nas se kao takav sve više profilira Živi zid. Euro stoga nedvojbeno postaje i političko pitanje. Što mislite o tome?
– Euro nije djelomično političko pitanje, nego je prije svega političko pitanje. To je projekt koji nadilazi središnju banku, pa čak i pojedinu vladu. Vjerujem da bi se oko njega trebao stvoriti nacionalni, svehrvatski konsenzus, kao svojevremeno oko ulaska u EU, naravno u mjeri u kojoj je to moguće, jer danas na sceni imamo snažno prisutne i političke opcije koje se protive bilo kakvim integracijama. One nisu prisutne samo u Hrvatskoj već i šire, a ekonomska štetnost njihovih politika se već osjeća. Opasno je zavaravati ljude da je zatvaranje dobro. Na koncu upravo će ti građani platiti najveću cijenu politika zatvaranja ili izolacionizma. Pogledajte samo što se događa oko Brexita i kamo vode slični populistički procesi. Tko će platiti najveću cijenu smanjenog rasta Velike Britanije, koji je već sada vidljiv, ili još većeg u slučaju izlaska iz EU-a bez dogovora, o čemu je neki dan pričao moj kolega Carney? Na žalost, najvjerojatnije upravo oni koji su svoj glas dali Brexitu, a pripadaju srednjem i nižem sloju.
Vjerujete li u budućnost eurozone i eura ili bi već svibanjski izbori u europarlamentu mogli početi pisati neku novu povijest Europe?
– Zadnja kriza je ojačala arhitekturu eurozone, a ne je oslabila. Nakon krize javnog duga izgrađena je bankovna unija, što se prije jednog desetljeća nije činilo mogućim. Mislim da je rano za suditi hoće li se proces produbljivanja integracija nastaviti i dodatno ojačati otpornost europodručja kao cjeline, ili će krenuti u suprotnom smjeru i težište staviti na sposobnost svake zemlje da se sama nosi s krizama. To ovisi prvenstveno o politici. Euroskeptici žele olabaviti zajednička pravila, odnosno povećati manevarski prostor za vođenje nacionalnih politika, ali to će nužno dodatno smanjiti apetite u dijelu zemalja članica za jačanjem mehanizama solidarnosti.
