HDZ nikada nije uspio osvojiti Rijeku, mada je Hrvoje Šarinić u nekim trenucima izgledao kao vrlo ambiciozni Tuđmanov »gubernator« za ovo područje. Tako smo ga u Novom listu zvali i o njemu pisali – gubernator. Bilo je to vrijeme urednikovanja Veljka Vičevića, kad je HDZ vršio ogroman pritisak na Rijeku, a Novi list je bio jedna od glavnih poluga kojim je se htjelo »pokoriti«.

O pokojnicima sve najbolje, ali Šarinić je tada bio vinovnik toga udara, posebno kad je pokrenut list »Primorsko-goranski dnevnik«, tiskovina koja je okupila čak i niz respektabilnih riječkih novinarskih imena, a koja se dijelila na Korzu besplatno samo kako bi istisnula dominaciju Novog lista koji je tada, uz Feral Tribune, igrao iznimno važnu ulogu u razvoju demokratskih sloboda i slobodnih medija. »Dnevnik« je naravno ubrzo propao, naročito kad se vidjelo da pati od »alternativnih činjenica«, a udar na Novi list nastavljen je pokušajem privatizacije te nametanjem plaćanja enormno visoke carine na uvezenu tiskaru za naš list, iako se radilo o donaciji Republike Italije.

Velik utjecaj 

Tu je bitku Šarinić kao produžena ruka Tuđmanovih predsjedničkih dvora u to vrijeme, sredinom devedesetih, izgubio, ali njegov je utjecaj na Rijeku ipak u toj eri bio prilično velik. Na kraju je, u jednom od intervjua upravo za naš list, kasnije i priznao da je to bio politički atak na Rijeku, ali da ponekad jednostavno treba obavljati određene političke zadatke. »Moram priznati da je to bilo poprilično nespretno. Neću reći da molim za oprost »Novi list«, ali molim da se to shvati kao politička borba, koja je možda bila i neumjerena… Ali što ćete, poslije bitke svi su generali«, rekao je Šarinić 2006. godine kad je već prestao biti dnevnopolitički akter.

Premda se i sam unutar tadašnjeg HDZ-a borio za prevlast u unutarnjem frakcijskom ratu – sjetimo se sukoba njegove struje u stranci s tadašnjim alfom i omegom riječkog HDZ-a Darijom Vukićem – Hrvoje Šarinić ipak je imao veliki utjecaj na ovo područje. To govori i epizoda s njegovim angažmanom kao predsjednika kluba u NK Rijeci, što je uvijek ilustracija odnosa u gradu, a u smislu kadroviranja u javnim i državnim tvrtkama njegov je utjecaj sredinom 90-ih bio ogroman, ako ne često i presudan. Dok je Vukić kao »enfant terrible« bio gotovo pa radikalna desnica u dnevnoj operativi, Šarinić je bio praktički glasnovornik Franje Tuđmana, »komesar za vezu« na ovom području. Njegova čakavica omekšavala je te političke akcije, njegova retorika tako je prilično lako dolazila do ušiju ovdašnjih domaćih ljudi, a u legendu je ušlo da je Šarinić svaki tadašnji HDZ-ov javni skup ili izjavu započinjao istim riječima: »Meni je ovdi lipo, ja san tu domaći…«

Pravi Sušačan 

Šarinić je bio pravi Sušačan, on je sin gradonačelnika Sušaka Marijana Šarinića, koji se družio s Vladkom Mačekom, ali koji je međutim kasnije kao HSS-ovac proglašen narodnim neprijateljem. Došao je iz imućne domaće obitelji, a očuh mu je bio arhitekt Leo Babić, graditelj Sučaškog nebodera. Majka Vila, pak, bila je iz odvjetničke obitelji Marunić. Taj background otvorio mu je mnoga vrata u Rijeci kad se 1990. vratio iz svojih profesionalnih pohoda po svijetu, od Francuske do JAR-a, jer Šarinić zapravo nikad nije bio radikalni desničar – on je bio politički umjerenjak desnoga centra, po svom habitusu pravi Primorac, i kao takav »domaći čovik« puno je lakše komunicirao sa ovdašnjom SDP-ovom vlašću nego grubi i naprasiti Dario Vukić. »Svi oni koji su se gurali oko Tuđmana i željeli funkcije pitali su se s kojeg planeta je ovaj pao… Puno puta sam rekao, i nije mi neugodno to ponoviti, dok sam živio u inozemstvu nisam se družio s našim ljudima, jer je među njima bilo dosta ustaša. Radio sam i živio u Južnoafričkoj Republici gotovo sedam godina i tamo ih je bilo mnogo. Jesam desni centar, ali nisam radikalno desno«, objašnjavao je Riječanima u jednom od intervjua.

Devedesetih je čak tražio da Sušak bude zaseban grad, odvojen od Rijeke, citirajući Matoša i nazivajući ga hrbatom hrvatstva, pa se vidjelo da ga je mučila nostalgija i da se želio vratiti u ovaj kraj – vjerojatno kao gradonačelnik Sušaka, ali na kraju je sudbina htjela drugačije, pa je samo često boravio u etaži vile u Opatiji.

Rođeni diplomat 

Iako bazično blagonaklon prema kraju u kojem je rođen, za Šarinićem je ipak ostalo i mnogo »političkih kostura«. U političkim kampanjama u to vrijeme obećavao je spas Hartere i niza drugih tvrtki simbola uspješne Rijeke, no znamo da na kraju u tome nije uspio. Sredinom 90-ih Rijeka je postala groblje ranije uspješnih tvorničkih giganata, a kasnije je Šarinić za Sušačku reviju o tome rekao: »Osobno sam išao u Harteru, tržište je bilo na izdisaju. Kao predsjednik Vlade sam pokušavao pomoći Harteri, ali ….. (duboki uzdah). Nismo bili zreli za privatizaciju. Naravno, danas se može reći kako se moglo drugačije. Privatizacija je bila jedna velika greška vlasti, definitivno jedna velika greška. Ali slušajte, ja koji sam toliko vremena proveo s Tuđmanom, ipak nikada nisam čuo da je on rekao onu čuvenu o 200 obitelji koje trebaju vladati Hrvatskom«.

Hrvoje Šarinić bio je vrlo ugodan sugovornik, po diskursu pravi diplomat i nije čudo da ga je Tuđman sa sobom vodio na najosjetljivije pregovore na sve strane svijeta, od Slobodana Miloševića u Karađorđevu do Daytona. No, na kraju je i sam na neki način postao žrtvom politike – izgubio je i rat koji je unutar stranke vodio s desnom frakcijom Ivića Pašalića, a ne može se reći ni da je Rijeku ikada uspio pobijediti.